Jantarskom cestom kroz Gradišće  

Deset paneuropskih prometnih koridora povezuje kontinent od Atlantika do Volge i od Skandinavije do Sredozemnog mora. Pravci njihova pružanja iscrtani su od 1991. do 1997. na konferencijama održanim u Pragu, na Kreti te u Helsinkiju. Dugi su tisućama kilometara, ali pojedinačno nijedan nije ravan Jantarskoj cesti, „trasiranoj“ još u brončano doba, dakle, prije kojih 2000 godina.

Općeprihvaćeno je da je Jantarska cesta najstariji „paneuropski koridor“. Pružala se od Baltika i tamošnjih bogatih nalazišta jantara pa sve do Sredozemlja, odnosno Akvileje, a usput se granala na razne strane. O njoj pišu „otac povijesti“ Herodot i kolega mu Diodor; u štočemu se i ne slažu pa Herodot tvrdi da jantar sakupljaju Hiperborejci, a preuzimaju i do sjevernog Jadrana „dobacuju“ Skiti, dok je Diodor stava da su glavni trgovci Germani, koji jantar prodaju Etruščanima, a ovi Grcima.

Ako je u ono doba Jantarska cesta i služila samo za trgovinu „zlatom sjevera“, kako je nazivan jantar, Rimljani će je, nakon što vojnički i potom administrativno „poklope“ najveći dio područja kojim se pružala, obnoviti i poboljšati, a njome će, u zamjenu za rimsko staklo, obojene metale, posebno bakar i kositar, mjed i druge robe, stizati baltička i skandinavska krzna i štošta drugo kvalitetnije nego što se moglo naći u ostatku Europe. Tamo gdje, što bi reci dr. Nele Karajlić, „pos'o je dobar, a para laka“, uvijek se nađe sjecikesa i razbojnika svih vrsta pa Rimljani duž ceste podižu i brojne utvrde.

Jantarska cesta prolazila je i Burgenlandom, austrijskom pokrajinom do 1921. znanom kao Zapadna Mađarska, za koju je odavno uvriježen izraz Gradišće, a čiji je samo mali dio ostao dijelom Mađarske. Gradišćani se još  sredinom 1989. dosjetili da ne bi bilo loše na neki način „markirati“ Jantarsku cestu, a nakon što je „željezna zavjesa“ definitivno pala, ispostavilo se da bi se akcija malog broja lokalnih zaljubljenika u povijest mogla pretvoriti u dopadljivu turističku rutu, idealnu za bicikliste, ali dobru i za pješake, kao i za one što je, kao ja, obilaze autom.

Povezuje dva rimska grada, Savariju (danas Sambotel) i Scarbantiju (danas Sopron). Onaj ko zna malo zemljopisa ovog dijela svijeta naći će se u čudu: i Sambotel i Sopron su u Mađarskoj, kakve sad veze ima Austrija?! Jest, istina, ali najbliži put između ta dva mađarska grada, dug šezdesetak kilometara, vodi kroz Austriju, kroz grad i kotar Oberpullendorf, koji gradišćanski Hrvati nazivaju Gornja Pulja. Iz pravca Sambotela i Kisega u Austriju ulazi kroz Klostermarienberg, preko Stoober Bacha kod Frankenaua (hrvatski Franlanava) stiže do Nebersdorfa (Šuševo) i Großwarasdorfa (Veliki Borištof), pa nastavlja do Raidinga (Rajnof) i oštro „mota“ prema Horitschonu (Haračun), da bi nakon Neckenmarkta (Lekindrof) opet ušao u Mađarsku.

Rimljanima u pohode ću s te strane, od Koljnofa, a i ovaj put sa mnom je neumorni Koljnofljanin Franjo Pajrić, po struci stomatolog, svi kažu odličan, ali sam siguran da nije ništa manji znalac ni kad je u pitanju povijest.

