Blidinje, zeleni beskraj oplemenjen stećcima, jezerom i Divom

U slutnji, u čežnji daljine, daljine / u srcu, u dahu planine, planine... Tako bi nekako, Tinovim stihovima, trebalo započeti priču o Blidinju, a čak i oni su nedostatni za sve ono što oko vidi od Sovićkih vrata pa tamo negdje do spusta ka Duvnu.

Mada, prva slika… Dobro, ne prva, druga, jer prva je visoka drvena kapija s natpisom dobrodošlice što natkriljuje cestu, ali druga slika je odmorište s promotivnom tablom, nadstrešnicom, stolom i klupama. Ono što oko vidi ispred je, malo je reći, bajkovito, čak i ljekovito, pogotovo nakon onih nekoliko kilometara prašnjavog makadama od Sovića do pred samu kapiju: nepregledna zelena ravnica omeđena prvo blagim pa onda malo višim brdima, izmaglicom svezanim za razigrane oblačke, a posred zelenila vitki, ustvari bolje reći rahitični ipsilon ceste što nestaje negdje u beskraju. Ono po čemu noge gaze je, međutim, ne trava već smeće, gomila plastičnih vrećica i boca, ma… Bolje ne opisivati! 

Kratko zastajem snimiti crkvicu pored ceste: na njoj nigdje nikakve oznake pa bi prolaznik, da nema metalnog kostura zvonika i zvona sakrivenog limenim krovićem, pomislio da je u pitanju malo netipična vikendica. A, ustvari, ko zna i je li u pitanju crkvica?! Koju minutu kasnije već sam na prvom odredištu, nekropoli Risovac. Smještena je uza samu cestu pa će je i onaj ko ne voli kamene spavače zapaziti i, u mnogo slučajeva, stati, pogotovo što je od ukupno 41 stećka čak njih 14 ukrašeno. Kad god, a činim to često, prošetam modernim grobljima, svu onu „živost“ što je iščitavam sa spomenika, čitave ljudske povijesti zbijene u fotografiju i rečenicu ili dvije, pomalo, ispotiha, ubija grobljanski red – parcela, grobno mjesto, sve poredano precizno u milimetar. Srednjovjekovne nekropole, tako i ova, sasvim su druga priča: jedan se okrenuo ovako, drugi onako, onaj izabrao plitku široku ploču, onaj drugi visoki uski sljemenjak, neki stisnuti jedan uz drugi, neki podalje, valjda je „vlasniku“ za života bilo dojadilo među ljudima, pa se za vječnost zaželio samoće. A tek ukrasi: križevi, polumjeseci, bordure, vitice, rozete, ali i nezaobilazne scene iz lova i sa viteških turnira. Oni najveseliji su, dabome, od klesara naručili motiv kola – nije život samo jedan, kolo će nas odvesti nas u vječno veselje. I evo ih, razigranih, i dandanas.

Inače su stećci nekad u novije vrijeme fino očišćeni, nigdje ni traga mahovini ili onim ružnim flekama koje ih uglavnom nagrđuju na drugim nekropolama. Neko je nekad posadio jele pa njihova stabla prave hladovinu. Uz nekropolu i jedan noviji nadgrobnjak: ko zna šta je 1941. godine zadesilo Ivu Miličević pa je baš tu, pored pola milenija starijih Risovčana, našla vječni mir. I to u 19. godini, pa kako da čovjeka barem na koju sekundu ne preplavi val tuge!

Ne idem do obližnje nekropole Ponor, imam na popisu prečih, tamo je ukrašen samo jedan od 21 stećka, već nastavljam ravnom cestom, zagledajući prve brvnare što proviruju iza škrte borovine. Ni pet minuta vožnje nakon njih, u oko mi se zadjenu kamene kućice, ili će biti da su štale, pokrivene slamom. Očito je tu naselje postojalo i prije nego su Blidinje otkrili vikendaši i ljubitelji prirode, čim su do slamnatih krovova i „normalne“ kuće. Uglavnom, u pet minuta dva svijeta, jedva zamisliva zajedno, ali na Blidinju je i to moguće.

