Apolonia, helenski grad koji su svi pljačkali, a i dalje je broj 1

Osim što je u grčkoj mitologiji bio bog muške ljepote, medicine, proroštva, streličarstva, glazbe i sunca, Apolon je bio i bog kolonizacije. Stari narodi nisu imali automobila, interneta i milijun besmislenih aplikacija bez kojih se, kako je krenulo, neće moći ni obaviti mala nužda, ali su često bili u pokretu, seljakali u potrazi za boljim životom i podizali nove gradove.

Zato nije čudo što tridesetak starogrčkih gradova nosi isto ime – Apolonia. Ova u koju dođoh nalazi se u današnjoj Albaniji, kod sela Pojan, 15-tak kilometara od industrijskog grada Fiera, i bila je najveća od tridesetak Aplonija.

Zalutati na putovanjima zna biti vrla stvar. Danima bazu imam upravo u Fieru, odatle, iz hotela „Gjeli“, svakog jutra polazim u lunjanja po središnjoj i zapadnoj Albaniji i svaki put prođem pored putokaza ka Apoloniji. U antički grad ću, međutim, stjecajem okolnosti ući sa suprotne strane i zahvaljujući tome shvatiti što je i koliko je bila negdašnja Apolonia.

Naići ću, naime, na – nikad to nigdje ne vidjeh – nekoliko stotina metara dugu i desetak metara široku sondu (ako se takvo što uopće može nazvati sondom). Kraja joj se ne vidi, spaja se s obzorom i, pošto cesta ne ide paralelno, već je presijeca, ne mogu ni naslutiti dokle se pruža. Nije da unutra vrvi od ljudi, ali se kopa, iako je blizu 40 stupnjeva Celzija; tamo gdje je Apolonov grad, sunca mora biti u izobilju. Života je bilo i prije nego što su pridošlice s Korinta osnovali Apoloniju i arheolozi, evo, otkopavaju stotine pretpovijesnih grobnica.

Snimanje nije dozvoljeno, štoviše su svi pomalo zatečeni otkud ih i kako – podaleko su od turističkih putokaza – nađe nekakav s foto-aparatima, i to još iz Bosne i Hercegovine :-O Hajd' da je iz neke normalne države, ali BiH je za njih egzotična zemlja, otprilike koliko i Albanija za nas. Sve mi to uljudno objašnjava mlađi arheolog, domaći, koji izlazi preda me iz sonde, ali je, vidim, glavni sjedokosi profesor Talijan. On mi na kraju dozvoljava „vetem nje foto“, a nakon međusobnog nasmijavanja na čudnoj mješavini mog minimalističko-primitivnog albanskog i istog takvog talijanskog, dobacujem i do „cinque foto“, s tim što mi je za silazak u „rupu“ sve uzalud – od tog ništa, imam, kaže, odličan objektiv.

Zahvaljujem im, rastajemo se nasmijani, a oni me upućuju i kako s te strane doći u Apoloniju. Blizu su ravnicu bjelouškasto presjekli rijeka Vjosa i betonski mostić, pravo-lijevo-lijevo-desno-pravo kroz prašinu makadama i ugledat ću kapije. Usput na više mjesta zastajem vidjeti ovdje zasad nevažne nadzemne ostatke građevina, ali u neko doba odustajem – toliko ih je da, ako bih i samo prikočio kod svake, do mraka ne bih stigao u Apoloniju. Da skratim: na osnovi rekognosciranja okolnog terena stručnjaci tvrde da je u gradu živjelo oko 60.000 stanovnika, dakle otprilike koliko ih službeno živi u današnjem Mostaru. Do danas se stiglo otkopati tek oko desetog dijela grada pa je Apolonia, gdjegdje navođena i kao Apolonia Iliria, u arheološkim krugovima, iako je nikad nije dohvatila vulkanska lava, nego tek izvori vrućeg bitumena, znana i pod imenom „albanski Pompeji“.

Za arheološki lokalitet i albanski turizam bilo je bolje da je taj postotak još manji, budući da su svi stranci koji su se bavili Apolonijom doprinijeli da mnogi nalazi danas budu rasuti po raznim svjetskim muzejima. O bogatstvu Apolonije javnost je prvi, 1806. godine, izvijestio francuski diplomat, istraživač, pisac i povjesničar François Pouqueville, a još detaljniji je, opisavši u knjizi „Putovanje sjevernom Grčkom“, pojedine skulpture i hram u središtu grada, bio William Martin Leake. Došla priča o Apoloniji i do beratskog Ibrahim-paše pa fino poslao 70 kola i radnike da ruše hramove pa ukrašene stupove i sve ostalo dovezu njemu u Berat, da od njih pravi kuće i džamije. Malo nakon njega u Apoloniji će osvanuti i beratski pravoslavni biskup Anthimi, s kojim će u Berat, a odatle, kao da ih je dolje malo, u Grčku, zauvijek otići brojne skulpture i drugi kameni i drveni predmeti iz crkve svete Marije.

