Nagyharsány, selo iz kojeg je Osmansko Carstvo poslano kući

Nagyharsány, po naški Haršanj ili Aršanj, mjestašce je s 1628 stanovnika i na prvu, da je to kriterij – ima tolikih sela na sve strane – nikako ne bi upalo u moje putopisne planove. Na drugu ipak bi, jer mnogi povjesničari tvrde da se upravo ovdje, na obroncima obližnjeg brda Vilanj (Vilány), odigrala bitka koja je bila prekretnica za sudbinu Osmanskog Carstva u Europi.

Sve se događalo 12. kolovoza 1687., okršile su se čete Svete lige i Osmanlije, a deblji kraj su izvukli ovi drugi. Poznata je (za razliku od one iz 1526. godine, vođene četrdesetak kilometara dalje) i kao Druga mohačka bitka. Smatra se da je oko 8.000 do 10.000 osmanskih vojnika zauvijek ostalo đubriti plodno polje ispod Vilanja, a niko ne zna koliko ih je, bježeći, na ahiret otplovilo niz Karašicu i Dravu.

Vilanjsko brdo ovdje oduvijek smatraju okupljalištem vila. Tog 12. kolovoza stavile su se na stranu vojvode Karla Lotarinškog i elektora Maksimilijana Emanuela Bavarskog, a protiv velikog vezira Sari Sulejman-paše Bošnjaka, mada je za Osmanlije po zlu krenulo još četiri godine prije, kad su neke carigradske zle vile nasavjetovale sultana da krene zauzeti Beč. Ostrogon, Vacija, Pešta, Budim, samo su neki od osmanlijskih poraza koji su se desili u međuvremenu, a onaj u Harkanju bio je kap koja je prelila carigradsku čašu, zbog koje će izbiti pobuna janjičara u Carigradu. Siroti Sari Sulejman-paša će nešto kasnije po kratkom postupku biti smaknut, a s trona će ljosnuti Mehmed IV., koga će zamijeniti Sulejman II. Sve to, međutim, neće spasiti Carstvo koje se do samo nekoliko godina prije smatralo nepobjedivim pa će uskoro biti oslobođeni Osijek, Petrovaradin, Sremski Karlovci, Ilok, Valpovo, Požega, Beograd…

U Haršanjskoj bitci zaplijenjeno je kompletno osmansko topništvo na toj strani moćnog carstva, konkretno 66 topova, kao i kompletna logistika, a pobjednici su se mogli klinčiti i sa 160 zarobljenih turskih barjaka te, pogotovo, tako je zapisano, veličanstvenim vezirovim zapovjedničkim šatorom. Plijen je procijenjen na nevjerojatnih dva milijuna dukata. Tako to biva kad ti vile okrenu leđa i pretvore se u coprnice.

Danas na veliku pobjedu podsjeća veliki spomenik u obliku križa. Ispred križa naredana četiri štita s kopljima, a na njima grbovi postrojbi koje su izvojevale pobjedu. Za razliku od domaćeg svijeta ne razumijem mađarski tekst na drvenom stupu blizu križa, ali zato vidim nešto što oni ne vide, duhove obezglavljenih janjičara i spahija kako bauljaju oko križa i štitova, uklanjajući se svima, kao da će im to 345 godina kasnije vratiti glave na ramena.

