Propast Zapada – Uvod u distopiju

Svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta.

F. M. Dostojevski

Prošli tjedan, trideset i tri godine nakon zločina, u kojemu je smrtno stradalo osmoro viteške djece, otpočelo je suđenje dvojici pripadnika Armije BiH, Mensudu Kelešturi, zapovjedniku 325. brdske brigade Armije BiH, i Hazimu Jašareviću, zapovjedniku Brigadne artiljerijske grupi. Zločin se dogodio 10. lipnja 1993. godine. Pripadnici muslimanske Armije BiH ispalili su granatu na dječje igralište u Vitezu, pri čemu je poginulo osmoro djece u dobi od 9 do 15 godina.

Postoje i gori od njih

Kelešturu se tereti da je zapovjedio topnički napad na Podgradinu, u kojoj je živjelo gotovo isključivo civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti, iako je bio svjestan da taj napad, izveden u vrijeme primirja i u naseljenom mjestu, može dovesti do stradanja civila. Jašarević je optužen da je izvršio tu zapovijed preko sebi podčinjenih pripadnika Artiljerijske grupe i da je također znao da se ne radi o vojnom cilju i da može nastupiti posljedica za civilno stanovništvo, na što je pristao. Oba okrivljenika na Sudu su negirali krivnju.

Ciljana ubojstva djece dolaze iz ponora najdublje ljudske psihopatologije, koja mogu počiniti samo monstrumi i ljudska čudovišta. Ipak, ako postoji gradacija zla, postoje i gori od njih. To su oni koji su svih ovih godina zataškavali i relativizirali ovaj zločin, od Haškog tribunala, bošnjačke vojne i političke vrhuške, pa do sklonih im medija. Informacije o viteškom zločinu, pošto se radi o relativno lako dokazivom ratnom zločinu, Tužiteljstvo je znalo prije više od trideset godina. Zbog čega je onda moralo proteći trideset i tri godine od zločina pa do početka procesa?

Proces koji je započeo pred domaćim Sudom za ratne zločine ne ulijeva nadu niti u fatalno zakašnjelu pravdu, ako se prisjetimo nekih ranijih slučajeva, u kojima su na tapetu bili zločinci iz reda bošnjačkog naroda, koji su za najteže zločine dobivali simbolične kazne u odnosu na počinjene zločine ili su bili oslobođeni krivnje.

Ratni zločin u Iranu, gdje je u izraelskom (ili američkom) zračnom napadu smrtno stradalo gotovo dvije stotine djevojčica najbolji je pokazatelj u kakvom svijetu živimo. Odgovornost za napad najprije je pripisana izraelskim oružanim snagama, koji to izrijekom nisu negirali, već su prešutno preuzeli odgovornost na sebe.

Međutim, prema najnovijim informacijama napad na školu izvršen je najvjerojatnije krstarećim projektilom Tomahawk, koji posjeduju jedino američke snage. Dosada nikada nije zabilježeno da su izraelske snage koristile ovu vrstu projektila. Američki predsjednik Donald Trump, usprkos tome, izjavio je da je školu pogodio iranski projektil.

Već viđena teza

Od Trumpa smo se već navikli na izjave koje grubo vrijeđaju zdrav razum. Međutim, problem je, čega je Trump itekako svjestan, što će mnogi u to povjerovati, a tu mislim prvenstveno na ljude koje vjeruju samo u one "istine" koje im ne pričinjaju nelagodu i sram, odnosno ne prizivaju posljednje ostatke ljudskosti u njima.

Ovo je već više puta viđena teza. Tako su Bošnjaci, kako je tvrdila srpska propaganda, sami sebe gađali na sarajevskim Markalama, gdje je u veljači 1994. i u kolovozu 1995. život izgubilo više desetina civila. U nekim zapadnim medijima tijekom rata, kao što se to sada pokušava u iranskom slučaju, zločin u Vitezu prikazan je na identičan način, kao pokolj koji su počinile hrvatske snage, pobivši muslimansku djecu.

Kada je prije petnaestak godina gostovao u Hrvatskoj, poljski pisac Andrzej Stasiuk izrekao je par iznimno zanimljivih teza. Zanimljiva je primjerice njegova usporedba srednjoeuropske i zapadne književnosti: po njemu, srednjoeuropska književnost okrenuta je više prema svijetu i samoj stvarnosti, dok je zapadna više orijentirana na samu sebe, te joj "prijeti opasnost da uskoro samu sebe proguta".