Prva stanica nam je Deutschkreutz, hrvatski Kerestur. Ne rekoh: na svakoj od postaja Jantarske ceste postavljena je ukusno osmišljena keramička ploča s crtežima i podacima o rimskom dobu, a sve su djelo, štoviše ručni rad, ovdašnje umjetnice Romane Schmucker. Nisu ploče jedino, evo, u Keresturu ću prvo ugledati masivni rimski sarkofag, isti, naravno, kakvi su i drugdje diljem nekadašnjeg Carstva. Inače se na svakoj od ploča obrađuje po jedna tema, a ovdje je riječ o grobovima i nadgrobnjacima pa otud i sarkofag. Kremiranje, sakupljanje pepela u staklene, glinene ili kamene urne, grobnice pored putova i cesta, miješanje rimskih s lokalnim običajima pokapanja, grobni prilozi i, dakako, novčić za vrijednog Harona, sve je fino objašnjeno, i to na njemačkom, hrvatskom i mađarskom jeziku.

Kad smo već u Keresturu, bacit ćemo pogled i na ovdašnji dvorac, a potom svratiti do punionice mineralne vode „juvina“. Nije kao kod nas, recimo u Kiseljaku, da podmetneš bocu i natočiš – ovdje treba ubaciti žeton, bez njega ništa. Voda solidna, biciklisti ovdje obvezno predahnu.

Iz Kerestura ćemo trknuti do groblja u selu čije ime ne zapisah, puno je na spomenicima hrvatskih prezimena, a onda produžiti do Haračuna. Na keramičkoj ploči u Haračunu tema su industrija i trgovina. Željezo, keramika, posuđe, ali i poljoprivredni proizvodi, s naglaskom na začine. Još uvijek se po okolnim šumama mogu naći male jame i haldišta iz doba kad su ovdje živjeli Kelti, kopači željezne rude, a nađeni su i ostaci vojnih ciglana i cigle sa žigovima proizvođača, vojnih postrojbi ili privatnih poduzetnika. U zamjenu su, dakako lokalnim tajkunima, stizalo dobro vino i morski plodovi poput dagnji, ali i svilene te brokatne tkanine, nađene u nekoliko grobova na ovom području.

O tome kako su se odijevali stari Rimljani govori nam keramička ploča u Velikom Borištofu. Na nogama calceus, obuća nalik plitkim čizmama, oko trupa toga, ali samo za rimske državljane, ostalima je bila zabranjena. Žene su se zamatale u tunike, košulje od dva spojena pravokutna komada tkanine. Tunika je padala sve do gležnjeva, a pala, neka vrsta ogrtača, oblačila bi se kad bi se išlo vani, u goste i drugdje. Druga tema je život Rimljana pa je na ploči prikazano koliki napredak su donijeli, ponajprije kroz to što su drvene kućice sa slamnatim krovovima i zemljanim podovima, zidova oblijepljenih blatom, zamijenile čvrste gradnje od cigle, ožbukane i često ukrašene mramornim detaljima. S Rimljanima su stigli i prozori, makar staklo nije bilo ovoliko prozirno koliko je danas, pa se sjetim da je u našim krajevima još do prije stotinjak, možda i manje godina bilo kuća na kojima su preko prozorskih okana bili razapeti osušeni svinjski mjehuri, kroz koje je mogao proći tek škrti dašak svjetlosti. Rimljani su inovirali i ognjišta, od nekadašnjih rupa u zemlji prema zidanim, a bogatiji soj je, naravno, ugrađivao hipokaust, podno grijanje. Da se sve bolje ilustrira, pored ploče su postavljena dva rimska nadgrobnjaka, točnije vrlo vjerne kopije, s glavama Rimljana, a uza sve je, sigurno nekad davno, vidi se po stilu gradnje, podigao kapelicu.

Veliki Borištof, kome pripadaju i Mali Borištof, Longitolj i Šuševo, pretežno nastanjuju Hrvati; od 1.509 stanovnika popisanih 2001. godine 1.343 su se izjasnili Hrvatima, dok je Nijemaca bilo 245, uz 22 Mađara. Otud se u selu „našao“ i kip „Hrvatska majka“, rad kipara Stjepana Gračana, postavljen u povodu 450 godina od doseljenja Hrvata u ove krajeve.

