Stjepan Čuić (1945 – 2026)

U manjinu. A manjine su ti posvuda velika snaga. Toliko u svijetu ima manjina, da će jednoga dana doći do objedinjavanja svih tih manjina, pa će se preko noći manjina prometnuti u većinu. I tad će ta većina, nekoć, do jučer manjina biti pokretačka snaga svijeta. Imat će oba iskustva - iskustvo manjine i iskustvo većine.

Stjepan Čuić, Orden

Prošli tjedan u Zagrebu je umro Stjepan Čuić, pisac i prevoditelj rođen u Bukovici pokraj Tomislavgrada. Studirao je jugoslavistiku i rusistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Više godina, sedamdesetih i početkom osamdesetih, radio je kao lektor u Večernjem listu i u Vjesnikovim izdanjima. Prvu knjigu, zbirku pripovijetki "Iza bregova", objavio je kao dvadesetogodišnjak, 1965. godine.

Nekoliko mjeseci prije Čuića, u prosincu 2025., u Sarajevu je umro Irfan Horozović. Imena ove dvojice književnika, koji su obilježili hrvatsku književnu scenu sedamdesetih, razbijajući dotada prevladavajuće mimetičke obrasce, neraskidivo su povezana generacijskom i poetičkom bliskošću.

Najbliži životu

Obojica su spadali u skupinu hrvatskih "fantastičara" ili "borhesovaca", kako su ih nazivali, zbog uvođenja fantastičnih elemenata u prozu, po uzoru na argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa, pri čemu je Čuić bio svojevrsna iznimka. Bosanskohercegovački pjesnik Džemaludin Alić napisao je kako je Stjepan Čuić od svih "fantastičara" bio "najmanje pod Borhesovim utjecajem, najbliži našem podneblju, najbliži životu".

Čuić i Horozović bili su vodeći pisci skupine, koji su sa svojim djelima postavili obrazac hrvatske fantastičarske proze, Čuić sa zbirkom "Staljinova slika i druge priče", koja se danas, uz Čuićev roman "Orden", smatra kanonskim djelom hrvatske književnosti, a Horozović sa zbirkom  "Talhe ili šedrvanski vrt".

U svojoj priči "Jelenine noćne košulje", koja se nalazi u zbirci "Staljinova slika i druge priče", Čuić ispisuju posvetu Irfanu Horozoviću, spominjući Horozovićeve Talhe i njegov rodni grad, Banju Luku. Zanimljivo je da je Čuićeva zbirka objavljena godinu dana prije Horozovićeve, pa je za pretpostaviti da ju je Čuić čitao u rukopisu: "Neke su se košulje otimale, izdvajale i dugo se razlikovale; takva bijaše ona od tvrda sukna koju netom, kažu, poslije Ančića donese Zubier Talha, trgovac od Banje Luke..."

Čuićevo Duvno

Čuić je u svojim kanonskim djelima od zavičajnog Duvna stvorio najpoznatiji fiktivni toponim hrvatske književnosti, gdje se odvija radnja većine njegovih najvažnijih knjiga, što je svojevrsni paradoks. Čuićev svijet najviše podsjeća na bezimeni svijet koji je u svojim besmrtnim dijelima stvorio Franz Kafka, dok je njegovo "Duvno" iz uvjetno rečeno druge faze njegova stvaralaštva, iz zbirke "Tridesetogodišnje priče" i romana "Orden", gdje mnogo više koristi humor i ironiju, najsličnije Bulgakovljevoj Moskvi iz romana "Majstor i Margarita".

Zbog romana "Orden", koji je objavljen 1981., Čuić je završio u famoznoj "Bijeloj knjizi", što je kolokvijalni naziv za dokument koji je načinio Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod vodstvom Stipe Šuvara u ožujku 1984. Izvorni naziv dokumenta je "O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke". Naziv "Bijela knjiga" dobio je, prema Šuvarovim izjavama, po koricama koje su bile bijele boje.

