Colle di Val d'Elsa (Valdelsa), grad kristala u kome nas čeka Pinokio

Ispostavit će se da grada ima i s druge strane brda, u razini ceste kojom dolazim; gornji i donji grad, ovdje kažu visoki i niski. Jest da me vuče ono gore, ali i u donjem dijelu se itekako ima šta vidjeti.

bi i mnogo više da se ovog ljeta ne renovira Muzej kristala. Valdelsa je, naime, grad kristala, po tome u čitavoj Italiji na prvom mjestu. U mom Kreševu će za mjesec i pol biti priređeno 15. izdanje Sajma kristala, minerala, fosila, poludragog i dragog kamenja, a ovdje se izložba, nazvana „Kristal između zidova“, u rujnu održava već 41. put. Kreševski sajam je jedini takav u našoj zemlji, traje dva dana i uglavnom se sastoji od izlaganja i prodaje kristala sa svih strana svijeta, dok ovdje traje tri vikenda u rujnu i uključuje, osim izlaganja, i demonstriranje vruće i hladne obrade, rezbarenja, mljevenja, graviranja i svega drugog što se može uraditi s kristalima. Sve je, naravno, začinjeno degustacijama ovdašnjih vina i sve to počinje za koji dan; dotad će proraditi i muzej, ali je trenutno – chiuso, što će reći, s katancem na vratima ☹ i mogu samo proviriti kroz stakleni portal.

Donji grad je inače jednostavno zamišljen, s prostranim glavnim trgom u sredini i zgradama s klaustrima sa svih strana, u koje su se uglavnom smjestile banke. Uz Muzej kristala, uređen ispod površine, u podzemlju, minijaturna imitacija srednjovjekovne kule, ovdje u funkciji prozračivanja muzeja, a u središtu mala fontana i obelisk s bogatim reljefnim prikazom, s ponešto pootpadalih slova iz natpisa, podignut u čast žrtava Prvog svjetskog rata. Spomenik je 1925. godine otkrio osobno kralj Vittorio Emanuele III.Trg je nazvan po Arnolfu di Cambiju, najznačajnijem talijanskom gotičkom kiparu, učeniku Nicola Pisana, autoru mnogih znamenitih umjetnina u Firenci, Sieni, Rimu i drugdje. Živio je u 13. stoljeću, a na svijet je došao upravo ovdje, dakle rođeni Koledivaldelšanin :)

 Susjednim, manjim trgom dominira crkva svetog Augustina, ispostavit će se, najljepša od svih u gradu. Prvotno sagrađena 1305., a u današnjoj verziji 1531. godine, s tim što je sačuvano prekrasno nedovršeno pročelje s gotičkim lukom iznad ulaza. Uz zadnji lijevi bočni dio crkve lijepo se, makar je možda kombinacija malo čudna, uklopio zvonik s tri reda prozora što ga je prije stotinjak godina „nacrtao“ domaći sin, slikar i arhitekt Antonio Salvetti. S desne strane joj je dozidana oniža građevina u kojoj je sjedište Centra Giovanni Bosco; to je onaj i kod nas prilično poznat sveti don Bosco, utemeljitelj salezijanskog reda, čije tijelo se, iako je umro još 1888. godine, nekim čudom, na koje zasad nema odgovora, nikad nije raspalo :-O

U gornji dio grada se, zanimljivo, najjednostavnije stiže – liftom u tunelu! Danonoćno je otvoren i, naravno, besplatan, a sva rasvjetna tijela unutra su, gle čuda, izrađena od kristala. Prva zanimljiva sitnica na koju se naiđe je spomen-ploča o nekoj od ovdašnjih bitaka što je u 13. pjevanju Čistilišta u Božanstvenoj komediji spominje Dante. Bitaka i ratova je itekako bilo, a najduže su trajali oni kojim je uzrok bilo to što se grad našao na granici između Siene i Firence: kao kad se potuku dvojica jakih, a treći se, mali i nejak, nađe između njih. Kasnije će se, pak, Valdelsa i San Gimignano udružiti protiv Poggibonsija, što će dovesti do brojnih međusobnih pljački i razaranja. Ratovat će, kao i drugdje, gvelfi i gibelini, a onda će doći i noviji ratovi, sve do posljednjeg, Drugog svjetskog, kada su, u veljači 1944. godine, u savezničkim zračnim udarima, poginula 62 žitelja. Samo što je Dante umro puno prije pa nije mogao pisati i o tome :)

Nije da u gradu ne bi bilo mnogo crkava i da se njime nije prolazila Via Francigena, ali se možda zahvaljujući tome nađe koja više, a jedna mala romanička, posvećena Gospi, sagrađena 1183. godine, „ukaže“ se čim se izađe iz tunela. Za one koji ne znaju, Via Francigena ili Franački put bio je glavna srednjovjekovna ruta kojom su katolici iz Rima, preko Švicarske i Francuske, išli na hodočašće u Canterbury u Engleskoj. U obrnutom pravcu put se, dakako, zvao Via Romea, a u Valdelsi je bila jedna od 80 stanica. Nevjerojatno je to što je Franački put i danas vrlo popularan, a Vijeće Europe ga je 1994. godine proglasilo Europskim putom kulture. Ovo je bila samo „crkvica dobrodošlice“, jednostavna građevina s nekoliko izblijedjelih freski, vjerojatno još iz vremena gradnje, Gospinim kipom i glavnom oltarnom slikom.