U blizini se, uz potočić što vijuga listopadnom, nekad dominantno hrastovom, a sada „samo“ bjelogoričnom, dakle raznolikom šumom, nalazi – a, eto, vi ne vjerujte! – lokalitet Bosna. Usred šume na postolju stoji mramorna ploča s podugačkim tekstom na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku: ovdašnji veleposjednici dovodili su ljude iz Bosne, uglavnom bačvare! Oni su, živeći u brvnarama koje bi sami napravili, ostajali raditi od ranog proljeća do kasne jeseni. Ploču je darovala Općina Kiseljak, ali je toliko loše izrađena da se, svega nekoliko godina nakon postavljanja, može pročitati tek možda svako deseto slovo. Prigodni tekstić sastavio je vlč. dr. Anton Kolić, Istranin iz Barbana, koji je gotovo čitav život proveo (i još provodi) među gradišćanskim Hrvatima.

Franjo je vječito pun iznenađenja, ali ovo je posebno: iz kombija vadi poveliku kutiju, oblači ogrtač sašiven od vreća, za pas stavlja rog, u koji će kasnije puhati, a u ruke uzima doboš, kojim će započeti „pjesmu“. Franjo je kroid, evo ga ne prestaje plesati i dozivati duhove davno prošlog. Šta je kroid? Kliknete na you tube, stopirate Antonija Vivaldija ili Šabana Šaulića :) koga li već slušate, i utipkate „Did kroid na svetom putu“. Film traje 15,5 minuta, sniman je dobrim dijelom na našim stranama i – jamčim – nećete požaliti!

Sad nam je na redu bajkoviti viteški dvorac Lockenhaus, smješten na visokoj hridi iznad jezera Neusiedl. Kad ga se ugleda, pogled sam počne kružiti kulama, mora da će se negdje ugledati i Zlatokosa :) Od 1200. godine, kad je podignut, promijenio je brojne vlasnike, među kojima je posebno zanimljivo razdoblje kad je pripadao tajnovitim templarima, a još više ono kad ga je, dok su ga držali Nádasdyji, u šaci imala “Krvava grofica“  Erzsébet Báthory; o njenim „podvizima“ ponešto napisah u putopisu iz Sárvára. Dvorac gledamo s jezerske obale i ne, nećemo gore, hajd' znaj hoće li iza nekog zida iskočiti „Lady dracula“ :) kako su također zvali groficu Erzsébet.

S Neusiedla ćemo u Frankanavu, vidjeti spomenik u tom selu rođenom hrvatskom znanstveniku, pjesniku i kulturnom djelatniku Mati Maršiću Miloradiću (1850. - 1928.). Izdaleka izgleda da sjedi ala turca, al' nije. Svećenik, točno 50 godina župnik u mjestu Hrvatska Kemlja, gdje je i umro. Latinski, njemački, mađarski, francuski i engleski – ne da je sve te jezike znao, i više je, ali je na spomenutim, uz, dakako, hrvatski, pisao znanstvene radove, i to iz filozofije, astronomije i matematike. Na sve to je dodao i pjesme, a usput je uređivao razne publikacije te napisao brojne udžbenike na materinskom jeziku, a bavio se i prevođenjem. Najpoznatija mu je himna gradišćanskih Hrvata Hrvat mi je otac i Hrvatica mat.  Posebno: on je taj koji je smislio naziv Gradišće, koji danas koriste baš svi, iako mnogi ni čuli nisu za Matu Meršića Miloradića. Uostalom, kad se Ivan Meštrović poduzeo da nekom napravi spomenik, taj je morao biti velika faca.

