O tiranima i robovima
Ako se činjenice ne uklapaju u teoriju, tim gore po činjenice.
Friedrich Hegel
Mi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode.
Dobrica Ćosić, Deobe
U najavi intervjua s Draženom Peharom, profesorom međunarodnih odnosa i političke filozofije, povodom znanstvene studije "Visoki predstavnik: Pet poglavlja jednog skandala", novinar portala Dnevnik.ba Jurica Gudelj piše: "Dok se Bosna i Hercegovina priprema za izbore 2026. godine, prof. dr. sc. Dražen Pehar objavio je knjigu koja će izazvati burne reakcije u političkim krugovima."
Knjiga, naravno, nije izazvala burne reakcije, niti će izazvati, a nesumnjivo je trebala. Više je razloga što je tome tako, koji više od bilo čega drugog govore o bosanskohercegovačkom društvu i temi kojom se Peharova knjiga bavi.
Intelektualno ropstvo
Kao prvo, živimo u Bosni i Hercegovini, zemlji duboko inficiranoj "intelektualnim ropstvom", što je jedan od razotkrivajućih termina koje Pehar koristi u studiji. Drugo razlog je prešućivanje koje je glavni i najučinkovitiji oblik cenzure danas. Treći, i možda najvažniji razlog, je taj što je ova knjiga za današnju bosanskohercegovačku političku elitu, bez obzira što je napisana jednostavnim i razumljivim jezikom, nedostižan intelektualni izazov.
S druge strane, studija zorno pokazuje jad i bijedu intelektualne i akademske elite Bosne i Hercegovine, te će stoga, pretpostavljam, biti u širokom luku zaobilažena i od domaćih "znanstvenika", naših "intelektualnih robova". Najveća vrijednost ove knjige je u tome što pobuđuje nadu kod slobodnomislećih ljudi. Da ju je napisao netko od poznatih europskih intelektualaca, ova bi knjiga kod domaćih čitatelja bila dočekana s oduševljenjem. Razlog je duboko ukorijenjena kolonijalna (ne)svijest na ovim prostorima, koja je, uzgred, mnogo izraženija u Hrvatskoj i Federaciji BiH negoli u Srbiji i Republici Srpskoj.
Pokušat ću izraz "intelektualno ropstvo", koje može poslužiti i kao provodni motiv ove knjige, plastično objasniti na jednom drugom primjeru. Kada je prije pet-šest godina objavljen hrvatski prijevod kapitalne povijesne studija britanskog povjesničara Tonyja Judta "Poslije rata" u medijima je dočekana s aklamacijama. Navest ću dva primjera iz te knjige, na koja se nitko osim mene nije osvrnuo, koji na najbolji način pokazuju "intelektualno ropstvo" naše akademske elite.
Kolonijalne predrasude
Pišući o raspadu bivše Jugoslavije, Judt na početku poglavlja citira Otta von Bismarcka: "Ako u Europi ikad više plane novi rat, planut će zbog neke proklete gluposti na Balkanu." U ovom citatu su, čini mi se, sadržane sve kolonijalne predrasude prema Balkanu, koje su neokrnjene preživjele više od jednog stoljeća, od Bismarcka do Judta, bez obzira što je povijest u dva navrata krvavo demantirala Bismarcka: svjetski ratovi nisu krenuli s Balkana, već iz Beča i Berlina, pa potom zapalili cijelu Europu uz fatalne posljedice po cijeli svijet.
Judt, također, donosi jednu krajnje paušalnu širu sliku Drugog svjetskog rata u bivšoj Jugoslaviji, a da izdavač i priređivač nisu u fusnotama upozorili na kolosalne omaške. Procijenite sami: "Tako je ustaški režim Ante Pavelića u hrvatskoj marionetskoj državi ubijao Srbe (znatno više od 200.000) i Muslimane. No, Mihailovićevi su (većinom srpski) rojalistički partizani također ubijali Muslimane. Zbog tog su razloga bosanski Muslimani, kako bi se obranili, katkad surađivali s Nijemcima."
