Svaka poštena misao, dublje zagledavanje u svijet u sebi, oko sebe, svako smirenje i pokušaj sabiranja, zbrajanja učinjenog, svaki trajniji osvrt, svaki iskreni govor, trebali bi završiti na isti način. S ispovijedi. Ispovijed je krajnja točka čovjekove misli. I najdublji ljudski čin, istovremeno. Kada svodi račune sa svima i sa svime. I poništava svaki dug, pogrešku ili štetu.
Nebojša Lujanović, Jošuino drvo
Iz antologije "Područje signala" Jagne Pogačnik, koja je podnaslovljena kao "Mapiranje suvremene proze u Hrvatskoj 2000. - 2020.", što sam već jednom spomenuo, pišući o knjizi "Divlji kvas" Ivice Đikića, izostavljena su imena Ivice Đikića i Nebojše Lujanovića. Ne znam, pošto nisam spomenutu knjigu imao u rukama, kojim se kriterijima vodila njezina autorica, ali pouzdano znam da su književna djela Nebojše Lujanovića i Ivice Đikića neusporedivo važnija od djela barem devedeset posto pisaca na silu uguranih u antologiju. Ono što je zajedničko Đikiću i Lujanoviću je to što su obojica rođeni u Bosni i Hercegovini, što znači da za sarajevsko-zagrebačku ćevap-kulturnu scenu, duboko potonulu u autofikcijske tiktokarije, zapravo i ne postoje.
Stvaralaštvo Nebojše Lujanovića možemo podijeliti na dvije gotovo odvojene faze. U prvu spadaju romani "Stakleno oko" i "Godina svinje", te zbirka priča "S pogrebnom povorkom". Tu fazu uvjetno bismo mogli smjestiti u ladicu "stvarnosne proze", bez obzira na uopćenost i neodređenost tog pojma koji je u jednom trenutku postao svojevrsna oznaka za hrvatski književni mainstream i kojim se u hrvatskoj književnoj kritici baratalo više od deset godina. U drugu fazu spadaju književna djela objavljena u posljednjih petnaestak godina.
"Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu", glasi poznati grčki aforizam koji je poslužio Isaiahu Berlinu da podijeli pisce na dvije skupine, one koji pišu i djeluju koristeći se jednom idejom – ježeve, i one koji su raznorodni, višestruki – lisice. Lujanović, bez imalo sumnje, spada u ovu drugu skupinu. Svi Lujanovićevi romani tematski se razlikuju jedan od drugog, a slično bi se moglo reći i za njegove znanstveno-teoretske knjige, gdje, primjerice u knjizi "U rovovima interpretacija: Strategija i tragedija nelegitimnog čitanja", na jedan inovativan način pristupa djelu Ive Andrića koristeći se ironijom, ne izlazeći nijednog trenutka iz znanstveno-teoretskih okvira.
Pokušat ću to ilustrirati na primjeru posljednja dva objavljena Lujanovićeva romana. U romanu "Maratonci", koji je objavljen 2020. godine, Lujanović, koji je i maratonac, prikazuje maraton kao unutarnju borbu s vlastitim demonima, dok u "Tvornici Hrvata" (2023.) dosljedno provedenim infantilnim glasom pripovijeda o djetinjstvu dvanaestogodišnjeg dječaka čija je obitelj ratnih devedesetih izbjegla u Zagreb iz Srednje Bosne.
Posljednjom svojom knjigom, zbirkom proznih zapisa "Jošuino drvo", Lujanović dodatno proširuje raspon tema kojima se bavio u svojim prethodnim knjigama. "Kad-tad čovjek se zasiti odgovora koje mu nude drugi, pa ih odluči potražiti sam", piše Lujanović. Dolazak u Jeruzalem, sveti grad tri velike monoteističke religije, kršćanstva, islama i judaizma, na jedan od najzahtjevnijih svjetskih maratona, Lujanović je iskoristio da se zapita nad samim sobom, da napokon pronađe vlastite odgovore na najvažnija životna pitanja. Istovremeno, propituje i vlastitu obiteljsku povijest, pri čemu se analogije nameću same po sebi.
Pored toga što je riječ o filozofskoj knjizi sastavljenoj od dnevničkih i putopisnih zapisa, "Jošuino drvo" ima i svoju romanesknu strukturu, kojoj ton daju neobično živopisni likovi. Prije svih turistički palestinski vodič Hasib: "Hasib stoji pred nama i pokazuje Jeruzalem kao da je njegov grad, pa ispruži prema nama otvorene ruke kao da su mu sve gradske tajne na dlanu. (...) Sve je dogovoreno, ali nije plaćeno. Onog trenutka kada se novčanice spuste, mi imamo dogovor i ponovno smo ljudi jedni prema drugima. U Svetoj zemlji novac pokreće sve; vjera u ljude tek poneki kamenčić. Ta nas je vjera držala da nas neće prevariti. I ta se vjera ubrzo pokazala uzaludna.''
