Put putuje Elvir-aga

More Marko, ne ori drumove!

More turci, ne gazte oranja!

Oranje Marka Kraljevića

Dugotrajno nesluženje vlastitim razumom izazvalo je ozbiljne poremećaje u kolektivnoj svijesti, no oni su počeli proizvoditi vidljive posljedice tek kada je bosanski muslimanski subjekt izborio političku samostalnost i potpunu slobodu da obznanjuje sva svoja razmišljanja, poglede i vrednovanja bez onih ograničenja koja je unatrag sto dvadeset godina, u tri ranije države, smatrao svojevrsnom nepravdom i proganjanjem.

Tarik Haverić, Kritika bosanskog uma

Ne postoji, čini mi se, ništa tužnije od nacionalizama malih naroda, napuhanih žabica koje u zrcalu, umjesto vlastitog lika, vide razjarenog bika, što dovodi do "ozbiljnih poremećaja u kolektivnoj svijesti", što, na žalost, podjednako vrijedi za sva tri bosanskohercegovačka konstitutivna naroda, a što, ipak, u većoj mjeri dolazi do izražaja kada govorimo o bošnjačkom nacionalizmu koji je, gledajući u širem, regionalnom kontekstu, najmanji, a samim tim i najbeznačajniji, što bošnjačke žabice u očima drugih čini beskrajno smiješnim.

Kisela jabuka

Zoran primjer bošnjačkog, montipajtonovskog nacionalizma imali smo priliku vidjeti prošli tjedan na kanalu takozvane Radiotelevizije Bosne i Hercegovine (BHRT), kada je u sklopu putopisnog serijala "Moja zemlja" emitirana emisija o Gornjem Vakufu, iako u najavi stoji da je riječ o emisiji o Gornjem Vakufu-Uskoplju. Zbog čega takozvane? Pa zbog toga što je nedopustivo da jedna javna televizija, što bi BHRT trebao biti, promovira većinski nacionalizam, drsko vrijeđajući zdrav razum.

Urednik i producent emisije je stanoviti Elvir Bucalo koji se samodopadno, u maniri velike televizijske zvijezde, dobar dio filma mota ispred kamere. Bucalo je emisiju započeo razgovorom s aktualnim gradonačelnikom Esminom Hajdarevićem koji je jedini korektno izgovarao naziv općine: Gornji Vakuf-Uskoplje. Sam "novinar", kao i ostali sugovornici, cijelo je vrijeme isključivo koristio naziv Gornji Vakuf, tek je jednom, pri kraju emisije, na jedan poseban način, kao da je zagrizao kiselu jabuku, izgovorio riječ Uskoplje.

"Zahvaljujući profesionalnom pristupu novinara Bucala i nadahnutim kazivanjima sagovornika – pjesnika Džemaludina Latića, načelnika Esmina Hajdarevića, profesora Nedžada Gudića, upravnika Eko parka Jelići Elmira Čalkića i Ilijaza Skehe – naš grad je predstavljen u najljepšem svjetlu, onako kako ga doživljavaju oni koji u njemu žive i koji ga vole", stoji na portalu GornjiVakuf.com, bez Uskoplja, što ne predstavlja nikakav krimen, ali je nešto slično za javnu televiziju nedopustivo.

Prvi spomen Gornjeg Vakufa

Naziv Gornji Vakuf, ako je suditi prema povijesnim izvorima, počeo se koristiti tek nakon Drugog svjetskog rata, jer se do tog perioda niti u jednom povijesnom dokumentu ili izvoru, barem onima koji su meni bili dostupni, ne spominje naziv Gornji Vakuf.

Prvi spomen naziva Gornji Vakuf našao sam u studiji "Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini" Hamdije Kreševljakovića, jednog od najvažnijih bošnjačkih historiografa 20. stoljeća. Studija je objavljena 1954. godine. Meni je važna jer, između ostalog, govori i o nastanku sela Grnice, mjesta u kojem sam odrastao, te spominje neke ljude koje sam poznavao, kao što je Suljo Kurbeg, odnosno Kurbegović, vlasnik impozantne kamene kule koja je srušena i uništena u vrijeme mog odrastanja.

Kreševljaković Gornji Vakuf spominje uzgred: "Gornji Vakuf, prije Gornje Skopje (ili Uskoplje, op.a.), leži uvrh Skopskog Polja. Tu je bio preko 250 godina mali obrtni centar onoga kraja, a u bližoj i daljoj okolini bilo je više odžaka sitnijih feudalaca. U samoj varošici bile su tri kule, a njihovi gospodari nose naslov age, a ne bega."