Ništa bolje Apolonija nije prošla ni s onim što su obavljali organizirana istraživanja, dakle s arheolozima. U prvoj kampanji, kako bi to danas rekli, francuski arheolog Leon Heusey je, proučavajući za račun Napolena Cezarove vojne operacije u Iliriji, objavio mnoge skulpture i natpise, ali su neke „usput“ završile u Parizu. Austrijski arheolozi Prashniker i Schober su istraživanja obavljali tijekom Velikog rata pa se znalo desiti da se, kad se talijansko topništvo raspuca, bježe i zaliježu u vlastite sonde, čak i u antičke grobnice, ali je dio apolonijskog blaga završio u Beču. Francuzi su, pod vodstvom Leona Reija, drugi put došli 1924. i ostali 20 godina. Tad je otkopano mnogo, među ostalim i antička stoa (šetnica) duga 78 metara, kazalište, a i  monumentalno pročelje hrama, koje je danas glavni simbol Apolonije. Zabilježeno je da je s Francuzima radio i prvi školovani albanski arheolog, bečki student Hasan Ceka.

Tijekom Drugog svjetskog rata špahtle i četkice će u ruke uzeti Talijani, a ni oni neće biti drugačiji od prethodnika pa će mnogo što završiti u rimskim i drugim talijanskim muzejima, kao i u njemačkim, iako se neće pojaviti nijedan njemački arheolog, ali zato hoće njemački generali. Uglavnom je tada, do 1945., iz Apolonije nestalo gotovo sve što se inače klasificira kao „pokretni nalazi“, mada mislim da bi primjereniji bio termin „prenosivi nalazi“. U slučaju Apolonije – odnosivi.

Enver Hodža stvari je riješio tako što je strancima zabranio čeprkati po apolonijskim zidinama; izuzetak su bili ruski stručnjaci, ali je u to doba, i tako će ostati godinama, glavnu riječ vodio Hasan Ceka. Mali, malecki dio opljačkanog vraćen je, a to, zajedno s onim najvrjednijim što je iskopano nakon 1945., danas čini poprilično dojmljivu muzejsku zbirku, smještenu nekadašnjem samostanu, podignutom još u 13. stoljeću.

Početak početaka seže u 7. stoljeće prije Krista, kad su ovdje stigli naseljenici iz Korinta, a njihov prvi konkretan spomen datira iz 588. godine p. n. e. Bit će, ako je ondašnji svijet imalo sličio današnjem, da ih je domaće stanovništvo ispočetka zvalo došljama, ali će došlje, ponajprije zahvaljujući spretnosti u trgovini, napraviti čudesan grad, a na njihovo djelo svoj će pečat mnogo kasnije udariti i Rimljani te Bizant. Koliko daleko su dosezale trgovačke veze ilustrira podatak da su izrađevine iz Apolonije i grčkih kolonija na južnim obalama Ilirije nalaženi i u ilirskim grobnicama na našem Glasincu, novčići iz Apolonije na puno mjesta širom Balkana, uključujući i naše strane, a najviše u selu Čelopek kod Peći.

Dva su mjesta, međusobno nedaleka, na kojima se može vidjeti mnogo, a prvo je spomenuti samostan s crkvom svete Marije. Već na kapiji visokog ogradnog samostanskog zida postane jasno da je za izgradnju svih objekata korišten materijal antičke Apolonije: dok prođem kroz nju spazit ću – snimam ih i brojim pa odustajem, previše ih je – ukrašenih kamenova: lav, skupina ratnika s konjima, pa dvije životinje okrenute naopako, natpisi, jedan, tako bih ga nazvao, psočovjek, vinova loza…  Rubom dvorišta, uza zidove, naredani stupovi, kapiteli, baze, križevi… Na drugom kraju dvorišta, iza crkve, ostaci in situ, jer su crkva i samostan napravljeni blizu nekadašnjeg središta Apolonije.