Drugi važan lik je Čika Dule, također turistički vodič, koji brine o invalidnom sinu, koji je prije rata radio na novosadskom radiju. Kao vrhunac svog života, Čika Dule navodi kako je "prvi u eteru pustio snimku Balaševićevih pjesama iz doba solo karijere": "Hoda sporo, govori sporo; kaže, što mu je manje ostalo vremena, to mu je vrijeme manje bitno. Sjedi na prednjem sjedištu dok pored nas promiču pejzaži i ispovijeda se. (...) Svog sina koji je sad već slijep na jedno oko. Priča o njemu kao o djetetu, jer to će on zauvijek biti za njega, dijete o kojem se treba brinuti, mada je sin već stariji od sviju nas u autobusu. Nas koje i dalje ne primjećuje, i ova tura više nema veze s Galilejom, nego sa križem jednog čovjeka, i pokušajem da ga barem ovaj dan učini lakšim. Još jednim izranjanjem u Galileji."
Nakon što turisti zbog pohlepe otkažu Hasiba, ovaj se okreće protiv njih. "Njega je njegov bog, prema kojem nema nikakve simpatije, bacio na komad zemlje gdje se može živjeti jedino od tuđe vjere. Od svoje nikako. (...) Volio bi da može živjeti od nečega drugoga. Ali, u ovom kutku svijeta uspijeva samo vjera i mržnja. I sada smo mi morali biti ti koji će produbiti jad koji ga ionako preplavljuje. Kako se bliži jutro, uvlači me Hasib u svoj jad. Svaka poruka je novi izljev, jedan za drugim, Hasib tone u ispovijed, samo što ja ne mogu preuzeti niti jedan dio težine koja ga pritišće, pa mi postaje zamorna ta ispovijed za koju ne mogu dati odrješenje. Svako malo ispovijed klizne u bitku, i već sam slutio od kuda bi mogao doći sljedeći udarac. I stigao je, u posljednjoj poruci. Hasib kaže da su mu katolici uzeli sve. Uzimaju njemu i njegovima otkako zna za sebe."
U kratkom tekstu kojim je opremljena knjiga, poslužio sam se riječima biblijskog proroka Zaharije, napisanim prije više od dvije i pol tisuće godina: "U onaj dan žive će vode poteći iz Jeruzalema."
Žive, biblijske vode, napisao sam, nose Lujanovića kroz prostor i vrijeme, od Jeruzalema, Nazareta, Galileje pa do Središnje Bosne; od Isusova vremena do danas. Ova duboka i fascinantna knjiga, u kojoj autor propituje i vlastitu prošlost, velika je posveta Jeruzalemu i svemu onome što ovaj grad predstavlja.
I za kraj, navest ću jedan odlomak iz knjige u kojem Lujanović na sjajan način sažima svu tragiku tih prostora, koja je jednako primjenjiva i na autorovu rodnu Bosnu: "Zovem oca u Bosnu. Rijetko se čujemo. Još rjeđe sam kod njega. Pričam mu gdje sam bio. Zanimaju ga ljudi. A ne umjetnost, povijest i religija. Govorim mu kako Židovi mrze Palestince. Sisaju im proračun, žive na njihovoj grbači. Uzimaju novac namijenjen bolnicama i cestama, pa ga pojedinci troše na osobni luksuz, a drugi na oružje. Ne žele obrazovanje i higijenu, sustav i rad. Jaki su samo na riječima i žalopojkama. Sve mi to priča židovski taksist. Govorim mu kako Palestinci mrze Židove. Kako ih drže u ograđenim torovima. Kako ih maltretiraju na svojim punktovima, tuku ako ih noću zateknu na cesti. Kako drže tisuće ljudi pod zemljom zatvorene jer u zatvorima više nema mjesta. Kako izmišljaju neprijatelje države i upadaju u njihove domove i bolnice, tuku stare žene i doktore. Sve mi to priča palestinski vodič. I to je taj vrtlog mržnje u kojem postoje samo žrtve, krivci ne. Svi su svima dužni i ne postoji način da se svi namire i da su sretni. Jer sreća jednih, kako je oni vide, podrazumijeva nesreću drugih."
