Nevjerojatno je da postoji jedna stvar koja je u Bosni i Hercegovini riješena, koju nikad nitko nije dovodio u pitanje i koja se, nakon ovoliko godina ne-postavljanja znaka upitnika nad njom, smatra davno riješenom i ad acta.
Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja koja ima uređene odnose i s Izraelom i s budućom državom Palestine, kada ona konačno bude primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih Naroda. Što se Izraela tiče, njega je još davne 1948. godine Josip Broz priznao kao treća država uopće, odmah po američkom i ruskom priznanju. Istina je da je kasnije bilo dosta zategnutih odnosa između dvije zemlje, ponajprije zbog veza određenih zapadnih zemalja s Izraelom, kao i pozicije Jugoslavije u Nesvrstanima, koji su se nerijetko kosili upravo s međunarodnom politikom Izraela. Ta se tradicija, naravno, nastavila i danas te, iako Bosna i Hercegovina nema stalno veleposlanstvo u našoj zemlji, postoji regionalni veleposlanik, ili trenutno veleposlanica, koja diplomatske dužnosti obavlja po potrebi kroz konzularno predstavništvo.
Što se tiče Palestine, znamo da je isti Josip Broz snažno podržavao rješenje dvije države i brojni su se Palestinci školovali u našoj bivšoj državi, a bilo je drukčije pomoći tom napaćenom i nerijetko izoliranom narodu. Danas u Bosni i Hercegovini tako imamo palestinsko veleposlanstvo.
Obje zemlje imaju snažnu podršku među našim državljanima, to ćete vidjeti na brojnim primjerima, na stadionima, ulicama, proslavama raznih obljetnica. I to je sve normalno, imate naše državljane koji podupiru Ruse, imate one koji podupiru Ukrajince, to uopće nije vezano za naše državne politike. Ali barem što se tiče naših državnih stavova, mi u pitanje ne dovodimo ni Izrael ni Palestinu.
Kada govorimo o postojanju Izraela ili Palestine, zapravo je točno da niti jedna zemlja u povijesnom smislu više ne postoji, niti drevni Kanaan niti Filistejci kao pražitelji tog prostora, niti narod Izraela, kojem je Jahve obećao da će se tu smjestiti u oazi (primijetite kako riječ Gaza ima zapravo Ġ na početku i Arapi će zapravo reći 'Aza, jer imaju glotalni izraz – mi konkretno nemamo to slovo između uzdaha i glasa g).
Današnji Palestinci i Izraelci vuku svoje izravne korijene upravo iz britanske kolonijalističke politike i osvajanja bivšeg otomanskog prostora. Narod koji nosi ime Palestinaca po uzoru na Filistejce (riječ je u arapskom jeziku sličnija nego u našem), jednako je povijesni palestinski koliko i današnji Makedonci imaju veze s antičkom Makedonijom – u pitanju je narod koji je poprimio ime prema mjestu življenja, ali u kulturi i naslijeđu je nešto sasvim drugo. Tako su moderni Palestinci zapravo pripadnici islama, arapskog porijekla, ali imaju svoju kulturu i baštinu koja bi se vjerojatno mogla istražiti unatrag više stoljeća, da ovi prostori redovito nisu poravnati sa zemljom, i kamen na kamenu ne bi ostao.
Moderni Izraelci su zanimljiv skup nadnarodnih obilježja, ako bismo mogli napraviti nekakvu paralelu, onda bi to bili upravo Jugoslaveni. Riječ je o ljudima s više svjetskih područja, koji dijele zajedničku vjeru, a opet, riječ je o vjeri koja uvelike obilježava njihovu kulturu i obrazovanje i znanost i praktično sve aspekte života. Izraelci su tako prema političkom i društvenom uređenju zapravo najsličniji socijalizmu, s tom razlikom što država izravno ne kontrolira poslovanje i proizvodnju. Njihovi kibuci su nešto o čemu su komunisti mogli samo sanjati u svojim utopističkim idejama, i baš zato kažem, specifičan vjersko-društveno-politički ustroj, ali svojstven svim međusobno izdvojenim židovskim zajednicama širom svijeta.
Ono gdje mi možemo naći uporište za jedne i druge je 1948. godina i očekivanja i Palestinaca i Izraelaca da im Velika Britanija prizna suverenost. Kako su drevni kolonijalisti odugovlačili u odricanju moći, Izraelci su bili nestrpljivi(ji) i silom, i nerijetko terorizmom, natjerali su Ujedinjeno Kraljevstvo da digne ruke od njih. Proglašenje Izraela, Ben Gurion 14. svibnja 1948. u Tel Avivu, kako rekoh, prošlo je uz odobrenje tadašnjih saveznika: Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i kao treće FNR Jugoslavije. Tadašnja Jugoslavija bila je čak sigurna luka za izraelske izbjeglice iz Europe na putu prema Izraelu.