Još ponešto vrjedniji nalazi nanizani su u dugim klaustrima između crkve i samostana: nadgrobnjaci s natpisima, urne, amfore, sarkofazi, obezglavljeni kipovi nalik onim u našoj Naroni, poneki, doduše i obeznožen… Izloške u dvorištu može se i dodirnuti, ovi u klaustru su iza užadi. Treći niz su, „prva linija“, izlošci na katu nekadašnjeg samostana, današnjeg muzeja. Tu su se, uza sve ostalo, u vitrinama našli i poneki pitos, lekit, krater, oinohoa, hidrija, čak i jedan mali askos, tri brončana Satira, Zeusovi i kipići drugih bogova i božica, štitovi i kacige, puno novčića, brončane knemide… Drugačiji je osjećaj kad sam u muzeju u koji su doneseni nalazi s nekog šireg područja, a drugačiji onaj kad znam da je sve izloženo nađeno tu, na malom, ali očito arheološki prebogatom području i da će – iako je mnogo toga i zauvijek nestalo – biti nađeno još nezamislivo mnogo.

I sama crkva, iako više od milenija mlađa od doseljenih Korinćana i njihove Apolonije priča je za se. U prekoputnom hramu i trijemu čađave, možda čak i ko zna kad nagorjele freske, bezoki i bezruki svetitelji, „pozajmljeni“ mozaici u krhotinama, bunar sa tridesetak „zareza“, vodilica za konop s kantom… Unutra arhitektonski čudna kombinacija antike i Bizanta, ali je u osnovi ipak sve prilagođeno pravoslavnom bogoslužju.

Sad bi najpametnije bilo zasjesti gdjegod u hlad i pustiti da se viđeno poreda u pretince podsvijesti, ali kako, eto kako to izvesti kad se nedaleko od crkve vidi kolonada glavnog apolonijskog hrama?! Nikako pa i na ono između samo letimice pogledavam i začas sam u samom središtu Apolonije.

Kolonada je ovdje nešto kao stotka u pikadu, svi su pogledi uprti u nju. Povjesničari je smatraju spomenikom agonita, sudaca, sagrađenim po nekom visokom dužnosniku koji je time želio obilježiti smrt brata. Ima na zabatu i dugi natpis, izveden grčkim slovima. Ne znam ih, ali je na pokaznim tablama pojašnjeno da se dužnosnik zvao Quint Vil Krisp Fur Prokuli, da je bio doživotni vrhovni svećenik i da mu je brat Valentin, vojni tribun, umro u Panoniji ili Siriji. Čak je zapisano da su na otvorenju spomenika upriličene borbe 25 gladijatorskih parova; nešto kao kad bi danas otkrili neki novi Eiffelov toranj pa napravili spektakl MMA boraca. Naravno da je zgrada služila i za sastanke gradskog vijeća.

Prekoputa kolonadi je kazalište, ugniježđeno u škarpu brda. Malo, 16 redova s tristotinjak sjedećih mjesta, ništa posebno, nađe se i boljih, ali je nezaobilazan dio agore (glavnog gradskog trga), nastale negdje između 4. i 3. stoljeća prije nove ere. Uz zapadni dio mu je „zalijepljeno“ malo svetište. Na pročelju dva jonska stupa, a kraj oltara tri glomazne baze. Inače je čitav temenos, sveto područje, na obližnjem brdašcu, s obeliskom na čistini, bio posvećen Apolonovoj sestri, božici Artemidi. Bočno od kolonade i kazališta proteže se stoa. Činilo ju je 36 osmokutnih dorskih stupova od kojih su ostale samo baze i nešto kamenja: gdje su sve po bijelom svijetu završile, ne bi ih kompletitao ni Harry Houdini. Stoa vodi do Nimfeja, pravokutnog bazena što se vodom napaja iz podzemnih izvora.

Zvuči pomalo nevjerojatno, ali su arheolozi locirali čak i gradsku knjižnicu, a među stotinama metara zidina, prolaza, ulaza, svodova, nije baš lako identificirati koje je bila zgrada gimnazije, gdje čiji hram i oltar, gdje ovo, gdje ono.

Čitava priča djeluje pomalo bajkovito, a ja sam na kraju poprilično ošamućen viđenim. Nakon što u povratku prođem kapiju kompleksa, uslikavši prethodno skupinicu dječaka što su ih doveli na ekskurziju, otresam glavom; ima u Albaniji još mnogo zanimljivih arheoloških lokaliteta, ali se, kad je pitanju helenska kultura, svi slažu da je Apolonia – broj 1.