Ja se na tom putu neću umoriti – kazala je predsjedateljica Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Borjana Krišto predsjednici Europske komisije Ursuli von der Leyen misleći valjda da neće odustati od napora na europskom putu. Mada znamo da se ni dosad nije umorila. U nas se nitko nije umorio ni na Titovu putu, a isto smo se zaklinjali da nećemo skrenut'. Bila je i ona pjesma neću izdat ja, pa ne vidim da se itko naložio na nju. Inače smo ti mi jaki na ovim obećanjima i lupanjima u prsa.
No, nije toliko ni strašno što je Borjana Krišto potrošila sastanak na nabrajanje izgovora zašto nešto nije urađeno, iako su imali mjesece iza sebe. Nisu oni u Europi glupi i dobro znaju kako se brzo dogovore ludi Nijemci i ludi Francuzi međusobno, a beli je u njih zategnutija politička situacija nego kod nas.
I onda tako svi znaju da mi nećemo nigdje. Kao što nismo ni do sada. A postoji sasvim dobar razlog zašto oni to znaju. Objasnit ću vam ga na primjeru Pojasa Gaze, koji se upravo odvija pred našim očima, na malim ekranima.
Dakle, sjeli su ovlašteni pregovarači da dogovore mirovni sporazum. Do danas mirovni sporazum nije potpisan. Neke kao faze primirja su na stolu, pustili Izraelci oko 1950 zatvorenika, pustili Hamasovci preostale žive zatočenike, pitanje je sada imaju li čime više i pregovarati. To jedino može dovesti do prekida sukoba, nemaju više čime. Ni Izraelci prijetiti, jer nema se više što uništiti u Gazi, niti Hamas, jer nemaju više čime ucjenjivati – ni Izrael, ni Palestince. Tomu najbolje svjedoči da su se u Gazi međusobno porokali u nedjelju navečer, pritom ubili jednog novinara. Inače, Dogmuši ili kako li se ona familija zove, imaju par tisuća sljedbenika, i naspram možda 25 tisuća Hamasovih izgledaju slabo, ali svejedno, hajd' ti evo probaj 'umiriti' par tisuća naoružanih ljudi.
Uglavnom, kažem, tu više nema argumenata. Ali nema ni mira. Sve je nešto zamotano u neke faze, kada pitate bilo kojeg od pregovarača, kažu da ne znaju kada će što biti, navodno ni ti preminuli zatočeni Izraelci, Boga pitaj gdje su ih ostavili da trunu, oprostite mi na ovoj iskrenoj riječi. Nitko nema plan što dalje, možda je Kier Starmer bio najbliži nekakvoj ideji riječima da Velika Britanija ima znanje iz procesa ugrađivanja Sinn Feina u civilne strukture društva.
Ono što je sada poznato jest da nema priče o rješenju dvije države, iako je to najpravednije, najbezbolnije, s najmanje repova za budućnost. Trump kaže da on nema mišljenje o rješenju dvije države, što god da to značilo, on obično nema mišljenje ni o čemu osim paracetamola i nekih fiktivnih 350 milijardi, jeste primijetili kako mu sve košta 350 milijardi? Možda je to novac koji je izgubio u onih šest dosadašnjih stečaja. Ne znam, da nekomu propadne kazino... ja uvijek kažem da komunalno, pogrebno i pekara ne mogu propasti, ako nisu u pitanju prljavi poslovi. Dodajte slobodno tom popisu i kazino. Mislim, ljudi imaju neotuđivu potrebu da seru, umiru, jedu i kockaju se, ne nužno tim redoslijedom.
I tako sada imate zatišje nekakvo u Gazi, niti se zna kada će se Izraelci povući, niti se zna hoće li Hamas u novu civilnu vlast, niti se zna kako će Fatah uopće pokušati iskontrolirati južnu enklavu, budući da jedva drži konce i na Zapadnoj Obali. Napola urađeno.
A mi dobro znamo kako je kad se to napola uradi. I zašto Europa zna da mi nećemo nikuda. Kako će napredovati Gaza kad ništa konkretno nije dogovoreno. Kako da Bosna i Hercegovina napreduje kad je sve uređeno napola. Pazite samo osnovne parametre Bosne i Hercegovine – zemlja u kojoj su međusobno bila zaraćena tri naroda i više paravojnih skupina podijeljena je u dvije administrativne jedinice. Tri u dva. Hajd' dobro, nije da ne može, ako čeljad nije bijesna, žive obitelji i u garsonijerama pa uspijevaju.