Potom je vikendica sve više, redaju se čitavi nizovi, a u strani slijeva vidi se i jedna od skijaških staza, sada još uvijek samo zelena livada. I već sam u, možda ne geometrijskom, ali svakako središtu Blidinja kad su u pitanju događanja, motelom „Hajdučke vrleti“. Dosadašnja idilična slika prirode stubokom se mijenja: sve vrvi od auta i ljudi pa se treba prenuti, protresti glavom i „doći k sebi“, da se, ne d'o Bog, ne bih sudario s kime, još ošamućen dotad viđenim. Jedni u bašti sjede i pijuckaju, drugi šutaju loptu, a treći, iako krupnim slovima piše da je zabranjeno, nude hranu ogradom uzapćenoj srni. Danas je nešto neraspoložena, valjda je i za njen ukus malo viška ljudi i svakojake buke, od dječjeg dozivanja do automobilskih sirena, pa se, tek nakon što je lijepo zamolimo, nevoljko pojavljuje, pravi lagani krug, kao manekenka na pisti, i vraća se u svoju dnevnu sobu. Matea iz Tomislavgrada ispred hotela prodaje sirup „boroviti“, pripravljen od vrhova borovih iglica, barem tako kaže, a piše i na etiketi. Znam za jelovinu, ljetoraste jelovih grana koji su se zasipali šećerom i ostavljali 40 dana na suncu; za istovrsni recept sa borovinom nisam znao, ali kupujem, probat ću, sigurno se neću otrovati.

Napuštam „dernek“ ispred hotela i hitam ka par minuta udaljenoj drugoj nekropoli koju želim vidjeti. Po lokalitetu je nazvana Dugo polje, broji 150 stećaka, od čega su 32, dakle malo više od petine, ukrašena. I ovdje su „kamenovi“ nekad brižljivo očišćeni, ukrasi se nude sa svih strana, a kome je ovdje prvi put, na tabli Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika lijepo može pročitati i kontekst: Blidinje je, „kaže“ tabla, od 1325. godine pripadalo Bosni, da bi 32 godine kasnije, zajedno sa zapadnim Humom, potpalo pod vlast ugarsko-hrvatskog kralja Ljudevita (Ludovika) I., a majci Bosni vraća se nakon njegove smrti. Tu je i mala saga o Dugom polju u župi Drežnica, ali i podaci o stećcima i ukrasima. I stvarno je na jednom isklesana scena kojom dominira neka izmaštana životinja, nešto kao okrilaćeni konj sa zmijom, a na dvama stećcima su ljudski likovi; onih pokopanih ispod ili koga drugog, nikad nećemo doznati. A lova, kola i ostalog ima „na vas mah“, kud god se čovjek okrene. Na tabli nema ni riječi o njima, ali i za laike i za istraživače sigurno izazovno izgledaju humke bez stećaka oivičene krupnim kamenjem, a ima ih prilično. I moram reći, a sigurno sam ih obišao nekoliko stotina: ovo je doista, kad se sve zbroji i oduzme, jedna od najljepših nekropola u našoj zemlji, ne samo po stećcima i ukrasima već i po ekološkim i drugim standardima – stećci čisti, smeća nema, kao ni visoke trave ili grmlja, turistička tabla, pored one „državne“, nova i sadržajna. Ukratko – sve pet!

Nekropola sa stećcima ima još, ali mi je za ovaj put dosta. Sljedeća točka je svetište Dive Grabovčeve. Prilično znam crkvene zakone i šta je po njima svetište: ovo službeno nije, ali ako narod na neko mjesto dolazi i moli se, onda je to svetište, ma što o tome govorili i civilni i crkveni zakoni. Kedžara, tako se, nekako pomalo grubo, zove četvorokut u povisokoj kamenoj ogradi, sa širokim ravnim kamenom u gornjem zidu koji služi kao oltar kad se ovdje služi misa, i kipom Dive Grabovčeve te usamljenim stećkom ispod kojeg, vjeruje se, počiva Divino tijelo.