Tek dva tjedna nakon samoproglašenja Izraela, kreće veliki rat svakoga protiv Izraela, jer islamske zemlje iz regije željele su suverenost i palestinskog naroda, na jednak način kao Izraela. Egipat, Sirija, Jordan, svi su oni udruženo pojurili na novonastalu državu kako bi je ugasili, ali je Izrael imao desetljećima trenirane komandose, bivše ilegalce, jedan prilično složen cionistički model koji je imao isprepletene veze širom obje strane u Drugom svjetskom ratu, dobro trenirane, izvježbane mladiće i djevojke, sposobne za neopisiv gerilski program u zemlji i inozemstvu.
Gotovo je legendaran rad izraelskih tajnih službi u lovu na bivše naciste i fašiste, gotovo su bajkoviti svi silni ratovi koji su se vodili na Bliskom Istoku, ali jedno je svojstveno svim tim slučajevima – u pravilu su Palestinci narod koji je izlazio kraćih rukava iz gotovo svih političkih sukoba ili čak onih fizičkih. Izraelci su podnijeli svoj teret, ali su, za razliku od siromašnih stanovnika arapskog porijekla, Izraelci imali dosta imućne emigracije, prilike za školovanje na najboljim sveučilištima, a i mnogi su političari iz velikih svjetskih sila bili upravo Jevreji, treba li isticati da je najmoćniji političar suvremenog svijeta bio upravo Heinz Alfred Kissinger, ili kako ga mi poznajemo, Henry?!
U desetljećima koja slijede, Izrael je postajao sve snažniji, tehnološki, vojno, društveno-politički. Dok su Palestinci praktično tapkali u mjestu, ne maknuvši naprijed od te 1948. godine. Mnogi od Palestinaca su se u borbi za samostalnost okrenuli gerilskoj borbi, terorističkim napadima i u tome su uglavnom imali podršku susjednih zemalja. Upravo zbog tog odnosa Jugoslavije prema Nesvrstanima, Tito se polagano udaljio od Izraela. No nikad ih nismo 'otpriznali' ili kako se to uopće kaže. A bilo je i takvih primjera u svijetu.
Posebno treba naglasiti godine djelovanja Yitzhaka Rabina, što vodi današnjem stanju. Rabin je bio načelnik stožera u Šestodnevnom Ratu i znao je stanje na Bliskom istoku iz prve ruke. Njegov angažman u politici, općeprihvaćen, označio je i palestinski pokret PLO – oslobodilačka organizacija pod vodstvom Yassera Arafata (znate onaj poznati palestinski šal, ako ništa drugo).
Prva Intifada, a zapravo je svaka pobuna udaljavala Palestinu od mirnog rješenja, pokazala je međunarodnoj zajednici da mira na Bliskom Istoku možda neće biti nikad. Ipak, jedna se stvar promijenila nakon toga. Arafat je promijenio stavove, i od ideje gašenja Izraela prešao je na politiku međusobnog priznavanja. Rabin je 1992. postao premijer i tu je došlo do konačnog preokreta – slavni Sporazumi iz Osla bili su put ka završetku vjerojatno vječnog rata. U rujnu 1993. pred sponzorom događaja, velikim diplomatom Billom Clintonom – Arafat i Rabin potpisuju sporazum.
Tada po Rabina, izraelskog vizionara koji je više od svega želio siguran Izrael, dolaze teški trenutci. Izraelski desničari ga optužuju da prodaje njihovu svetu zemlju i konačno ga je krajem 1995. godine usmrtio Yigal Amir.
Ubojstvo Yitzhaka Rabina nerijetko se u internetskim špekulacijama pripisuje Likudu i njegovom vođi Benyaminu Netanyahuu. Službeno ništa nikada nije dokazano, ali je nedvojbeno upravo govor mržnje koji je Likud plasirao, primjerice slike Rabina u nacističkoj odori, dovelo do ekstremizma i njegovog atentata.
Ostavština Yitzaka Rabina i Yassera Arafata ipak je dovela do promjene na međunarodnom planu. Najprije, Izrael je krenuo politikom suradnje sa susjednim zemljama iz arapskog svijeta, Kamp Davidski, Wadi Araba, mir Egipat-Izrael, i najnoviji primjer Abrahamskih sporazuma. Palestina, s druge strane, danas se zalaže za međusobno priznanje. I tu upravo dolazimo do posljednjeg rata.