U blizini je i bista već spomenutog Arnolfa di Cambija, a onda palača Dini, iz 16. stoljeća, jedna od dvadesetak, koliko ih se „našlo“ u gradu. Kasnije ću vidjeti i palače Lupardi, Campana, Pretorio, Buoninsegni, Usimbardi, Morozzi,  Giusti, Tommasi, Luci, Ceramelli, Renieri di Sopra i druge. U palači Luci rođen je također već spomenuti Antonio Salvetti (1854.-1931.), o čemu nas „obavještava“ spomen-ploča, a druga stoji na kući u kojoj je na bolji svijet preselio pjesnik i satiričar Giuseppe Giusti (1809.-1850.). Upalači Buoninsegni smještena je „Kuća prijateljstva“, što god to značilo, u palači Renieri di Sopra hotel, a jedna je pripadala mjesnom biskupu pa je i nazvana po tome. Na svakoj tabli iznad naziva palače stoji i gradski grb, simpatični konjić okićen cvijetom ljiljana, mada je između postavljanja tabli i sadašnjice došlo do promjena, jer je u međuvremenu ljiljan iz nekog razloga skinut sa grba.

Jedno od značajnih mjesta je i kuća Aonija Palearija (1503.-1570.), crkvenog reformatora koji je ipak ostao vjeran katoličanstvu, otprilike nešto kao naš Antun Vrančić. Bit će da je Paleario ovdje proveo neki dio života, ali se zna da je rođen četiristotinjak kilometara južnije, u Veroliju. Grad ima i kazalište, „Teatro dei Varii“, smješteno u jednog od bezbroj ciglenih zgrada, a jedna od njih je, vidi se sa strane, bogato ukrašenog pročelja, i ona u kojoj se nalazi turistički ured. Na zidu, doduše, stoji da je tu i zavičajni muzej, ali to je bilo nekad prije, a tablu se niko nije sjetio skinuti.

Katedala je svana, blago rečeno, jedna odmanje lijepih. Zatvorena je zgradama, a pročelje joj je tako „obično“ u odnosu na većinu drugih. Donekle je spašava, kako bi kod nas rekli, sahat-kula, ustvari njen zvonik, a zvona se, poredana u dvije etaže, vide kroz otvore. Do zvonika, pak, zgrada arheološkog muzeja, u čiju fasadu je uzidano dvadesetak grbova ovdašnjih plemićkih porodica. Grbova ima i na okolnim zgradama, pogotovo na onoj gdje je nekad davno djelovala škola. Na drvenim vratima muzeja jedna mlada stavila ruke u alke pa izgleda kao da je vezana – malo selfie-mazohizma, što odavno nije rijetkost.

Inače je katedrala, a to je postala tek 1986. godine, posvećena kod nas slabo poznatom svetačkom dvojcu Alberto & Marcijal. Prvotno je tu, od 115. godine, stajala crkva svetog Spasa, a današnja je sagrađena početkom 16. stoljeća. Ponutrica je mnogo dopadljivija: osam bočnih kapelica, slike Melchiorrija, Dandini, Burbarinija, Petrazzija i drugih, brončano raspelo Pietrija Tacca, mramorna propovjedaonica sačuvana iz stare crkve... Glavno je ipak „podzemlje“, odnosno, službeno,Kripta milosrđa, oslikana od poda do posljednje točke na svodu. Ikonografija je pomalo strašna: u prvom planu je smrt, oličena kroz mrtvačke kovčege, kosture i lobanje, i to ne običnog ljudskog stvora, „raje“;  kroz neke od ilustracija se, naime, kazuje kako od smrti neće pobjeći ni biskupi i kardinali, kako nas od nje neće spasiti nikakva kaciga, na hrvatskom branimir glavaš :), i, kroz zgaženi novac, da nam je uzalud sve ovozemaljsko blago. Na stropu su prikazani pakao, čistilište i raj, a po zidovima „lete“ biblijski psalmi.

Elem, u katedralu je, bila mi lijepa ili nelijepa, u ožujku 1996. godine dolazio i papa Ivan Pavao II., a jedan papa, pogotovo onakav, ne dolazi bilo gdje.