O Divi Grabovčevoj danas „svi znaju sve“, pa ni ja o tome neću mnogo, makar je legenda ono što što je „najistinitije“ u svemu o njoj. Jest Ćiro Truhelka otkopao grob i našao kostur djevojke, te o tome objavio knjigu Djevojački grob (stećak je, ko zna čiji, postavljen naknadno), jest Thompson otpjevao Bila jednom u tim davnim danima / Grabovčeva lijepa kći, jest štovanje Dive žrtve rašireno i širi se iz dana u dan, iz godine u godinu, njenim se imenom zove i prva hrvatska opera u našoj zemlji, snimljen je o njoj i film, ali je činjenica o njoj vrlo malo, a pretpostavki i, rekoh već, legende, kudikamo više. Ništa zato: uspomena je ostala, sačuvala se, nije nam potrebno znati što je Diva bila u horoskopu i je li preferirala crne ili plave momke za ašikovanje, a umjetnici su se uvijek lakše „lijepili“ na događaje i ljude kod kojih su fikcijska prostranstva beskrajna.

Kuzma Kovačić je, praveći je prije dva desetljeća, brončanu Divu sigurno mogao prikazati i, ljudskim poimanjem, ljepšom, bliskijom narodnom doživljaju, ali je to svakako postigao pučkim, „običnim“, nimalo lutkastim ili „filmskim“ likom, a i očitom predanošću Bogu što zrači iz njenog stava, pogleda, svega.

Kako god, dok se prije uglavnom hodočastilo organizirano, u srpnju, kad ramski fratri - rođena je u Rami, u selu Varvara - ovdje služe svečanu misu, danas se Divin grob, izuzevši zimske mjesece, kad Vran-planinu zatrpaju snjegovi, posjećuje gotovo svakodnevno. Tako je i danas: manje i veće skupine smjenjuju se i miješaju oko groba, uglavnom bez puno priče, skrušeno moleći, paleći svijeće i ostavljajući cvijeće, kačeći krunice na željezni križ do groba i cjelivajući Divine brončane ruke i noge.

U ograđenom prostoru još nekoliko grobova koje, začudo, nikad niko ne spominje, mada su, već samim tim što su ovdje, dojmljivi, ali također i zbog onog što stoji na njima. Neka Mara Planinić iz Krehina Graca kod Posušja poginula ovdje 1959. od groma, spomenik joj podiglo njeno selo 41 godinu kasnije, za Anicu Dumančić, pak, na spomeniku stoji da je „ovdje počivala“, a Karlo Šarić „Džanić“ se, očito, za života odlučio da vječno počivalište nađe uz majku Ivu, koja na bolji svijet preseli iste godine kad ga je rodila, vjerojatno, dakle, upravo kad je Karlu dala život, na porođaju. Izvan ograđenog prostora spomenik Slavki Sabljo iz Rakitna koja je – i to se, eto, dešava! – umrla ovdje prošle godine, i to za vrijeme mise kojoj je prisustvovala!

Preko puta, odvojeni od svetišta, nadstrešnica i široka poljana – kad se Divini štovatelji namole, da odmore. Svetište je razmjernom visinom iznad Dugog polja pa se u povratku opet divim širini, prostranstvu, zelenilu prošaranom tajnovitim linijama sjena koje, uz one vidljive, tvore i oblaci koji ne dopiru do očiju. Gdjegdje u udolinama nekad davno oivičene parcele, tu se, dok su ljudi živjeli ovdje po svu godinu, sadilo i sijalo pa čekala Božja milost, jer je bez toga, reklo bi se u ono doba, bio samo zijan i ništa više. Čim se spustim na glavnu cestu, nailazim na crkvicu svetog Ante. Crkvica krajputašica, tako bi se moglo reći, kapela ustvari, jer u nju valjda ne stane više od desetak osoba, a misa se sigurno služi ispred nje. Sva od kamena, i to se uklapa, ali za arhitektonski stil baš i nisam siguran, pomalo avangardno za prostor u kojem, osim ceste, a ona se nekako ušuškala u sve, do pogleda ne stiže ništa u čemu su svoj potpis ostavili ljudi.