Velika većina autora spomenutih u "Bijeloj knjizi" bila je iz Srbije, odnosno Beograda. Iz Hrvatske ih je bilo tek nekoliko, a najveći prostor dobili su Stjepan Čuić, književni povjesničar Stanko Lasić, publicist i polemičar Igor Mandić i književnik i publicist Predrag Matvejević. Srpski pisci su se u dokumentu našli uglavnom zbog "nacionalizma", dok su u Hrvatskoj, s iznimkom Stjepana Čuića, koji je također proglašen nacionalistom, na meti bili liberalni intelektualci.

Orden

Čuićev "Orden" je društvena satira čija se radnja odvija u Duvnu nakon Drugog svjetskog rata. Roman započinje povratkom partizanskog narodnog heroja Matije Ivandića u rodno Duvno. Nekoliko mjeseci nakon njega u grad se vraća Ećimović, ustaški legionar koji se borio na Staljingradu i koji je, nakon zarobljavanja, s Crvenom armijom sudjelovao u osvajanju Berlina. Stvarna vlast u Duvnu su lokalni moćnici, koji su rat proveli u zavjetrini, zbog čijeg je kukavičluka poginuo Ivandićev sin jedinac. (Jedina brana njihovoj samovolji je Matija Ivandić, kojemu u Duvno, zbog njegova herojstva, na noge dolaze i savezni funkcionari iz Beograda, koji se sve do svoje smrti zaštitnički odnosi prema Ećimovoću, kojega vlast po svaku cijenu želi zatvoriti.)

Pomalo je nejasno zbog čega se upravo "Orden" našao u "Bijeloj knjizi", jer je kritika birokratiziranog društva, koju Čuić daje u svojim pripovijetkama, mnogo subverzivnija nego ona prikazana u "Ordenu". Ivandić je izrazito pozitivan lik, čija je karakterizacija napravljena po uzoru na Volanda iz romana "Majstor i Margarita", koji se s visine i s ironijom odnosi prema vlasti oličenoj u trojici lokalnih funkcionara, Karauliću, Lokviću i Dmitru.

Tople boje

U poslijeratnoj javnosti, iz meni nepoznatih razloga, Čuić je u Hrvatskoj, ne u Bosni i Hercegovini, gdje je još kao mlad pisac uvršten u bosanskohercegovački književni kanon, percipiran kao nacionalist. U Čuićevu djelu ne postoji niti jedan detalj prema kojemu se mogla stvoriti slična slika. Njegovi "Srbi" i "Muslimani" u pravilu su oslikani toplijim bojama od Čuićevih autohtonih "Duvnjana" sklonih kolektivnoj histeriji koja često prerasta u linč.

Najbolji primjer masovne histerije, koja je čest motiv u Čuićevu djelu, može se pronaći u antologijskoj priči "Staljinova slika": "Spominjale su se začuđujuće stvari, a na veliko iznenađenje svih šef ništa nije bilježio. Taj čovjek djelovao je umorno i odsutno; opustio se do te mjere da su mu ispod ruku izmakli i njegovi ljudi, pa je jedan samovoljno zahtijevao da se Ivan objesi. Ivan obješen o rame doktoru Ismailu lagano se izvlačio iz kuće. Bio je sasvim drugi čovjek, činilo se da uopće nije nalikovao na onoga Ivana koji je smireno i dostojanstveno šetao u vrtu dva dana ranije, kada se nije moglo ni pomisliti da će tako brzo stići smrt. Tada su ga svi psovali zbog njegove otpornosti jer su bili nestrpljivi.")

Povodom Čuićeve smrti, o njegovu tobožnjem nacionalizmu pisao je na svom Facebook profilu pisao i književni kritičar i publicist Velimir Visković, čovjek izrazito lijevih i liberalnih stavova: "Pratio ga je glas hrvatskog nacionalista, ali nikad se nije pozivao na te 'zasluge', nisam ga nikad čuo da izgovara riječi mržnje, ni kad je to bilo popularno. Prema meni se ponašao zadnjih tridesetak godina naglašeno prijateljski. Uza sve razlike povezivalo nas je pedesetak godina poznanstva koje je povremeno prerastalo i u iskreno prijateljstvo."