Drugu Stasiukovu tezu vrijedi navesti u cijelosti: "Dugi niz godina u komunizmu smo živjeli u velikom iščekivanju i žudnji za Zapadom, koji nam je bio nedostupan i u koji nismo mogli putovati. Za tog čekanja smo duboko zaronili u kulturu Zapada. Nismo bili tamo, ali smo funkcionirali u imaginarnom Zapadnom svijetu. I kada nam je konačno postao dostupan, interes je opao. Danas mi je na Zapadu  dosadno, jer imam dojam da je sve što tamo mogu vidjeti davno opisano i da je Zapad strašno iscrpljena tema. Recimo, prekrasna harmonija civilizacije, kulture i prirode u Toskani mi je nakon tjedan dana stvarala mučninu."

Nepodnošljiva lakoća relativiziranja

U međuvremenu, mitski Zapad se u potpunosti i, rekao bih, nepovratno izmijenio. Njihove političke elite danas se besramno prostituiraju, izvlačeći, preko sporta i sumnjivih sponzorstava, novac iz bogatih bliskoistočnih Zaljevskih zemalja. Umjesto Stasiukove "prekrasne harmonije civilizacije, kulture i prirode", gledamo snimke iz Ukrajine, Gaze, Irana, usporedo s količinom lješnjaka u Nuteli.

Kunderovska nepodnošljiva lakoća s kojom Zapad danas relativizira smrt gotovo dvije stotine djevojčica, dok se  beskrajna tragedija palestinskog naroda, da navedem dva najsvježija primjera, pretvorila u poligon jeftinog i plitkog aktivizma s jedne i negiranje i relativizaciju s druge strane, što, svojom bešćutnošću, kod normalnih ljudi ledi krv u žilama.

Dakle, nitko se na Zapadu ne usuđuje reći da je u iranskom slučaju riječ o ratnom zločinu bez presedana, kao što to nijednom nismo čuli s bosanskohercegovačkih "javnih" medija u viteškom. Ovo je pogotovo apsurdno ako se prisjetimo optužnice protiv generala Ante Gotovine. Krunski dokaz u optužbi bilo je "prekomjerno granatiranje Knina" za vrijeme Oluje, zbog čega je Tužiteljstvo uporno inzistiralo na (ne)postojećim topničkim dnevnicima, iako u tim napadima nisu registrirane civilne žrtve.

Svu bijedu europske politike zorno je ovih dana demonstrirao njemački kancelar Friedrich Merz koji je odgovornost za okončanje rata u Iranu prebacio na iransku stranu. "Što prije stane režim mula, prije će završiti ovaj rat. Isključivo na ovom režimu i takozvanoj Revolucionarnoj gardi je da prekinu neprijateljstva", izjavio je Merz u Berlinu.

Osuđeni na propast

Vrhunac licemjerja predstavlja Merzova teza po kojoj će Izrael i Sjedinjene Američke Države nastaviti "sa svojom obranom" od Irana, jer iranska prijetnja, kako kaže, seže daleko izvan zemlje i regije Bliskog istoka. Upozorio je da je prijetnja Izraelu i zemljama Perzijskog zaljeva iz Teherana i dalje prisutna i da se vidi u svakodnevnim napadima na civilne zgrade i vojne objekte.

Koja je razlika između zapadne i "pravde" koju danas u Rusiji provodi Putinov režim. Dok u Putinovim zatvorima misteriozno umiru nepoćudni disidenti i zviždači, ili se bacaju s prozora svojih stanova, dotle Zapad "neugodne" zločine prešućuje ili iskrivljuje činjenice, vrijeđajući zdrav razum, što eutanazirana javnost bez pogovora prihvaća.

Civilizacija koja u djeci vidi Srbe, Bošnjake, Hrvate, Irance, a ne, i isključivo, samo djecu, osuđena je na propast, na pustinju, na onih markezovskih "sto godina samoće", što je uvod u distopijske scenarije koji se iz fikcije polako prelijevaju u stvarnost, koju mi u Bosni i Hercegovini, o čemu na najbolji način svjedoči zločin u Vitezu i njegovo bezvoljno i zakašnjelo procesuiranje, živimo već puna tri desetljeća.