Prolazim i ispod 15-metarskog križa na Borovoj glavi, postavljenog lani na zaobljenom vrhu u čast svetog Bernarda, zaštitnika planinara. I tu će, čut ću kasnije, uskoro niknuti kapela, a još jedna, malo veća, gradi se u Kršu, tamo negdje od Risovca ka Dugom polju, vidjeh tablu uz cestu.

A onda jezero: kad se „pojavi“ u ravnici, ni pol čuda, ali ovdje, usred planine, na 1184 metra iznad mora, čudo i pol. S jedne strane cesta, s druge stražare mrke šume, prošarane vijencem strmih stijena, a između njih ono, Jezero. Sudar divljine i pitomine. Na obali prisustvujem zanimljivoj sceni: nekog je lika valjda malo više opalio adrenalin pa je odlučio terencem „preplivati“ jezero, budući se zna da je prilično plitko, u pojedinim dijelovima ne dublje od metra. E, pa „našao“ je „pojedine dijelove“ i krenuo, ali je nakon desetak metara, ko zna zašto, stao: pala razina adrenalina ili se procjena o dubini ispostavila pogrešnom. I, evo, stigao bager da ga izvuče, jer u vodi ne može „ni sim ni tam“. Sajla puca, jednom, za pet minuta drugi put… Volim adrenalin, pun sam ga, ali se ponekad začudim gdje sve ljudi nađu istresati ga. Okupilo se naroda: jedni šute i prate, drugi se potajno smijulje i likuju.

Sad je na redu Masna luka, za jedne službeno proglašeni prirodni rezervat i naš najveći kompleks bjelokorog bora munike, za druge, opet i službeno, Kuća molitve. I jedno i drugo stoji, ali se mnogi zapitaju otkud pridjev masna u nazivu. Ne, nema veze ni sa kakvom mašću već je to nekad bilo imanje izvjesnog vojvode Mastana Bubanjića, što je zabilježeno na natpisu uklesanom u živoj stijeni u Donjoj Drežnici. Mastan je sa sinovima Radoslavom i Miroslavom, današnjim jezikom rečeno, imao ranč, uzgajajući stoku, ali i jake veze u Dubrovniku, u čijim se listinama dvaput spominje. Imalo se, moglo se, pa se Mastan odlučio potpisati u stijenu za vječnost.

Tražeći put za Masnu luku desi mi se da na jednom mjestu krivo skrenem i „banem“ u dvorište puno ljudi, ima ih barem dvadesetak, i to upravo kad su se „namjestili“ za zajedničku fotografiju. I onda ja iz auta izlazim s foto-aparatom. Nevjerica, a onda i smijeh :) Kuća pripada Bakulama, iz posuškog su kraja, neki gostoljubivi ljudi, odmah me nude kavom, domaćom lozom, mezom… Prihvaćam, pa sat vremena pričamo o Blidinju i njegovim ljepotama. U društvu je i jedan novinar, jedini, čini mi se, koji se, i to kvalitetno, bori da Blidinje nađe mjesta i u međumrežnim bespućima, a i jedan koji se sav dao u to da čitavo područje izgleda što čišće i ljepše. Malo će se namrgoditi kad im spomenem smeće na Sovićkim vratima i, kakvi su pozitivci, smio bih se opkladiti da ga tamo više nema.

Putom do Masne luke nailazim i na jednu novogradnju pored ceste, s gornje strane, bit će da je to budući planinarski dom, a s donje se prave igrališta, prostor za grilanje i kampiranje te info-pult. Malo kasnije još jedna oveća, gotovo dovršena zgrada. To će ujedno biti i posljednja točka prije posvemašnjeg mira koji se na dolaznika spusti već samim ulaskom u Masnu luku.