Osim grbova, na barem dvadesetak zgrada ostavljene su i niše u kojima, ko zna otkad, stoje kipovi Gospe, Isusa i pojedinih svetaca. Negdje su umjesto kipova slike, urađene direktno na zidu, ponekad i sa unaprijed izrađenim kamenim okvirom. Sa jednog zida smrknuti Garibaldimotri neće li se odnekud pojaviti neki zaostali secesionist ili austrijski vojnik. Osvježavam se na, za ovaj ambijent, modernoj fontani na najvišoj točki unutar grada, a odatle ću do Novih vrata, jednog od srednjovjekovnih utvrđenih ulaza u grad.

Ne potražih džamiju i islamski centar, sagrađene prije pet godina i kvartu San Lazzaro; izvan gradskih zidina su, drugačije bi bilo teško shvatljivo. Ionako su žitelji Valdelse 2006. godine na referendumu odbili mogućnost gradnje džamije, ali je, nakon promjene vlasti, ipak napravljena. Financijeri su uglavnom bili donatori iz Katra, a zna se – para vrti... Tako se sad sveti Lazar pita svašta nešto, ali činjenica u vidu šuškavih novčanica te podatka da gotovo 3 posto stanovništva čine Albanci, a gdje su tek islamski vjernici pristigli ovdje s afričkog kontinenta, nešto je preko čega se ne može tek tako reći „hop“ pa preskočiti.

Zato nailazim nailazim na Muzej svetog Petra, smješten u nekadašnjem istoimenom samostanu, ali ću izaći razočaran: nije problem pogledati, ali nema slikanja. Nijedne, baš nijedne! ☹ Nastao je spajanjem zavičajnog i biskupskog muzeja pa povijest Valdelse, i to ponajprije kroz stalni „sudar“ svjetovnog i crkvenog, prati bolje nego ijedan drugi objekt u gradu. Čini se da je tu sakupljeno sakralno blago čitavog područja, ali ne zaostaje ni ono necvrkveno, poput prvih izdanja knjiga ovdašnjih pisaca, uradaka ovdašnjih slikara i privatnih zbirki plemićkih obitelji davno nestalih s lica zemlje.

Tu su, blizu Trga svete Katarine, i konzervirani ostaci nekadašnje unutarnje kule, oko koje sad prolazi kružni tok, a na drugoj strani, pomalo osamljen, samostan sa renesansno-gotičkom crkvom svetog Franje. Fratri su je podigli 1229. godine, a prema predaji, temeljni kamen blagoslovio je sam sveti Franjo. Modernizirana je 1485. godine, nakon što su je, šest godina prije, znatno oštetile trupe vojvode od Calabrije. Jedna lađa, crkva je ipak mala, ali su od dna do glavnog s obje strane naredani pomoćni oltari, uglavljeni u mramorne stupove. Na dijelu zidova ipak su sačuvane i stare freske, a dobar dio na jednoj strani zauzeo je neki lik s biskupskom kapom i knjigom u ruci; mlad za biskupa, al' eto, posrećilo mu se :)

Ah, da Porta Nuova, pa skroz sam zaboravio! Vraćam se i izlazim iz grada, jedna tabla mi kaže da sam u Via dell amore. Svaka čast narodnim i inim herojima, ali je ovo puno ljepši naziv ulice od njihovih junačkih imena! Propinjem se da je dobavim, samo zera mi fali... :)

Stotinjak metara dalje  dočekuje me nestvarna slika gradskih zidina i donžon kula koje kao da su se onog trena kad sam prošao kroz kapiju iz bajke preselila baš ovdje! U bajkama se leti i sad mi je žao što onaj svoj kupon za letenje iskoristih ispod nekih manje važnih gradskih vrata ☹ naprosto je bilo dovoljno opustiti se, odlijepiti tabane od zemlje i... Zbogom Valdelsa, zbogom svijete, letim, letim, letim... :) A bolje je bilo ovdje!

Ne znam kako se zove još jedna porta koja vodi ka donjem dijelu grada, mada je ime pisalo na tabli. Zaboravih, a bit ću dobar i ako se sjetim gdje sam ostavio auto. Razlog: naiđoh na - Pinokijevu česmu! Naravno da o tome pojma nisam imao, alije Carlo Lorenzini, za javnost Carlo Collodi, Pinokijev „otac“, od 1837. do 1842. godine studirao upravo u Valdelsi, i to kako bi postao svećenik! Pinokija, jednog od najpoznatijih književnih junaka svih vremena u cijelom svijetu – ni to nisam znao – Lorenzini alias Collodi nije tek tako izmislio, lik je to iz ovdašnje predaje, u kojoj se spominje još od srednjovjekovlja!U spomen na Collodija grad svake godine u lipnju organizira trodnevni festival tijekom kojeg ambijent gradskih ulica bude preuređen da izgleda kao u njegovo vrijeme.

Eto, odluka je pala: u Valdelsu sljedeći put idem u lipnju! Samo da Geppetta i Pinokija – vidim uživo :)