Pehar se u knjizi pozabavio institucijom Visokog predstavnika, definiranom Dejtonskim mirovnim sporazumom, čiji je mandat dio sustava Ujedinjenih naroda. "Jedna od ključnih teza ove knjige", piše Pehar, "glasi da je od oba ključna semantička svojstva naziva 'Visokog Predstavnika za BiH' u realnosti ostalo ili malo ili nimalo: kako ga slika ova monografija, on je definitivno prestao biti dostojanstven, a prema vlastitim riječima, ispao je i iz sustava UN."
Tiranijska funkcija
Važno je naglasiti da je Pehar bio jedno vrijeme, od srpnja 1999. do lipnja 2000. godine, zaposlenik Ureda Visokog predstavnika, kao analitičar sarajevske medijske scene. Riječ je, dakle, o autoru koji je sustav o kojemu piše imao priliku upoznati i iznutra, čime je stekao mnogo dublji uvod u temu kojom se bavi, o čemu na najbolji način svjedoči ova knjiga i njezini iznimno visoki dometi, i u publicističkom i u znanstvenom smislu.
Autor instituciju Visokog predstavnika opisuje kao "tiranijsku funkciju", kao figuru koja sistematski razgrađuje Dejtonski sporazum, koristeći ovlasti koje je sam sebi dodijelio, čime je u startu ugušen normalan politički dijalog.
Prekretnica u radu visokog predstavnika nastupila je 1997. godine, kada Sjedinjene Američke Države, iza zatvorenih vrata, daju tadašnjem visokom predstavniku Carlosu Westendorpu "prošireni mandat", čime je započela razgradnja Dejtonskog sporazuma metodom "zlonamjernih pravnih interpretacija", koju je opisao još Ciceron prije dvije tisuće godina u svom djelu "De Officiis".
Bonske ovlasti
Takozvane "Bonske ovlasti", koje čine okosnicu djelovanja visokog predstavnika, preko kojih visoki predstavnik i OHR svih ovih godina održavaju latentni sukob među konstitutivnim narodima, nemaju uporište niti u međunarodnom pravu, a niti u Dejtonskom mirovnom sporazumu.
Funkciju Visokog predstavnika iz ove perspektive možemo, bez ikakvih ograda, usporediti s jednom povijesnom anomalijom s ovih prostora, iz druge polovice osamnaestog stoljeća, s lažnim crnogorskim carem Ščepanom Malim. (I ovdje svjedočimo neobičnom povijesnom paradoksu: Ščepan Mali pokazao se kao prvorazredni reformator, dok su se naši visoki predstavnici, reformatori po osnovnoj zamisli, u startu pretvorili u lažne careve.)
Po Peharu, međunarodna zajednica u BiH nikada nije imala strategiju: "Drugim riječima, konkretnog plana za pozitivnu promjenu nije bilo. (...) Međutim, po svemu sudeći, čini se prije da iza svega ipak stoji jedna strategija. Ali, nije riječ o strategiji rješavanja problema. Riječ je o strategiji stvaranja problema, pojačavanja konflikta, pogoršavanja odnosa. Tek u svjetlu takve hipoteze ponašanje same tzv. 'međunarodne zajednice', i konkretnih visokih predstavnika i konkretnih administracija američkih predsjednika (...) postaju objašnjivi odn. razumljivi."
Odricanje od vlastitoga uma
Nametnuti sustav ima sve odlike robovlasničkog odnosa, po kojem rob mora podnijeti stanje "odricanja od vlastitoga uma" i pristati na diktat "tiranina". Bivši američki crni rob Frederick Douglass jedan je od najboljih izvora za ropstva i robovlasništva, čije su teze itekako primjenjive i na naš slučaj:
"Douglass nam time kaže da uvijek, i svugdje, postoje dvije vrste robova. Ili, jedan te isti rob može imati dvije sukcesivne vrste egzistencije. Prva vrsta pravi je, ili prirodni, rob, onaj koji je submisivan, docilan, discipliniran, tzv. odani rob, rob koji je umiren, domesticiran i uspješno zaplašen; on je predao svoju volju svojemu gospodaru. (...) Druga je vrsta nepravi odn. rob koji nije prihvatio svoje robovanje. Njegovo eventualno ispunjavanje dužnosti samo je prividno. On se nalazi u stanju pobune odn. u stanju rata sa svojim gospodarem."
