Gornji Vakuf-Uskoplje, gradić optočen zlatom

Mnoge će ovakav naslov iznenaditi, ipak se za Gornji Vakuf-Uskoplje više zna po nekim drugim i drugačijim stvarima: po žestini kojom je ovdje vođen posljednji rat, po Josipu Mlakiću i nekom njegovom romanu ili – to oni što život obogaćuju žutilom iz novina i portala – po nedavnim maloumnim nacionalističkim podmetanjima koja mirni gradić učas pretvore u klikabilno bojno polje.

Stvarno su ovdje zlato čitavo tisućljeće prije nego se godine počeše brojati od jedinice tražili i nalazili već Dezidijati, a na viši stupanj su eksploataciju podigli Rimljani. Iako se ne sjećam da sam u literaturi nailazio na Sase u ovom kraju, što ne znači da ih nema, kladio bih se, već zbog nekih ovdašnjih toponima, da su i oni čeprkali po ilirskim i rimskim rudištima. Austrijski stručnjaci u našu zemlju su dolazili tražiti rude već potkraj osmanlijske vladavine pa nije čudno da su i ovdje, u Mačkari, vrlo brzo nakon uspostave vlasti, otvorili rudnik tetraedrita, koji su pod koncesiju uzeli Englezi.

U tetraedritu uglavnom prevladava bakar, ali se nađe i srebra i zlata, koje je, ko zna kakvim procesima, dospjelo i u ovdašnje potoke. Danas na ta vremena podsjećaju samo gomile ispranog kamena pored vodotoka, a u tom kontekstu spominju se i neki koje ću danas vidjeti. Nije čudno što su Englezi uspijevali izdvojiti zlato iz tetraedrita, ali da su Dezidijati i Rimljani toliko znali kemiju, djeluje nadrealno. Ali jesu, puno bolje nego naši srednjovjekovni preci, koji su ga, ne znajući ga izdvojiti, uglavnom prodavali kao srebro. Zahvaljujući njihovom neznanju, obogatio se mnogi Mlečanin i Dubrovčanin.

Doista je gradić doslovno okružen zlatom, s čitavim bezbrojem mjesta na kojima je kopano i ispirano; dovoljno je spomenuti Zlatno guvno i Zlatno vrelo, ne daju se takvi nazivi 'nako. Danas se na općinskom području eksploatiraju lignit u Gračanici, kvarc u Smrčevici, gips u Bistrici te nešto barita u planini Radovan. Zlato će valjda opet jednom doći na red, a istraživanja, terenska i ona u laboratorijima, nikad nisu prestala.

Malo prije ulaza u grad s bugojanske strane skretanje je za poveliko selo Bistrica, a zlatonosna je Bistrička rika. Rika je manje rijeka, a više potok, oko kojeg ništa ne da naslutiti da je tu nekad ispirano zlato. Rudarstvo nije umrlo, vidi se to po kamenolomu iznad sela, u kojem obilazim župnu crkvu, džamiju i spomenik šehidima. U dolini Bistričke rike i drug Tito je imao svoj lovački dom, što pripisujem činjenici da je s ovog područja, iz sela Podgrađe, a ne iz Bugojna, kako se obično misli, rodom bio Branko Mikulić; ne upitah Bistričane jesu li drug Branko i drug Stari ikad došli ili im je dom služio 'nako, da se nađe. Na daščanoj tabli dobrodošlice u Bistričku riku sunce je temeljito spržilo slova, a usamljeni križ na dvostrukom kockastom postolju na križanju puta prema šumi čuva tekst na francuskom: Moj Gospodine, daj nam mira pod zemljom. Bit će da se ovdje desilo nešto ružno, vezano za rat i francuske snage UNPRPFOR-a.

U Bistrici ne tražim ni zlato ni išta od spomenutog već mjesno groblje. Izvan naselja je, okruženo nekad davno precizno poredanim stablima bora i smrče. Kapela jednostavna, najbliži joj je grob svećenika Miodraga Miškovića. Iza kapele malo ledine, a na njoj i ono zbog čega sam tu, stećci, i to ne bilo kakvi: ni ploče, ni sanduci, ni sljemenjaci, ni stupovi, ni krstače. Dobro, i takvih ima, ali je središnji, oko kojeg je ostavljeno puno prostora, izvan klasičnih oblika. Stojećak, jedno metar i pol visok, s debelim isklesanim križem. Imalo selo nekog dobrog klesara, isklesanih križeva ima na još nekoliko drugih, manjih stećaka; podsjetiše me na Matana i Pileta Nogala, kovače iz pjesme Petra Gudelja. Bistrički Pile je valjda zamišljao ljepotu, bistrički Matan joj davao oblik. U kojem danas uživam. Stećaka inače na općinskom području ima više od 600, što za toliko područje u Bosni, gdje nema kamena kao u Hercegovini, nikako nije malo.

