Na ovo iz naslova – ne mislim konkretno na strah od kukičanja kao takvoga, iako se blago naježim kad vidim razne miljeiće na televizorima, podsjeti me to odmah na neka umjetničkija vremena, kada su na pokrivačima bile razne egzotične zvijeri, poput tigrova, a zidove je ukrašavala jedna od tri stvari: ili je to bio nimalo šarmantni dezen lamperije, pogotovo prefarbane u neki tamni lak, skoro čokoladne nijanse (to je bilo popularno 1980-ih, uh), ili je to romantični pogled na neki ekvatorijalni otočki pejzaž ili kakav alpski prizor, urađen u tapetama ili... ako je već bila riječ o jednobojnom zidu, nerijetko prošaranom raznim krpljavinama, onda je na zidu bila ogromna tapiserija, s praktično obveznim resama.
Mene je konkretno sve više strah modernih umjetničkih performansa. Ne znam postoji li kakva dijagnoza, fobija i slično, ali to je postalo baš teško izdržati.
Nedavno je tako bio jedan velelijep umjetnički događaj u Zagrebu, kažu čak rekordni po broju prodanih ulaznica. Bio je posvećen mileniju od imenovanja prvog hrvatskog kralja, praktično mitskog Tomislava, o čijem izgledu, mjestu krunidbe, kao i mnogim drugim detaljima više znamo iz preporodnih priča i povijesnih fikcija, nego što znamo novinarskih 5W – tko, gdje, kada i ostalo.
Na tom epskom događaju bilo je mnogo rasvjete, pirotehnike koju sam ja prestao voljeti, zbog suosjećanja prema psima, mačkama, pticama i ježevima... uglavnom, epski događaj je bio, veliki zvučnici, još veći ekrani, jednako epska organizacija, svi su, srećom, preživjeli... Uglavnom, toga me, tehnički, nije strah. Nego...
Ima ta jedna pjesma, nastala tijekom protekloga rata, u nekim vremenima ne toliko širokih vidika, i u njoj se viče umjetnički poziv parafraziran od teksta iz opere Nikola Šubić Zrinski, i onih 'u boj, u boj, mač iz toka, braćo' i sličnih, kao povijesni 'za dom'. Međutim, ovaj umjetnički stih ne vuče povijesne korijene iz hrvatske prošlosti, kao gotovo pa mitski kralj Tomislav, o kojem, nažalost, malo znamo, a još se manje trudimo da saznamo i otkrijemo.
Konkretni je stih izravno izvučen iz najmračnijeg poglavlja hrvatske prošlosti, one kolaboracionističke, one satelitske, one nacifašističke, one koja je desetke tisuća Roma, Srba, Hrvata modernih shvaćanja... poslala pod zemlju. Stih kojem je isključivo u tih četiri ili koliko godine nadodan sporni glagol spremnosti, i danas će vam mnogi pričati kako je riječ o povijesnom, ali u hrvatskoj povijesti sporni je poklič korišten isključivo kao moto onih koji su prodali hrvatski stoljetni san jednom ratnom profiteru, zločincu i najobičnijoj trećerajhovskoj prilivodi, koji je u bescjenje poklonio Nijemcima dalmatinsku šumu, bosanski ugljen, hercegovački boksit...
Ne kažem ja da je mene manje strah revoltiranog umjetničkog pokreta kamenoklesarstva na obnaženom Isola Calva ilitiga po talijanski ćelavom otoku, a kod nas obnaženom. Jednostavno, elitistička umjetnost bilo kojeg oblika je loša, kao što si na Goli Otok mogao doći samo preporukom stranke, tako si i u Jasenovac svojedobno mogao doći samo na preporuku stranke. I to je elitistički, a umjetnost, da bi bila fukcionalna, mora biti dostupna, općenita, ili ne mora biti nikakva.
No, kada je riječ o onom spornom parafraziranom stihu iz hrvatskih opernih djela, nakon tog jedinstvenog koncerta u Zagrebu, čini mi se kako se u javnosti probudio umjetnički narativ ravan onom ludog cara Nerona, koji je isto tako želio umjetnički da riješi kršćana, kao što se ovi umjetnici žele riješiti migranata, konobara po Dalmaciji i sličnoga.
Umjetnički dojam očito je na razini, jer je probudio i susjedske/komšijske umjetničke pohode. Takva je, na žalost, umjetnost, isti su psihološki utjecaj imale lamperije po stanovima krajem '70-ih i početkom '80-ih, do mjere da su na kraju svi imali čokoladne štokove i ti to danas ne možeš niti ostrugati, to je ušlo u same pore drvene građe, moraš kompletno mijenjati prozore, vrata, sve.
Tako sada osim hrvatskih umjetnika koji parafraziraju operna djela... imamo i kontra-performanse. Pa se s druge strane, ne znam ni čime izazvane, ako nije miljeićima na televizoru, sada orgijaju razni plesni balovi, uz pokliče Gospodinu jednom, čiji smo svi robovi (čitaj sluge, ako si katolik). Pa se umjetnički 'dorađuju' spomenici na Pješčari, sve se prati pomnim dokumentarcem, umjetnički se parafraziraju povijesni izrazi predanja Gospodinu, poziv na mir/selam, adoracija/klanjanje Gospodinu... mene je uistinu strah i te umjetnosti. Umjetnost kao odgovor na umjetnost, l’art pour l’art, umjetnički dojam radi pukog umjetničkog dojma, bez namjere da ta umjetnost izgrađuje boljeg čovjeka, bolju budućnost, bolji dom i domovinu.
Takav poriv umjetničkog samo radi umjetničkog onda da ideju budaletinama koje povjeruju da su istinski umjetnici zato što vlastiti glupi egoizam znaju išarati pipsanom kofolkaligrafijom po križu iznad Mostara, kažu da se to zove tag, meni se zove imena luda nalaze se svuda, ali nemojte mene smatrati umjetnikom, ja u svojoj umjetničkoj biografiji nemam ništa ozbiljno, nekoliko crkvenih pjesama, par romana s nimalo crkvenom tematikom i desetak ulja na platnu, grafika i sličnih uradaka zbog kojih sam češće upadao u nevolje i nailazio na osude, nego bio priznat umjetnikom. Tako da sam se s vremenom i prestao smatrati istim, pored svih ovih digitalnih umjetnika koji se snimaju na videima i izravno pružaju umjetnost 'Matanima'... i razni Damci i ostali veliki profesionalci čija bi djela završila u MoMa-i, da glupi Ameri razumiju što je to umjetnost. A sama riječ im kaže, umjeti, znači biti sposoban, znati.
Ja sam najdublje uplašen da umjetnost ova koja upravo nastaje ne naiđe na plodno tlo pa konačno doživimo da umjetnost bude dostupna svima, kao nomadne ranih '90-ih, kad su svi bili umjetnici, i neronovski su lepa sela bila umjetnički uljepšavana, a svaka bijela ploha fasade bila bi 'zapišana' umjetničkim pokličem U s križem, što je, sami znak kaže U-mjetnost, ili polumjesecom i zvijezdom, drevnim simbolom perzijske, sumerske, pa i bizantske heraldike, ili četiri C vitamina oko krsta, što je drevni simbol 'zdrave' umjetnosti s četiri vitamina, protiv bolesti duha u svim smjerovima, sjever, jug, istok, zapad... ekumenska, vaseljenska umjetnost. Svima dostupna.