Izdizanje 'temeljnih'

(U jednoj drugoj studiji Kreševljaković piše o tradiciji izrade mlinova za kavu, po kojima je današnji Gornji Vakuf-Uskoplje bio nadaleko poznat, o čemu u emisiji nije bilo govora, što na svoj način govori koliko Bucalovi sugovornici ne poznaju vlastitu povijest. Evo, čisto da im dopunim beskrajno neznanje. Legenda kaže, piše Kreševljaković, da je krajem osamnaestog ili početkom 19. stoljeća jedan musliman, pripadnik turske vojske, pao u zarobljeništvo u Solunu, gdje je kod jednog majstora Grka izučio zanat izrade mlinove, te je, kada se vratio kući, počeo izrađivati vrhunske mlinove za kavu. Tradicija se očuvala sve do novijih vremena, do prije desetak godina kada je umro posljednji majstor, Bošnjak, koji je ručno izrađivao mlinove. Osamdesetih je, što je izravno nasljeđe te tradicije, jedna tvornica u Gornjem Vakufu, jedina u Jugoslaviji, serijski proizvodila mlinove za kavu kakvi se danas, kao suveniri, mogu pronaći diljem zemlje. Ivo Andrić u svom djelu samo na jednom mjestu, u priči "Čaša", spominje uskopaljski kraj, kao mjesto gdje su se izrađivali karakteristični "skopaljski čibuci".)  

Emisija je svoj vrhunac doživjela u Bucalovu razgovoru s pjesnikom Džemaludinom Latićem koji Hrvate naziva isključivo katolicima, kao da se nalazimo u 19. stoljeću, prije formiranja nacija na ovim prostorima, gdje su se kao nacionalne odrednice koristili pojmovi poput "kršćanin", "hrišćanin" i "turčin", kako su sami sebe nazivali bosanski muslimani.

Zbog čega notorni bošnjački nacionalisti inzistiraju na izrazu katolik, odnosno Katolik? Odgovor je vrlo jednostavan: negiranjem tuđeg identiteta na pijedestal se, kao najstariji ili "temeljni", izdiže vlastiti. Dobar primjer je Milorad Dodik koji je cijelo vrijeme o Bošnjacima, na užas napuhanih bošnjačkih žabica, govorio kao o muslimanima, odnosno Muslimanima.

Hvala komunistima

O tom fenomenu na sjajan je način progovorio Tarik Haverić: "Što Bošnjaci ipak postoje, zasluga je bosanskohercegovačkih komunista s imenima orijentalnog porijekla, koji su desetljećima radili na promjeni paradigme i 'priznavanju', na promjeni naslijeđene percepcije, na promjeni nastavnih planova i programa, na informativnoj i radiodifuznoj decentralizaciji, na promjeni kadroviranja i na 'nacionalnom ključu' u osjetljivim državnim službama, tako da je 'muslimanskim intelektualcima' suđenima na Sarajevskom procesu 1983. (među kojima je i Džemaludin Latić, op.a.) i njihovim sljedbenicima ostalo samo da deset godina kasnije na nekom opskurnom saboru promijene nacionalno ime, i da kažu komunistima 'hvala' (što oni, naravno, nikad nisu učinili!)."

Latić je, gle čuda, spomenuo i neke važne "katolike". Među njima i ime fra Anđela Zvizdovića, koje je danas zoran primjer kako nacionalizmi, hrvatski i bošnjački, funkcioniraju po principu spojenih posuda. Zvizdović je, po legendi, koju u novije vrijeme kao vjerodostojnu prihvaćaju i neki historiografi, rođen u selu Zvizde kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja.

Navodno je potjecao iz pravoslavne obitelji. Zvizdović je u skladu sa šerijatskim propisima, kada je Turska osvojila srednjevjekovno bosansko kraljevstvo, od sultana ishodio ahdnamu, dozvolu za opstanak rimokatolika na ovim prostorima. Bio je, prema predaji, glasovit propovjednik. Umro je na glasu svetosti u Fojnici 1498. godine, na suprotnoj strani Vranice od one na kojoj je rođen. Jedna ulica u Gornjem Vakufu-Uskoplju, u hrvatskom dijelu grada, dobila je ime po znamenitom fratru.

Nasukani u limbu

(Ahdnama je povelja koju su osmanski osvajači, zbog karakterističnog sustava mileta u državnim tvorevinama u kojima muslimani predstavljaju većinu, gdje su vjersko i političko tijesno povezani, izdavali kršćanskim zajednicama, garantirajući im određena prava.)

Od dvijetisućitih, pa naovamo, ime fra Anđela Zvizdovića bilo je proskribirano u "neohrvatskom" javnom prostoru, gdje je Zvizdović prokazivan kao izdajnik. Pritom se nije vodilo računa o kontekstu vremena u kojem je živio i djelovao. Zvizdovićevo ime koristi se danas isključivo u dnevno-političke svrhe. "Neohrvati", iz tko zna kojih razloga, preko njega nastoje prebrisati vlastitu višestoljetnu tradiciju, dok druga strana, "bošnjačka", uzima Zvizdovića kao primjer kojim se želi naglasiti tobožnji demokratski karakter Osmanskog Carstva. Mogli bismo reći kako su lik i djelo velikog fratra ostali nasukani u šizofrenom medijskom limbu, na pola puta između "turskog" čekića i "katoličkog" nakovnja.

Emisija Elvira Bucala, novovjekog Latif-age iz muslimanske narodne pjesme, od koje će se, inšalah, nešto i ušićariti, baška kao producent, baška kao autor, tek je jedan od simptoma "ozbiljnih poremećaja u kolektivnoj svijesti" koji su postali djelić kanoniziranih nacionalnih mitova, odnosno povijesti po mjeri "kraljeva" i "budala", po kojoj ore i gazi tko god stigne.