Autor Hrvate vidi kao najservilniji element u Bosni i Hercegovini, servilniji čak i od većinskog bošnjačkoga, odnosno "građanskoga", kojemu politika međunarodne zajednice cijelo vrijeme ide na ruku: "Hrvati su sebe samopacificirali. Ključnu je ulogu u tome procesu odigrao HDZ i Dragan Čović koji su, nakon iskustva s Antom Jelavićem koji se navodno pokušao suprotstaviti djelovanju međunarodne zajednice 2001., odlučili da je najpametnije slijediti upute međunarodnih dužnosnika, posebno VP."
Zatamnjenje stvarne slike
Stanovništvu Bosne i Hercegovine visoki predstavnici nametnuli su "fikciju", koja je kreirala potpuno nepravednu strukturu: "Naime, Petritsch je pošao od premise da je za postojanje konstitutivnih naroda na institucionalnim pozicijama dovoljno da netko tko se deklarira kao pripadnik jednoga naroda bude izabran na neku poziciju. Međutim konstitutivni narodi nisu uopće dobili nikakve realne izravne predstavnike. Vrlo je lako shvatiti zašto. Postoji li numerička dominacija jednoga naroda na nekoj teritoriji, on će moći birati i pripadnike ostalih naroda koji onda, iako u sustav ulaze kao 'deklarirani x', de iure figuriraju kao 'predstavnik y'."
U temeljnoj filozofiji institucije Visokog predstavnika prevladavaju ideologemi, ideje i narativi čija je svrha zatamnjenje stvarne slike: "Kada se na te narative referiram kao na ideologeme, onda neuvijeno impliciram da je riječ o formama namjerno stvorenima u društveno-političke svrhe te s nakanom da, izobličujući istinu, nekim akterima, ne samo dotičnoj instituciji, olakšaju djelovanje odn. da smanje ili onemoguće otpor djelovanju."
Šibicarski mentalitet
U petom, posljednjem dijelu knjige, "Dostojanstvo pobune, konstitutivnost, i odnos s tiraninom – čemu nas poučava Antigona", Pehar preko Sofoklove "Antigone" pojašnjava svevremenski mehanizam neprosvijećene tiranije. Da bismo vidjeli do koje je razine bosanskohercegovačko društvo poremećeno i dovedeno od apsurda, dovoljno je u obrasce "Antigone" ugraditi našu nedavnu prošlost, čime se antička tragedija pretvara u prvorazrednu montipajtonovsku farsu.
U našoj "Antigoni" visoki predstavnik Christian Schmidt preuzima ulogu novovjekog Kreonta, a Milorad Dodik Antigone, tiraninove "žrtve". "Tiranin" je presudio antigoni prema neustavnom zakonu, koji je sam donio, i to za verbalni delikt, relikt staljinističke prakse, dok je naša bahata antigona priznala sud i pravorijek lažnog njemačkog cara i njegovih "robova" iz pravosuđa. Dostojanstvo pobune na Dodikov način: dok je antička Antigona, usprkos tiraninovoj zabrani, dostojno sahranila brata, ona republičkosrpska svoje je "grijehe" okajala s uplaćenih 36 tisuća konvertibilnih maraka.
Dva uvodna citata, Hegelov i odlomak iz romana "Deobe" Dobrice Ćosića, predstavljaju, rekao bih, ako je suditi prema Peharovoj knjizi, vanjski i unutarnji pogled na funkciju Visokog predstavnika, vanjski, u kojoj činjenice zamagljuju tupavi ideologemi, te unutarnji koja počiva na laži i plitkom šibicarskom mentalitetu.