Dobrim dijelom gradića kao da je prošao nekakav opak uragan pa sve razbacao i razbucao po nekom svom (ne)redu. Nije rat, njegovi ožiljci jedva su vidljivi, i to na svega nekoliko kuća, u glavama ljudi, tvrde svi ovdje, ali ljudi, ne idiota, još manje, nego su općinari negdje našli silnu lovu pa prerovili ulice i pločnike. Na sve strane bruje strojevi, posvud naredane palete građevinskog materijala i ljudi u radnim odijelima, kao da je u toku snimanje dokumentarca o omladinskim radnim akcijama. Susrećem čak i svoje sugrađane Kreševljake, radnike poduzeća „Buljan ceste“: Miro, Vilim, Toni i ostali tako uigrano šaraju bijele linije po novom asfaltu kao da crtaju školicu; ja bih se u svemu tome pogubio i ko zna šta bi se pojavilo na cesti.

Betonskim pločama zatrpan je i turistički pano ispred zgrade Općine, trojica iza njega zidaju fontanu. Sve je u pokretu, užurbano, kao da je čitavo središte grada u akortu, samo domaći ljudi, valjda već, jer traje mjesecima,  naviknuti na nered koji će rezultirati redom, mirno pijuckaju svoja epressa. I jedan pas, zalegao nasred koliko jučer asfaltirane ulice, i on mirno motri sve što za svog kratkog psećeg života nikad nije doživio. Dobro, prošlo je mjesec dana, vjerujem da je dosad sve završeno i da se grad povratio od nereda, samo mnogo ljepši.

U dijelu grada koji je trenutno pošteđen uljepšavanja mirno. Dvije djevojčice ljubopitljivo me gledaju mazeći psa na pločniku blizu katoličke crkve Gospinog Uznesenja. Crkva je stara devedesetak godina i djelo je Karla Paržika, kao što je bila i stara župna kuća. Velika, trobrodna, unutra bih, da nije zaključana, mogao vidjeti Šohaja i Bifela. Ovako mi ostaju samo mozaik Gospine krunidbe iznad ulaza i Gospa s Djetetom ispred crkve, djelo Josipa Marinovića, velikana čiju Gospu vidjeh i u Imotskom, mnoge radove u samostanu u Sinju, a i drugdje. Ne znam koliko su Uskopljani svjesni što imaju.

Na toj strani grada, da ih sad ne dijelim kad su se već ponovno sastavile, pozornost će mi privući još samo prilično monumentalan spomenik poginulim hrvatskim braniteljima, jedan od ljepših među svim koje sam ikad vidio, a vidjeh ih mnogo. Na drugoj strani ću najprije do džamije Mehmed-bega Stočanina, sagrađene još krajem 16. stoljeća, danas, naravno, ni nalik toj prvotnoj. Ime je ostalo isto, po vakifu o kojem se ne zna mnogo, a džamija je 1969. srušena i na njenom mjestu podignuta nova. Stakleni portal, vitka bijela munara s dvije šerefe, dovoljno visoka da se vidi iz svakog kutka grada. Na vratima puno ornamenata i arapskog teksta, na našem jeziku samo jedna rečenica: Požurite sa pokajanjem prije smrti. Pametnom dosta. Postrani nešto mezara, neki nišani, jer oko njih nema ničega, kao da su na izložbi.

I crkva i džamija pamte posljednji rat, i sam se sjećam slike zapaljenog tornja, a tako je prošao i Dom svetog Ante uz nju. Džamija Ćamilija, pak, nema ni rana, jer je od 1944. godine mrtva. Ostali su samo mezari u nekošenom i pomalo razbarušenom haremu, od nje ni temelja. Fino se neko sjetio napraviti kapiju njoj koje više nema i obavijestiti nas da ju je 1629. podigao muderis, alim i pjesnik Ćamilija, a 1944. srušili fašisti. Koji, bilo je raznih, to ne piše.

Jedina građevina koja je stoljećima ista je sahat-kula. U osjenu je i u strani iznad zadnjih gradskih kuća, brdo iznad nje ne zove se uzalud Strmica. Sahat-kulu „s dobrim i jasnim satom“ spominje 1851. u „Zemljopisu i poviestnici Bosne“ moj prezimenjak i kolega po putopisanju fra Ivan Frano Jukić, a u „Putovanju po Bosni 1845.“ dodaje da se čuje „ sat hoda daleko“ te da je sat „kupljen već davno-davno od Dubrovčana“. Narasla je čitavih devet metara, krov joj pravi, što će reći od kaplame i, začudo, otključana je. Kroz niski lučni ulaz uvlačim se poprilično sagnut. Daske unutra nesigurne, neke nezakovane, kao i one što čine stepenice, ali se – kao da oko tog uopće ima dvojbe – penjem do vrha. Da se strmeknem i slomim vrat, dabogda da bi me iko našao do proljeća. Kaplama šupljikava, neće izdržati 30 godina koliko bi inače, prozori sa strana drvena rešetka, zvono k'o da je obješeno jučer, a ne početkom 18. stoljeća, naravno, ako je originalno. Pogled prva liga.

