Nisam znao da ovakva gorčina može ispuniti dušu čoveka. Zaboravio sam da žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga sveta. I evo, naišla je ova gorčina, kojom mi se preseče srce nadvoje, da me podseti na ono što sam, zagledan u nebo, zaboravio: da je hlebac koji jedemo u stvari ukraden; da smo za život koji nam je dat dužni zloj sudbini — grehu, taksiratu; da se sa ovoga sveta na onaj bolji ne može preći dok se kao zrela voćka ne otkine, ne poleti u bolnom i strmoglavom padu, i ne tresne o tvrdu zemlju.
Ivo Andrić, Smrt u Sinanovoj tekiji
Ove godine navršava se pedeseta obljetnica smrti Ive Andrića. Početkom prosinca 1974. godine, nakon što mu se pogoršalo zdravstveno stanje, Andrić je smješten u bolnicu. Taj trenutak kasnije je podrobno opisao Erih Koš, srpski književnik i prevoditelj židovskog porijekla koji je rođen u Sarajevu 1910. godine, s kojim je Andrić bio u prijateljskim odnosima:
"Oko 9 sati 17. decembra zvala me je telefonom Vera Stojić i kazala da je Andrić proveo tešku i nemirnu noć, i da se jutros ne oseća dobro. Obratila se terenskoj ambulanti i lekarka koja ga je pregledala utvrdila je da mu je porastao krvni pritisak. Dala mu je lek i savetovala da se pozove lekar specijalista. Prvi kojeg se Vera Stojić setila bio je doktor Slobodan Kostić, Andrićev zemljak i prijatelj, šef Neurohirurške klinike koji se odmah odazvao pozivu. Sada pozivaju i mene da se nađem pri ruci ako bi Andrića trebalo prebacivati u bolnicu. Za desetak minuta bio sam pred kućom u kojoj je stanovao u ulici Proleterskih brigada. Vrata mi je otvorila i nemušto me pozvala da uđem Andrićeva kućna pomoćnica. U predsoblju je već doktor Kostić okretao brojčanik telefona, nastojeći da obezbedi odgovarajući bolnički smeštaj. Vera Stojić, koja je stanovala na istom spratu, vrata do vrata sa Andrićem, čekala je u trpezariji, sa tašnom u ruci, spremna da krene."
Anrić je tom prilikom bio pri punoj svijesti. Otišao je u kupatilo, uzeo pribor za umivanje i brijanje, pa sve to strpao u smeđu izlizanu torbu koju je godinama nosio sa sobom. "Kada je već trebalo da se krene, setio se još nečega i vratio u sobu. Izneo je tanku knjižicu, "Samorazmatranja" Marka Aurelija u džepnom, francuskom izdanju, pa i nju pridružio ostalim stvarima. Bila je to njegova poslednja lektira", napisao je Koš.
Prebačen je na Vojno-medicinsku akademiju, gdje je liječnički tim ustanovio da su kod književnika nastupila ozbiljna oštećenja mozga zbog smetnji nastalih poremećajem cirkulacije. Osim oštećenja mozga, nastupile su i komplikacije u vidu zapaljenja pluća i infekcije nekih unutrašnjih organa, pa je nastavljeno sa intenzivnim liječenjem. Liječnici su održali Andrića na životu puna tri mjeseca. Umro je 13. ožujka 1975. godine na Vojno-medicinskoj akademiji, a kremiranje posmrtnih ostataka obavljeno je dan kasnije, 14. ožujka.
Oko Andrića su se cijelog njegova beogradskog života širile raznorazne ružne priče i tračevi, o čemu piše i Svetislav Basara u svojim romanima "Andrićeva lestvica užasa" i "Kontraendorfin", koji čine neodvojivu cjelinu. Slično se događalo i u vrijeme dok je pisac ležao na samrtnoj postelji, o čemu je Koš također pisao:
"Po Beogradu, koji je, uza sve svoje milionsko stanovništvo, ipak samo jedna mala kuhinja, svašta se i koješta govorilo o Andrićevom stanju i toku njegove bolesti. Govorilo se da je te prve noći u bolnici zapao u teško delirično stanje, u kome više nije mogao da kontroliše svoje postupke, i podižući se iz postelje i tumarajući odeljenjem, toliko uznemirivao ostale teške bolesnike da su lekari bili prinuđeni da mu potraže adekvatniji smeštaj. Čula su se i krajnje neukusna tvrđenja koja je u ovakvom svedočenju neuputno ponavljati."
