Još se živo sjećam tog jutra. Nahranili smo naše dvorišne lutalice i spremili se u grad. Elza je bila mokra kao čep pa smo je dobro izbrisali. Ozi je te noći odlučio ostati s nama zbog kiše i nerado je gledao na vratima ulaza, bilo mu je muka i piškiti. Kiša je ipak posustajala i on je to mirisao, odlučio je ostati u prizemlju.
Supruga je izišla pred školom, ja sam produljio na kavu. Nastava počinje baš prerano i ja onda trebam negdje ubiti par sati prije svoga posla. Otišao sam u omiljeni kafić, tu je čekalo redovito društvo 'muževa koji počinju raditi kasnije nego supruge'. I onih još neoženjenih. Zezali smo se, dolaze li Rusi, raspravljali smo tko je gadniji u Hamas-Izrael ratu (tada to još nije bilo ovako eklatantno kao sada).
Netko je od ekipe, možda i za susjednim stolom, svi smo tako govorili uglas, bili smo kao inventar u kafiću, listao portale, kada je konačno nakon satak vremena nestalo tema. Svi su se raspisali o poplavama, zezali smo se, sad će opet krenuti plač o popravljenim podrumima onih koji su, Boga pitaj kako, dobili dozvole da grade preblizu vodotokovima. Htjeli su lijep pogled ljeti i sad kukaju kako im voda ulazi u podrum kad dođe jesen. Pa šta!
Među naslovima, a baš smo bili lijeni da čitamo to jutro, čita se na pauzi, sad se naprđuje, bila je i vijest o poplavi u Jablanici. Sjećam se naših komentara, jao šta će njima poplaviti, kotlina, gdje im je dolje Neretva, ne bi da je padalo 40 dana i noći, a i onda bi Mostar i Čapljina bili pod vodom mnogo prije Jablanice. Naravno, tada ni portali još nisu bili u toku što se zapravo dogodilo, ekipe su tek krenule.
Sjećam se da sam prijateljici poslao poruku, ho'š ti na posao ili su ti mokre noge, čarape, nešto je tako bilo. Nije bilo odgovora, mislim, znam da nisam atraktivan muškarac pa i ne očekujem da se žene tuku kako bi mi odgovorile na poruku. Hehe, mislim, meh!
Odgovorila je nakon gotovo sat vremena, uvrijeđenim tonom, ne zajebavaj se, ima mrtvih.
Bio sam vidno začuđen njenim odgovorom, poslao samo upitnik, i opet nije bilo komentara. Došao sam na posao i prvo mi je bilo pogledati, koji je klinac to bio u Jablanici, da nije neka prometna nesreća.
A tamo!
Vijesti su gorjele. Prva izvješća su bila konfuzna, na momente biblijski stravična, još uvijek nije bilo nego mutnih slika i videa, s kojih se nije mogla razaznati mjera tragedije. Ali svakih desetak minuta objavljivan je novi i novi i novi šok...
Snimke sa prilaznih cesta već su govorile o apokalipsi danas. Potpuno odsječene prometnice, bilo cestovna bilo željeznička komunikacija, telefoni nisu radili. S vremenom, procurila su u javnost izvješća radio-amatera. Sjetio sam se rata i kroz mene su prošli neopisivi tuga i strah, i znam dobro da sam tada pomislio da moram položiti test za radio-amatera, zlu ne trebalo, i nabaviti nešto opreme, ono najnužnije. Ispunio sam tu zadaću, ali još nisam aktivan, tek 'osluškujem', uvijek s mišlju i osjećajima koji me vraćaju na taj dan.
Imao sam sreću da sam upravo tih mjeseci unaprijeđen na poslu, dobio sam zvanje urednika/producenta i nekako sam bio povlašten u svoj toj nesreći: kao urednik iz informativno-tehničkog centra, moje su zadaće i dalje bile reporterske, ali sam ovdje imao producentsku ulogu da koordiniram našim timom, da im materijal koji dobiju na terenu oblikujem i preusmjeravam, eventualno uz prateći tekst. Znam da sam izbjegao ono što sam gotovo dva desetljeća prije činio: gazio duboko kroz blato, mokar, promrznut, silujući ljude glupim pitanjima koja sam i sam doživljavao očajničkim i dosadnim i pomalo uvredljivim: Kako se osjećaju? Što očekuju? Je li njima tko stradao?