Po sredini grada, tamo gdje su se, Bogu i bogovima hvala, spojila dva tijekom rata minama, a neko vrijeme nakon rata mržnjom razgraničena dijela, prostire se glavni trg. Barem mi tako izgleda, budući da se u džubmusu od strojeva i radnika ni u šta ovdje ne može biti potpuno siguran. Pozornica, dječja igraonica, travnjak, klupe i česma u komadu neobrađenog kamena. Nevjerojatno je, kao da ovdje nije bilo nijednog elementarno pismenog stvora, da na spomen-ploči u Parku mira, podignutom svim žrtvama rata, stoji kako ju je podigO UNDP. Mala ilustracija one poslovične i bezbroj puta pokazane „pameti“ stranaca koje su šefovi ovdje nerijetko slali po kazni i da im napakoste, a mi ih primali kao deveto svjetsko čudo.

Prije kojih petnaestak godina u gradu se još mogao vidjeti putokaz PUCAREVO. Mlađi vjerojatno pojma nemaju da se tako neko vrijeme zvao Novi Travnik. Putokaz je sav bio u znaku imena, propucan s nekoliko kratkih rafala, i šteta je ako nije stavljen u kakav muzej. To mi je na umu dok vozim prema ovdašnjem selu neobična imena – zove se Duša! Jest da je naglasak kratkosilazni, ali ga ionako niko nigdje ne stavlja. U Duši se nema ništa posebno vidjeti, samo je ime moćno, a, na moju žalost, nema ni putokaza.

Ima ovdje još sela s pomalo čudnim, da ne kažem blesavim imenima, naprimjer Mračaj, Šugine Bare, Cvrče, Vrse, Paloč i Jagnjid, mada su mi – Duša je, dakako, izvan konkurencije – najbolji Pidriš i Ždrimci.

U ovo posljednje sam prije puno godina, s prijateljem Duškom Abramušićem, akademskim slikarom iz Zenice, dolazio u posjet ovdašnjem novinaru, sada već pokojnom Josipu Šendi. Njih dvojica, zagriženi ribolovci, cijeli dan su pored Adžića jezera izmišljali mamce, ali su ih ribe, ako se dobro sjećam šarani, potpuno ignorirali i rezultat je bio nula ulovljenih. Osim Adžića jezera, u Ždrimcima su, ispod Vranice, na 800 metara nadmorske visine, još dva, Pasje i Pijavičko, a ribe nema samo u posljednjem; čega ima, kaže nam njegovo ime. Ublizu su, dijeli ih svega nekoliko stotina metara, ploča s nazivima nema, a ne sjećam se više koje je koje. Nije ni važno. Prazna, bez ljudi, mada ljeti zna biti puno drugačije. Vidljivo je to po skakaonici, terenu za odbojku na pijesku, tribinama i nadstrešnicama pored jednog od jezera, a s druge strane su nekad stajali i čvrsti objekti, od kojih su sada vidljivi samo podovi od keramičkih pločica.

Blizu Ždrimaca je još jedna nevjerojatno zapostavljena atrakcija, Crnodolski ili Ždrimački slap. Rana je jesen, još nema kiša, pa je i potok Crnodol mali, sigurno je prizor puno ljepši s kasne jeseni i s ranog proljeća, ali je zato visina slapa nepromjenjiva, a impozantna je, čak 29 metara.

Do slapa treba proći nešto makadama i – jer ni ovdje nema tabli – vjerovati da je to pravi put. Kad se u vidokrugu pojavi zaravan s dvjema nadstrešnicama i ozidanim „logama“ za roštiljanje, gotovo da više nema sumnje, a uskoro zatim ukaže se i visoka stijena uglavljena u jesenski šar. Do slapa – neko se ovdje očito brine da sve izgleda kao u bajci – vodi mala drvena platforma od stepenica i mostića ispod koje potočić nastavlja svoj put. Sam slap se, kad je vode malo, sastoji od nekoliko manjih, a kad je ima više bezbeli pršti padajući u luku. „Iz ove druge polovine planine izvire druga rječica Ždrimača, i pređe nego sađe u selo Ždrimce, vidi se strašan jedan slap, gdje se spomenuta rijeka preko jesne klisure strmoglavlja s velikim žamorom.“ Tako slap opisuje, ko će drugi, fra Ivan Franjo Jukić u „Putovanju po Bosni 1845.“

Ako ne računam beskrajna polja kupusa – to je ovdje oduvijek brend br. 1 – i desetke prodavača pored ceste, na koju god stranu se krene, te kratki posjet velebnoj crkvi Srca Marijina u Skopaljskoj Gračanici, to bi bilo moje – pazi sad! – gornjevakufskouskopaljsko putešestvije. Nije da se ne bi našlo još što čega zanimljivog, recimo ostaci Ljubunčića ili Teskeredžića kule u Voljicama, jedine makar i samo djelomično sačuvane od sedam, koliko ih je nekad bilo u ovom kraju, ili još neka od raskošnih ljepota ovdašnje prirode ujesen, ali neka, slike Crnodolskog slapa ipak su nešto što će se moći premotavati sve do narednog dolaska.