Mađari se sjećaju svojih bitaka, bile one završene pobjedama ili porazima, a spomenike vole gotovo kao Bugari, koji su, čini mi se, bez premca. Ovdje ih se, u Haršanju, i malo previše načičkalo u središtu, ispred zgrade Općine i, kako se nekad govorilo, „društveno-političkih organizacija“. Na najvišem postamentu je poprsje Lajosa Kossutha, jedno od sigurno više stotina diljem Mađarske, a najmasivniji je spomenik četrdeset dvojici Haršanjaca poginulih u Velikom ratu, kada je, nakon što se Austro-Ugarska rasprsnula u paramparčad, boba falila da i Haršanj ostane s druge strane mađarske granice. S druge strane ceste, na spomeniku žrtvama Drugog svjetskog rata, još više imena. Tek nešto manja je stijena s pločom na kojoj se kratkim tekstom obilježilo tri stoljeća od Haršanjske bitke, a nije moglo ni bez drvenog stupa omotanog trakama u bojama mađarske zastave, kakav obično simbolizira sjećanje na sovjetskim tenkovima u krvi ugušenu Mađarsku revoluciju 1956. godine. Po travnjaku cvijeće u čudnim „saksijama“ tipa izvrnutog kišobrana i pletenih korpi za branje kukuruza, a među njima još jedna, kamena, i njoj neka apstraktna skulptura koju – tako je ja doživljavam – nazvah „Zagrljaj“. Nije daleko ni spomen na Trianonski ugovor, tužan, budući da je Mađarska u Versaillesu 1920. godine ostala bez dvije trećine same sebe; pojele je Austrija, Čehoslovačka, Rumunjska i Kraljevina SHS, kasnija Jugoslavija. Mađara je u Erdelju, Bačkoj, Banatu i drugdje izvan granica Mađarske ostalo nekoliko milijuna.

Dvadesetak metara dalje je kalvinistička crkva svete Barbare, a ispred nje bista Mihályja Sztáraija, poznatog crkvenog reformatora iz 16. stoljeća. Malo dalje je spomenik dobio i György Zágonyi, učitelj i narodni  prosvjetitelj, ali i skladatelj; ovdje je kao crkveni orguljaš i ravnatelj škole službovao od 1872. Crkva je prvotno podignuta još u 13. stoljeću, a kasnije u više navrata nadograđivana. U vrijeme reformi, neki ih nazivaju i raskolom, kalvinisti su bili jači i zadržali crkvu. Stanje je ostalo takvo kroz cijelo vrijeme osmanske vladavine ovim dijelom Europe, ali se onda promijenilo ko zna šta i sad su odavno u manjini, svega ih je oko 18 postotaka, dok su ostali, uz neznatan broj grkokatolika i luterana, rimokatolici. Nova rimokatolička crkva – staru ne nađoh – je podalje od središta, na ograđenom pristranku, fasade izvedene na način koji dosad ne vidjeh obložena bijelim kamenom. U dvorištu pas, odmah mi kaže da je ljut. Deset minuta se pokušavamo nekako nagoditi i dogovoriti da uđem u dvorište, al' jok, ne da pa ne da. Kad se ja odmaknem od kapije, i on okrene leđa, al' čim dohvatim kapiju, on zalaje: Av hajde av ako av smiješ av! I za svaki slučaj doda još jedno av.

Još malo se, pored zgradice društvenog doma, vraćam u središte mjesta, budući da se između Općine i crkve nalazi kuća sa Zavičajnom zbirkom. Na dvorišnim stupovima tri kamene glave, a na fasadi džinovski Tamás Cseh (1943. - 2009.), poznati skladatelj, pjevač i glumac, te Mari Törőcsik (1935. - 2021.), isto tako poznata kazališna i filmska glumica, dobitnica, među ostalim, i nagrade za najbolju glumicu na festivalu u Cannesu 1976. godine. Sve to vidim izvana, ali uzalud zvonim, gošpar Imre Kanás nekud je odjezdio.

Svugdje u Haršanju, kao što tako bude svugdje po Baranji, bila hrvatska, bila mađarska, susrećem klasicističke prizemnice, a ne fali ni vinarija s bačvama pored ceste kao reklamom. Ugostiteljskih objekata malo, tek jedan improvizirani kafić preko puta Općine i picerija s poznatim prezimenom – Aralica. Moj Ivane, pobratime mio… U starom mjesnom središtu, na jednom starom zidu, neko je napravio nešto nalik karti na kojoj su izmiješani hijeroglifi i nekakvo iskonsko, praljudsko slovno pismo. Štošta je jasno, na zidu su zmija, ruke, pahuljica, jahač, repa, cvijet, klas, riblja kost…, ali u neke uzalud zurim, nula bodova.

Pravi razlog dolaska u Haršanj je nešto što dosad ne spomenuh. Ne, nije to Groblje heroja, na kome je pokopano 487 „Bošnjaka“ – tako je Austro-Ugarska vodila sve svoje vojnike podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, o tom ću jednom napraviti posebnu reportažu, nego Park skulptura Szársomlyó, jedan od najvećih i najpoznatijih u Evropi.