Ja sam bio u toplom, u jednom od centara, eventualno zvao načelnike raznih odjela, ali sam u glasu tih ljudi osjećao strah. Onih bar koji su se javljali. Bilo je i onih koji su otupjeli tih dana, poput bivšeg načelnika Jablanice, koji je svojom privremenom utučenošću, anksioznošću i depresijom praktično sudjelovao u padu SDP-a BiH širom zemlje, a baš su se bili trgnuli posljednjih godina.
Tako tragedija djeluje na ljude. Neke slomi, nekima da neopisivu snagu. Sve sam to gledao tih dana, s rijetko povlaštenog položaja sa strane. Bio sam zahvalan Onomu Odozgor što je tako, sjećam se kako su me kao mladića proganjale slike masovnih grobnica, suđenja, ljudskih tragedija... Slika kakve ne želite opisivati u tjednim promišljanjima.
Ipak, nebrojene noći sam proveo razmišljajući o tim ljudima, njih 19 iz Jablanice, pet iz Konjica, troje iz Fojnice. Koliko njih je te večeri gledalo Dnevnik, razmišljajući, sutra neću na njivu, bit će blatnjavo. Sutra se moram bolje obući. Trebam namiriti drva za ujutro, moglo bi biti hladno. Koliko njih je pričalo s unucima, djecom, planiralo nešto za sutra, za vikend...
Sutra navečer, Jablanica je još bila u šoku. Cijela Bosna i Hercegovina je bila u šoku. Vijesti o tragediji u tamo nekoj siromašnoj zemlji na brdovitom Balkanu otvarale su Dnevnike širom Europe, sjećam se da smo bili u vrhu bloka Associated Pressa "World Weather", to su ranije imali na naslovnici, kao njihov doprinos borbi protiv klimatskih promjena.
Mi se nismo oporavili u ovih godinu dana. Mada sam nakon te noći postao svjestan da mi ljudi doista ubrzavamo klimatske promjene, i dodatno me na to upozori svaka vijest o čudnom vremenu, o pijavicama iznad Mostara i slično... razlika je što danas, kad kiša pada, provjeravam koliko su duboke lokve, raste li voda, pogledam uokolo po brdima ima li čudnih pojava, da se negdje stijena nije odvalila.
Moj se život promijenio, makar sam prvi put prošao Jablanicom tek dan nakon što su otvorili magistralnu cestu, i tada sam bio šokiran prizorima. Makar sam sve to gledao s pristojne udaljenosti, bio sam upućen, ali velim, koordinirajući, ne gazeći blatom s tim ljudima. Zamišljam koliko se promijenio život ljudi Donje Jablanice. Onih živih, koji su ostali bez imovine, a kako tek onih koji su u pola sata ostali bez najmilijih.
Pola sata ljudske pohlepe, pola sata ljudskog kvarenja svijeta i prirode. U godinu dana iza nas, vidjeli smo tisuće obećanja, tisuće istraga koje još nisu odvele nikuda, tisuće nekakvih šupljih donacija. Jablanica je u mojim očima postala simbol sve propale poslijeratne politike i onih koji su, poput HDZ-a BiH ili SDA, davali dozvole svakome, na lijepe oči... ali i onih koji su se te noći zamrznuli, poput SDP-a BiH.
Sjećam se kada je na godišnjicu poplava u Sloveniji Ursula von der Leyen došla na onaj neki bledski forum ili nešto slično međunarodno što se odvija u Sloveniji, i kako je obišla ono što su obnovili, što su izgradili nakon nesreće.
Što li to imaju obići bilo domaći, bilo europski pučkostranačci, gdje je ta Donja Jablanica danas?! Tko je to odgovoran procesuiran?! Kakvu to poruku šalje nama, koji smo samo sa strane gledali tu strahotu?! Kakvu li tek šalje mještanima, koji su ostali bez domova, bez imanja, bez automobila, bez susjeda, bez članova obitelji?!