Teroristički napad 7. studenoga 2023. godine svijet je zapanjio u negativnom smislu – uživo smo na društvenim mrežama gledali genocid nad žiteljima izraelskih kibuca, nad mladima koji su išli na glazbeni festival, gledali smo polomljene noge i ruke, izmučene ljude, streljane starce, bezglave bebe. Nikada prije nismo imali priliku gotovo uživo gledati ratni zločin. I to je ostavština Hamasa. Ali ne smijemo je poistovjećivati s Palestinom, no o tome nešto kasnije.
Uslijedio je pravedan odgovor Izraela – vratite nam naše ljude, ili ćemo vas ciljano i orkestrirano ukloniti, jednog po jednog. Sve opravdano, sve oprošteno od međunarodne javnosti. Ali tu negdje Netanyahu gubi vezu s realnošću, postaje autoritarni vođa, i za suradnike bira ekstremiste, vođe nekakvih vjersko-političkih kultova koji si umišljaju neki Veliki Izrael, od Sinaja do Eufrata. (izguglaj Eretz Yisrael HaShlema).
Rezultate je najbolje izložio francuski predsjednik Emmanuel Macron – nakon dvije godine rata, nakon tisuća ubijenih boraca Hamasa, danas ih je jednako, ako ne i više. Naime, u protekle dvije godine Izraelske Obrambene Snage (IDF) su neselektivno raketirale palestinsko stanovništvo, potpuno su odsjekli gotovo dva milijuna ljudi i puštaju ih da umiru bez vode, hrane, lijekova. U tom razdoblju Benyamin Netanyahu je vlastitim naredbama unovačio tisuće novih boraca Hamasa i nastavio začarani krug patnje, rata i nasilja.
Jedna je stvar jasna, Bosna i Hercegovina konačno nema problem s nekim pitanjem, igrom slučaja mi smo ovo pitanje davno riješili. Mi želimo siguran Izrael, ne izbrisan s lica zemlje, mi želimo suradnju s njima, mi želimo naučiti od njih, poslovati s njima, podijeliti zajednički napredak i bolje sutra. Ali mi također ne želimo izbrisan palestinski narod. To je jedna kultura, jedan jezik, jedna bolna povijest, vrlo slična našim balkanskim patnjama. I samo radi budućnosti čovječanstva kao cjeline, dužni smo ih sačuvati.
Ali ako se ubijanja nastave, uskoro nećemo imati što sačuvati, u pojasu Gaze ostat će samo Hamas, nikad jači i nikad okrutniji. Jer svaka smrt u Gazi je jedan ili dva nova terorista Hamasa. Ako se progon Palestinaca na Zapadnoj Obali nastavi, i tamo će nestati 'neslužbena' vlada Palestine s Abbasom na čelu. I tamo će biti samo Hamas. A tamo ga neće moći izolirati kao Gazu.
Dakle, treba zaokrenuti ploču. Palestinci imaju pravo na državu, na demokraciju. Hamas nema mjesta u toj državi. Izrael ima pravo na državu, na demokraciju, ali demokracija nije ubijanje drugog i drugačijeg, nije govor mržnje. Ovo nije vrijeme biblijskog Jerihona, da se evo referiram na svima nama poznatu drevnu sliku etničkog čišćenja.
Ovo danas je bio mali podsjetnik, kako to iz naše perspektive izgleda taj vječni zli rat. Bar se nadam da smo mi zreliji od njih, mi smo se par puta ozbiljno poklali, i očekujem da nećemo više. Ali govorim ovu tužnu povijest u kojoj oba naroda imaju pravo na opstanak, jer nerijetko upravo ova pitanja truju nas, u našoj zemlji. Dakle, danas ovo ne shvaćajte kao poruku velikim nacijama – mi smo, srećom, davno priznali pravo oba naroda na postojanje i to je nama završena priča. Ali taj jedan rijetki pozitivni primjer iz naše crne rupe Europe, neka nam bude primjer, da mi istodobno možemo voljeti divnu izraelsku kulturu i dostignuća, evo ja recimo, obožavam grupu Kavaret, zaguglajte, legendarna glazba. Ali istodobno, uz Izrael, mi smijemo reći da je ono što se dogodilo 7. listopada ratni zločin, a da je ovo što se trenutno odvija pred našim očima u Pojasu Gaze – genocid.
Sjetimo se ideje do koje su Yitzhak Rabin i Yasser Arafat došli nakon godina međusobnog sukobljavanja na ulicama, po podrumima i tavanima. Mir je jedini put naprijed, baš kako je posljednjih dana kazao Mahmoud Abbas. U tom miru nema mjesta genocidu nad Palestincima, niti ima mjestu Hamasu ili nekim novim PLO-ima, džihadima i kako se sve ne zovu ovi militanti.