Szársomlyó je inače jedan od naziva brda na kome se odigrala Haršanjska, odnosno Druga mohačka bitka. Bilo bi možda pretjerano reći pola, ali ga malo manje od pola više nema – kamenolom još od rimskog doba otkida djelić po djelić. Park skulptura je možda kilometar izvan naselja i, tražeći ga, kakav sam, promašujem „ceo fudbal“. Ipak mi nije krivo, budući da stižem pred industrijsko postrojenje koje se bavi eksploatacijom vilanjskog vapnenca. Čak se i nasmijah: da bih snimio barem dio hala i rudarski vagonet na travnjaku, moram u objektiv staviti i znak za zabranu snimanja. Lijevo od ulaza je neka vrsta antičkog portala od četiri ogromna kamena. Sjedam i, kao – šta zna dijete šta je desetak tona – pokušavam odići onaj gornji :) Da, rado bih prošetao i rudnikom, pogotovo ušao u slučajno, pri miniranju otkrivenu špilju potpuno sazdanu od stalaktita i stalagmita, ali… Čuvar mi – a ne da slabo divanim mađarski već ne znam više od deset riječi (koje, čim izađem iz Mađarske, zaboravim) – nekako objasni i uputi me na drugi kraj Haršanja.

E, kamenolom je nekad bio na tom drugom kraju pa je napušten, a u njega su se 1967. godine uselili ko drugi već kipari. Napravili kiparsku koloniju, a glavni organizator bio je kipar iz ukrajinskog Zakarpatja nastanjen u Mađarskoj, Sándor Rétfalvi. Spočetka je sve bilo zamišljeno lokalno, dobar kamen, zašto ga to ne iskoristiti. Pedesetak godina kasnije spisak mađarskih, ali europskih kiparskih velikana koji dolaze u Haršanj, poput Mathiasa Hietza ili Colina Fostera, predug je za nabrajanje, a prilaze i čitavu stranu brda krase na stotine radova svakovrsnih, točnije svih mogućih stilova. Najviše ih je u „rupi“ bivšeg kamenoloma, promjera nekoliko stotina metara, u međuvremenu obrasloj travom, a da bi se mogla sagledati, napravljene su stepenice što vode navrh brda i kružno se spuštaju na drugu stranu. Mimo toga ih ima na koju god stranu se krenulo pa priznajem da ih, iako ostah duže od dva sata, nikako nisam mogao vidjeti baš sve.

Naravno da je mnogo ovdje napravljenih skulptura „razasuto“ diljem Mađarske, pogotovo u originalno osmišljenoj akciji iz devedesetih godina prošlog stoljeća pod nazivom „Skulpture na mjestu srušenih političkih spomenika“. Mi mislimo da su samo kod nas komunistički spomenici letjeli u zrak; ne, bilo je toga po svim bivšim socijalističkim zemljama. U nas su k nebu slali druga Tita i druge, poput Stjepana/Stevana Filipovića, ali i kolosalne spomenike poput onog na Makljenu, a u Mađarskoj su se sporogorećim štapinom i TNT-om od postamenata odvajali mađarski Tito, inače rođenjem Riječanin, dakle „naš“, János Kádár i mnogi što su mu se od 1956. do 1988. držali za skute. Zanimljivo, 2007. godine mu je oskvrnut i grob, dobar dio kostiju i lubanja odneseni, uz poruku počinitelja kako „ubojica i izdajnik ne može biti pokopan na svetom tlu“. Neko će reći „Barbari!“, a neko drugi Evala, Mađari!

Uvjeti za rad su idealni: iz rudnika stiže komprimirani zrak, tu su, pod nadstrešnicom, sada zamotani, alatni strojevi i sve ostalo što treba. Izabereš komad stijene, odsiječeš ga, „baciš“ na šine i režeš do faze kad se u ruke uzimaju čekić i dlijeto.

Na kraju ću se popeti i na obronke Vilanjskog brda. Nekadašnja utvrda je, rekoše, jedva vidljiva, ali zato nisu nepregledni vinogradi. O vilama neću, to možda samo u memoarima :)