No Bosna i Hercegovina nije samo tri u dva uređena – Federacija Bosne i Hercegovine ima jedno političko uređenje, dok Republika Srpska ima drugo. Jedna je federalna jedinica, zbroj manjih elemenata, druga je centralistička tvorevina gdje se sve vrti oko centra, prvo je to bila Banjaluka, danas je zapravo Dodik. Kuku njima kad Dodika maknu, evo već sada se oni hvataju za vratove, samo još nije to do kraja ozbiljno, svi su nekako napola jer car je još politički živ. Ali brzo će i to proći... Kako će se prosuti SNSD, frcat će iskre i po Federaciji. Nešto kao u Gazi Dugmuši i Hamas.
Međunarodna zajednica zna samo navući luđačku košulju određenom prostoru i ostaviti ga tako. Mi smo imali kratko razdoblje južnoslavenskog mira pod komunistima, znaju oni koji su osjetiti na kostima i plećima, na čemu je taj mir bio zasnovan. Na čvrstoj ruci, da ne upotrijebim drugi izraz.
Na isti način ta je međunarodna zajednica crtala granice po Africi, jugozapadnoj Aziji, koju i dan danas zovemo kolonijalističkim imenom Bliski Istok, jer za britansku kraljevinu, Kairo je bio blizak, a istočni centar, a Delhi je bio dalek, a istočni centar.
Pa sjetite se samo ludog rješenja dvije Njemačke, ili dva Berlina, ili dvije Koreje, sjetite se samo crta po kojima su podijeljene zemlje tamo daleko na istoku Azije, kako su umjetno napravljene čak četiri Gvineje, a Vijetnam, Kambodžu i Tajland su isto šestarom crtali...
Praktično, mi još uvijek živimo u ostatcima kolonijalizma, i nismo ga se do kraja riješili, znači, na prostoru Malija, Alžira, Burkine Faso i Nigera postoji čitav jedan afrički narod koji živi podijeljen u kolonijalistički određenim administracijama, zbog čega ne mogu napredovati, ma koliko to željeli. Jer takva jedna zemlja, zajedničke povijesti, jezika i tradicije, bila bi ekonomski tigar, i brzo bi nadmašila ne samo Keniju, nego bi se bila spremna uhvatiti za vratove s europskim moćnicima, Francuskom i Njemačkom, a svi znamo da su ti moćnici ispuhali i da je Europa sve slabija i tiša u novom svijetu.
Majstori su to za polovična rješenja, i sad sve što gledate na prostoru dugoročnog rješenja u Pojasu Gaze, prevedite na našu zapadnobalkansku sliku, vidite li koliko su mogućih žarišta ostavili, kolike su narode ostavili podijeljene nenormalnim granicama, i kažu to je nepromjenjivo. Kako to da je bilo što nepromjenjivo, pa nije zakon fizike, pa nije Božja riječ. A i ona se da revidirati, samo se sjetite odnosa Starog i Novog zavjeta – jel da, nije baš da govore isto.
Nakon kofol rješenja za Gazu, kažu ovi veličanstveni moćnici poput soft diktatora Macrona ili nešto tvrđeg diktatora Trumpa, da će prijeći na druga žarišta, Bože, hoće li prvo crtom precrtati Ukrajinu ili će Sudan?! Možda ucrtaju nove granice Pakistana, tamo su se nešto zainatili da im se osvete za njihovo prijateljstvo s Kinom.
Polovično. Kao Kosovo. Polovično, kao dva entiteta jedne i jedinstvene Bosne i Hercegovine. Znam ja da vi ne vidite razlike ni granice, znam ja da ste jednako svi tugovali za Halidom, rahmet mu dobroj duši, ali ne pitate se više šta biste i kako biste. Ima tu dovoljno nekakvih neokolonijalnih silnica, ljubitelja Ursule i Donnieja i Vlade i kojeg li još, ne znam ih sve ni izgovoriti. Ima tih novovjekovnih careva, na zemlji ovaploćenih bogova... Da ne kažem utjelovljenih, upotrijebih riječ braće s istoka. Nama bliskog istoka. Braće što imaju svoj jezik skoro kao naš, s kojima se dobro razumijemo, a ne daju nam, s kojima bismo znali i živjeti, da nas puste da se sami dogovorimo. Ali ne daju. Zato su nas pola primili u Uniju, a pola neće, kako bi nama podijeljenima i zavidnima mogli lakše upravljati. Kroz svoja polovna rješenja, čitaj luđačke košulje, da nam mogu iscrpljivati prirodna bogatstva i ostavljati nam rupe. Kako nama otimaju Neretvu, tako anamonjima otimaju more, tako anamonjima otimaju litij... i svima će ostati velika suha rupa. Kao Bliski Istok. Samo kofol naš. Jer znate, i Bliski Istok je nekad bio pod šumom i rudama i slično. Čitali ste u Bibliji, bila plodna dolina. Pa realno, bilo je tako sve do nedavno.