Tako to ja: u naslovu mi Jantarska cesta, u putopisu svega i svačega. Zato nas evo u Strebersdorfu, gdje su na keramičkoj ploči nacrtani i opisani trgovina i putovanja. Nekako su nam uvijek u glavi scene iz filmova o Rimljanima, zaprege koje jure i onda se sudaraju i skrše, a nije bilo baš tako jednolično, raznih je vrsta kola bilo, kao što i danas postoje „mercedesi“, „volkswageni“, „audiji“…, ovakvi i onakvi. Evo ih naslikanih, ne, dakako, „mercedesa“, „volkswagena“, „audija“ :) eno im i udaljenosti između odmorišta, eno i brzina, jedino nema prometnih policajaca sa znakom STOP i spremnim formularom za pisanje kazne. Rimljani su znali i za turizam i turistička putovanja, samo ne znam kako su to zvali, a i za teretna kola, puna amfora s vinom, staklenki i posuđa.

Grossmutschner Urbarialwald zove se šuma s još jednom pločom, na kojoj je predstavljena rimska vojska i njeno oružje. Šta je legija, šta je kohorta, koliko ljudstva su brojale, šta su imale od opreme, šta od naoružanja, koji je bio znak centuriona, šta su, uz svakodnevni egzercir i stražarenje, bile obveze legionara, zašto su učili čitati i pisati, čime su se bavili u bezratno doba…, sve je na ploči. Uz nju su postavljeni jedna bogato izvedena reljefna nadgrobna stela s natpisom i jedan miljokaz.        Ne skontah čiji je šator pored svega toga, rimski ili nekog odlutalog biciklista.

I tako. U Raidingu (Rajnofu) se može doznati štošta o rimskim carevima i Carstvu, o tome kako je rimski legionar oko 50. godine otišao kupiti jantar za Neronove cirkuske igre, kako su ovuda prošli Trajan (98.) i Hadrijan (124.) i kako se Marko Aurel ovuda mlatio s Markomanima i Kvadima. U Neckermarktu, hrvatski Lekindorfu, prezentirano je rimsko imanje, vila rustica, pa onda i onodobna poljoprivreda te stočarstvo. U Šuševu se može doznati o rimskim cestama, s naglaskom na Tabula Peutingerianu, ali i o tome koliko su ceste bile vrijedne za prijevoz trupa, osiguranje carske pošte i druge namjene.

Šećer ostavljam za kraj. Mjesto se zove Haschendorf i već izdaleka vidim kip Presvetog Trojstva na visokom stupu. Jest moćno urađen, ali je ovdje kipova i raspela toliko da ne može biti ništa ekstra. Kad se približimo, vidjet ću čak i potpis, podigao ga je neki Valentin Habich, samo što sam u zabludi, jer kip nije razlog dolaska.

Poizdalje nalikuje kamenom panju, a to je toliko bezvezna usporedba da me je stid što sam na nju uopće pomislio. Ljepše je reći da je podnožje čunjasto, ako taj pridjev postoji, a i ako ne postoji, deset izlivenih komada čine statični kotač, a svi su međusobno, „u kolo“, spojeni stožastim zakovicama. Na gornji rub nabijen je brončani trakasti obruč s brončanom pločicom ukrašenom točkicama, simbol vječnog sunca. Radi se o unikatnom kultnom predmetu kojeg je 1914. godine u krečnom pijesku pronašao zemljoradnik Johann Widder i, vidjevši da je iskopao nešto baš-baš čudno, odmah obavijestio nadležne. Ispostavit će se da je gotovo istovjetan predmet mnogo prije, 1847. godine, nađen u močvari u Balkåkri, u dalekoj Švedskoj. Potječe iz brončanog doba, a u Švedskoj ga zovu balkakrijski gong. Osim što simbolizira sunce, postoji i tumačenje da je njime – na tragu brojnih pretpostavki da su brončanodobni ljudi znali mnogo više od nas – prikazan svemir sa solarnim diskom.

Gdje su predmeti napravljeni, u Švedskoj ili u Mađarskoj, ostat će nam zauvijek nepoznato, mada će prije biti da je u Mađarskoj, budući da su se tu nalazili rudnici bakra, kositra i zlata. Nema sumnje da ih je, u razdoblju od 1800. do 1500. godine prije nove ere, napravio isti majstor.

Pojedini dijelovi Jantarske ceste još su očuvani, a i kad se dođe samo na trasu, gdje se ništa ne vidi, ali se sazna mnogo, pitanja samo naviru i - nema im kraja…