Sve je počelo ko zna kad, možda još u Mastanovo vrijeme: fratri su se trudili biti na pomoći čak i čobanima, pa su izlazili na planine, gdje su mnogi provodili čitava ljeta. U kreševskom samostanskom muzeju još se čuvaju dva roga koja su na planini Bitovnji „glumila“ zvono, čijim je piskom fratar pozivao planinjake na misu. Tako je nekako sigurno bilo i ovdje, i trajalo sve do 1942., kada su četnici srušili malu fratarsku kuću u Masnoj luci. Onda je došao „socijalizam s ljudskim likom“; vjerojatno nije bilo izričito zabranjeno, ali svakako jest nepoželjno, barem prvih desetljeća, obnavljati ovakva mjesta i stoljetne uspomene ako im je jedini motiv bila vjera. Po dozvolu se, tako, moralo ići čak u Beograd! Ipak, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća „niotkud“ se pojavio fra Petar Krasić, i njega danas sretoh kod Bakula, i oživio priču. Koja traje i trajat će.

Nema smisla započeti i od čega drugog nego od crkve svetog Ilije Proroka: takve u našoj zemlji, gledano iz arhitektonskog kuta, nema, čisto sumnjam i u Hrvatskoj; tek se možda u Austriji, u tamošnjim planinama, nađe nešto slično, kombinacija kamena i drveta, zvonik više nalik utvrdi ili vidikovcu. Teško je shvatljivo koliko energije mora imati jedan čovjek da od uspomene, dakle, praktički, ni od čega opipljivog, napravi nešto ovako.

Na crkvenim vratima prizori iz Svetog pisma, i to oni vezani za događanja u planini, kako i priliči ovakvom mjestu, svetištem dominira Posljednja večera na oltaru, posvećenu vodu pored ulaza pružit će vam „svetac u šortsu“, meni izgleda tako, na svetohraništu janje s mačem u leđima, okruženo trsovima grožđa i pšeničnim klasjem, a reljefa, vitraja, mozaika i drugih umjetničkih djela, i to stvarno iznenađujuće vrsnih, ima i drugdje, u crkvi i izvan nje, po okolnim zidovima. Isus u dvorištu, ako je to on, na okruglom postolju nalik bunaru, izgleda pomalo hipijevski, čak mi malo „baca“ na Mišu Hrnjaka iz rane faze, zvono na drvenim stupovima, poneki stećak, što posjetiteljima posluži kao klupa za odmor… Mir, mir, mir! I ne čudi me što neko od kolega za Masnu luku reče da je to mjesto gdje i vuk postaje janje!

Nazad ću, ka Dugom polju, a cilj mi je pećina hajduka Mijata Tomića. I sve bi bilo lako i lijepo da, osim table uz cestu, postoji ikakav konkretan putokaz. Pošto ga nema, „putokaz“ su mi tragovi vožnje auta po planinskoj travi, koji me – baš imam sreće! – stvarno dovode do male rupe u stijeni, jedva dovoljne da se prosječan čovjek provuče. Ulaz zapasala trava, a nad njim se nadvilo stablo još uvijek nezrelog šipa. Ko ne voli pećine, vjerojatno je neće ni primijetiti. Tek kad foto-aparat spustim u rupu, shvaćam da je od ulaza pa dalje puno šira i da se u njoj može skrivati ne jedan nego deset ili čak i više ljudi.

Za kraj ostavljam onu zȅlen što je vidjeh malo nakon dolaska na Risovac. Čim padne prvi pravi snijeg, tu će vrvjeti od skijaša, sanjkaša i onih koji i bez toga uživaju u takvom ambijentu. I bez snijega je ovdje, uz ono kod „Hajdučkih vrleti“, drugo „dernečište“: kafići, restorani, i puno ljudi. Okretaljka od koje žičara puzi uzbrdo nikad nije prazna, a povremeno se uhvati i red – svi žele napraviti krug, vidjeti Blidinje iz neke druge perspektive. Ni ja ne odolijevam i začas sam na udobnom sjedalu, a koju minutu kasnije sam na svijetu, u zraku između dva reda crnogorice. Na vrhu je, na drvenoj platformi, opet kafić, „Bar 1551“, što, pretpostavljam, označava i nadmorsku visinu. Mora da je onaj ko je dao ime Dugo polje, puno prije nego su izumljene žičare i vučnice, iz ko zna kakvog razloga vrludao srtom brda i vidio: ime se, ustvari, samo dalo.   

Tako. Treba mi još samo jedna lijepa rečenica za kraj, ali hajd' je nađi da bude točka na svu ovu ljepotu?!