Neka institucije rade svoj posao, jedna je od najčešćih floskula bosanskohercegovačkih političara. Niti u jednoj rečenici nema manje istine, koliko u ovoj. Kada naši političari kažu da je nešto crvena linija preko koje se ne smije ići, obično to znači, dok nam ne ponude valjanu protuuslugu. Kad kažu da štite nacionalni integritet, misle na integralni skup svojeg kapitala. Kad domaći lideri kažu da su na eurointegracijskom putu, to otprilike znači da su spremni inkasirati novi val europskih kreditnih sredstava, koje će oni onda potrošiti, a mi ćemo vraćati. Itd.
Ali zamisli da se jedno jutro probudimo, i institucije stvarno rade svoj posao.
Recimo, kada bi se vama, ne daj Bože, nešto dogodilo, voljeli biste da se o vašoj djeci država i institucije pobrinu na način da vam nasljednici sutra budu dobro odgojeni, zdravi, obrazovani, te da im se pruže jednake startne prilike pri zapošljavanju i ostvarivanju budućeg života kao drugim članovima zajednice. Moj pokojni djed bio je ratno siroče i kao takav, izrastao je u sasvim pristojnog čovjeka, na ponos lokalne zajednice.
Takvu sreću nisu imale djevojke u Tuzli, čuj mene djevojke, tad kad je sve počelo, možda su još bile djevojčurci. Zamisli tu stravu kada te policajci navode na bludne radnje, na život krajnjeg otpadnika, najnižu kariku. Naša djeca to ne zaslužuju, ma koliko bila siročad. Niti jedno dijete ne zaslužuje da ga se uči krađi, prostakluku, prošnji, kurvanju... To su stvari kojima se nitko ne bi smio igrati, a ponajmanje da te upravo osobe koje bi te trebale štititi nagovaraju na stramputice.
Ali ne lezi vraže. Iako smo svi bili blago šokirani slučajem iz Tuzle, gotovo identičan scenarij događao se na području Sarajevske županije, i vlasti kažu da iako su žrtve sličnog društvenog statusa, nije riječ o međusobno povezanim slučajevima.
Znači, koliko još nezbrinute djece će večeras leći pod apsolutnog stranca u našoj zemlji, jer je tako zamislio jedan policajac. Gotovo je općepoznato da u našim policijskim redovima gotovo trećina kadra je najobičniji šljam, da se barem pola policajaca na poslu izležava, ali od ove druge aktivne polovice, izgleda da ih je značajan broj da uniformu koriste za nelegalne radnje.
Znači, samo proteklih dana policajac je uhićen s ni manje ni više nego umalo 54 kilograma skanka. Uhićen je u Trebinju, ali se radi o policajcu s Neretve. Ministar Marić je istaknuo kako ovaj slučaj neće ugroziti ugled policijskih struktura, ali samo zato što su posljednjih godina ove strukture izgubile i najmanji trag ugleda.
Premlaćivanje mladića, nemogućnost uspostavljanja kontrole nad nasiljem maloljetnika, nemogućnost čak i osnovne kontrole prometa u dolini Neretve, sve je učinilo, samo ne dalo nam vjeru u tu instituciju. I hvatanje policajca s hrpom droge u automobilu bi još bilo dokaz da nešto kao rade, da su oni sami priveli kolegu.
Ali naši policajci su međusobno kolegijalni u neradu, o kako su međusobno kolegijalni. Pa kako i neće, tu je ogroman broj rodbine, kumova, dobrih prijatelja, a kada im u kasne noćne sate javite da se dogodio bilo kakav incident, da je vjetar, iščupao autobusnu stanicu (joj, ovo nikad neću zaboraviti), otpepaju vas kao da je u najmanju ruku djetetu ispao kornet na ulici. Šta oni imaju s time?! Je najčešći odgovor naših policajaca kada im bilo što prijavite.
Kao osoba koja je svjedočila nebrojenim incidentima u kojima se zahtijevala policijska aktivnost, i ona se nije dogodila, ne bi nimalo čudilo čak ne da su kolege skrivale policajca koji je švercao drogu, nego da jednostavno nisu znali 'šta oni imaju s tim'.
Priča da Hercegovačko-neretvanskoj županiji nedostaje policajaca, broj se kreće u valovima od 80 do 200 je krajnja neistina, jer to se isto događalo i prvog dana kada sam ja počeo raditi kao novinar, prije više od dva desetljeća. Jedino što njih zanima jest da im netko na ulici nešto ne prigovori, jer u tom slučaju, rado će udijeliti degenek, čak i izvan radnih sati, o tome imam i vlastiti dokaz, prijelom podlaktice.
Za sve ostalo, šta oni imaju s tim?!
A u koga bismo se i pouzdali da nas štiti, policija je ipak samo izvršna grana vlasti, ima ona posebno samostalna, sudska. Samo u proteklih pet godina Bosnu i Hercegovinu je potresalo nekoliko pravosudnih afera: krivotvorenja isprava, zloporabe ovlasti, neprocesuiranja i nepravilnog postupanja, uzimanja mita, prikrivanja imovinskih kartona i dokaza o pribavljenoj imovini, ...
A ovo je, dakle, pravosuđe, ljudi kojima bismo se trebali obratiti u trenutku kada ovi izvršni propuste raditi svoj posao. To su ljudi s izvrsnim plaćama, nekoliko puta većima od moje, koje ionako svi u društvu tretiraju kao gospodu, pomalo i jer ih se plaše, dakle nemaju potrebu za pribavljanjem daljnje imovinske ili druge koristi.
Gotovo svaki slučaj, ma koliko bio opsežan ili velik ili ozbiljan, mjesecima, pa i godinama čeka u nekakvim fiktivnim istragama, procedurama, većina osoba koje zatraže pravnu pomoć dobiju informacije o prekidu istrage, zastari, nepostojanju dokaza...
I dakle, samo zamisli da institucije zapravo nekad krenu da rade svoj posao. Gdje bi nama kraj bio?! Bismo li imali milijunaše u državi pored mora sirotinje?! Bismo li smjeli pustiti našu djecu da se slobodno kreću?! Jer ovako, pitanje je samo dana kada će se neki policajac odlučiti da mu je malo iskorištavanje djece u domovima za nezbrinute, pa će početi da vrbuje klince na dvorištima.