Smrt je bila jedan od glavnih motiva Andrićeva književnog djela, još od "Puta Alije Đerzeleza", njegove prve objavljene pripovijetke, pa do dva posthumno objavljena djela, romana "Omer-paša Latas" i zbirke priča "Kuća na osami". Radnja pripovijetke "Put Alije Đerzeleza" odvija se sredinom 18. stoljeća, u kojoj Andrić piše i o pogubljenju braće Morića, o čemu su nastale i brojne narodne pjesme. O Morićima je u svom ljetopisu pisao i Mula Mustafa Bašeskija: "U tom vremenu nije se poštovao ni paša, ni zapovijednik, ni kadija, pa čak ni ulema. (...) Među kolovođama čestih pobuna protiv osmanske vlasti u Sarajevu bila su i dva brata Morića iz Vekil-Harčove mahale podno Alifakovca."
Svjetska književnost prepuna je likova koji na stranicama knjiga žive svoje posljednje dane, kojima je smrt i u naslovu: "Smrt u Veneciji" Thomasa Manna, "Smrt Artemija Cruza" Carlosa Fuentesa, "Kronika najavljene smrti" Gabriela Garcije Marqueza, "Smrt Ivana Iljiča" Lava Nikolajeviča Tolstoja, "Derviš i smrt" Meše Selimovića... Iz Andrićeva opusa, u kojem se smrti izmjenjuju kao na pokretnoj vrpci, treba izdvojiti mali pripovjedački biser, pripovijetku "Smrt u Sinanovoj tekiji" koja je usporediva s pobrojanim remek-djelima svjetske književnosti.
U priči "Smrt u Sinanovoj tekiji", koja je objavljena 1936. godine, Andrić piše o Alidedeu, dervišu na glasu svetosti, koji se, sluteći smrt, nakon četrdeset i pet godina vraća iz Carigrada u Sarajevo, vođen mišlju da čovjek treba umrijeti tamo gdje je rođen. Nakon što mu pozli, Alidede u samrtnom hropcu, koji je trajao minutu-dvije, rekapitulira cijeli svoj život.
U tom deliriju naročito jasno su mu se ukazala sjećanja na dvije žene. Najprije se sjetio kako je u djetinjstvu, u dobi od deset godina, vidio leš nage utopljenice koju je nabujala Bosna doplavila u njihovo dvorište. Dječak je pao u vatru, nemoćan da bilo što o tome kaže svojim roditeljima. Ujutro, kada se probudio, leša više nije bilo, jer ga je voda odnijela dalje.
Druga slika vratila ga je u vrijeme kada je bio mladi derviš. Jedne noći je Alidede čuo kako netko proganja poludjevenu mladu ženu koja je očajnički lupala na vrata njihove tekije. Umjesto da pomogne ženi, mladi derviš se povukao u svoju sobu. Alidede, koji nikada nije zgriješio sa ženom, u svojim se posljednjim trenutcima s gorčinom toga prisjeća, shvativši da "žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga sveta".
Jedno od najboljih književnih djela napisanih na ovim prostorima, a koje tematizira smrt, pripovijetka je "Dug" Danila Kiša, koja se trebala naći u njegovoj zbirci "Enciklopedija mrtvih", a koja govori o posljednjim danima Ive Andrića. U toj priči veliki pisac u posljednjim trenucima života, dok leži na samrtnoj postelji, simbolički dijeli Napretkovu stipendiju od dvjesto kruna osobama kojima je na neki način dužnik. Ta raspodjela je u stvari svojevrsni životni rezime u tipičnom Kišovu maniru. Tako, između ostalog, Andrić dijeli novac: "Draginji Trifković, učiteljici, koja me učila prvim slovima, dvije krune (...) Nepoznatom stražaru u marburškoj tamnici, koji mi je doturio parče hartije i malecnu olovku, u času kad je za mene pisati značilo preživjeti; dvije krune (...) Midhadu Šamiću, koji je otkriće mojih izvora protumačio kao erudiciju, a ne kao stvaralačku nemoć; jednu krunu..."
U toj priči, također, Kiš na nevjerojatno sugestivan način sažima kontroverznu Andrićevu biografiju, opisujući ga kao čovjeka koji je, poput Alidede iz priče "Smrt u Sinanovoj tekiji", "proživeo ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je muka i nevolja, nesnalaženje i dosada. Svaka ga je životna odluka, ona izvan čistih ideja, izvan tišine i samoće, samo ranjavala, svaki mu je potez bio promašaj, svaki susret s ljudima poraz, svaki uspeh nova nevolja."
