Većina stvari u životu su povezane nekom kozmičkom super-niti. Nekom strunom iz one teorije struna. Primjerice, ja se živo sjećam dana kad je umro Franjo Tuđman. Prvi put smo izišli ja i žena mog života, nismo tad znali da je to to.
Ali smo se zakasnili vratiti kući. U to doba još je postojao strogi sat do kad se mladi moraju vratiti kući, i mi smo ga par sati promašili. Nismo još imali mobilne telefone i ja sam kući otišao misleći da je to to od ljubovanja i momkovanja, fulio odmah na prvu. Ono što nisam znao jest da je ona ušla u kuću, svi su bili u suzama, nitko nije ni primijetio da je zakasnila. Ostalo je... pa uglavnom, zanimljiva priča koju ne želite slušati.
No, još tada sam ja razumio da povijesne događaje ne treba gledati sa stajališta njihove važnosti za narod ili čovječanstvo, to se prilično brzo zaboravi. Nešto je bitno onoliko koliki je trag ostavilo u tvojemu životu.
A mi imamo previše nekakvih crvenih linija i prelazaka Rubicona, da više sumnjam da je ijedna odluka ili događaj koji se dogodio tijekom mojeg života bitan u nekoj velikoj svjetskoj slici.
Pazite, u Krapini su otkrili ostatke neandertalaca izlomljenih kostiju, razbijenih lubanja. Vjerujem da je događaj koji se tu zbio prije 100 tisuća godina bio njima bitan. Ali nemamo ni najmanje ideje što se tu moglo dogoditi. Mislim, imamo teorija koje su na rubu znanstvenih i više su u sferi fantastike i bajki. Ali niti za jednu nemamo neoboriv dokaz.
Naša moderna slika svijeta u velikoj je mjeri nastala kroz medije: knjige koje smo čitali, filmove koje smo gledali, glazbu koju smo slušali. Ili koje od toga nismo, a sve više mi se čini da su mnogi svašta preskočili.
Danas lagano ulazimo u razdoblje kada su nam informacije dostupne na jednostavan upit ili klik, ali tu je i naš najveći poraz. Informacije su dostupne začas, ali naše predrasude, naša percepcija nije jednaka. Oblikovana je ranijim iskustvom, obrazovanjem ili nedostatkom istoga.
Pa samo pogledajte ovu situaciju oko ranjene časne sestre u Hrvatskoj. Ne mogu vjerovati koliko su se dva tabora ukopala jedan protiv drugoga, kao da policija ništa nije istraživala. Nitko ne uvažava da je možda pogriješio u procjeni, da priča ima dvije strane medalje.
Sjetim se onog primjera kad dvije osobe u polutami gledaju u valjak, ali su tako okrenute da ga vide pod kutom od 90 stupnjeva. I jedna je osoba uvjerena da se radi o lopti, a druga da je u pitanju pravokutnik ili nešto kockasta oblika. Niti jedna nije u pravu, a opet, niti jedna neće pedlja odustati od onoga što vidi, jer vjeruje da je samo njeno stajalište ispravno.
I mi lagano ulazimo u razdoblje kada ćemo biti sve više polarizirani, i sve ćemo manje biti spremni sagledati stvari iz drugog kuta. Jer kažem, informacije su tu, Zovko je rekla što je rekla, Helez je odgovorio što je odgovorio, a iza svakog od njih stoji vojska gladnih dokazivanja.
To što su i jedni i drugi gladni kruha, manje je bitno.
Gdje gubimo tu vezu sa stvarnosti?! Sjećam se , dok sam bio mlađi i bio član lokalne gradske knjižnice, odeš tamo, pa biraš, gledaš satima, pa razgovaraš s knjižničarem/knjižničarkom, obično prilično načitanom osobom. Pa ne možeš naći sve, imaš što imaš, pa procjenjuješ, nekad uzmeš nešto što možda i ne bi odabrao na prvu.
Dok čitaš, nisi zatrpan morem informacija, nego u svojoj vlastitoj glavi stvaraš sliku, zamišljaš ono o čemu čitaš, isključen si iz svakodnevnih briga i brineš one likova priče koju čitaš.
Danas ja isto volim čitati. Danas imam ove svjetske knjižnice na dohvat ruke, nekoliko eura mjesečno, praktično isto jeftino kao i naša lokalna knjižnica svojedobno. I možete naći mnogo toga, ako ne sve. Čuješ za neku knjigu u nekom talk-showu, ne moraš čekati na prijevod na srpski ili hrvatski, imaš je već spremnu.
Ali nije opet isto. U lokalnoj knjižnici oni su imali koliko su imali, nije bio epski izbor u pitanju. Ali to što su imali, imali su uvijek. Nije mi se jednom dogodilo da neka do jučer nepoznata knjiga postane bestseller ili snime po njoj film ili nešto, a onda najednom nije više dostupna u tvojoj osobnoj biblioteci, iako si kliknuo 'save' na nju.
S druge strane, glazba koju bi prije imao bila je na fizičkom mediju, kaseti, ploči, CD-u, MD-u (posljednje, doduše, rjeđe kod nas). Pjesme si slušao iznova i iznova, pamtio ih, učio ih, pamtio ih, kad bi negdje nešto čuo, podsjetilo bi te na neki stih. Čak je bilo nebitno jesi li ti tu svoju kolekciju kupovao u lokalnoj glazbenoj trgovini, ili si snimao s radija, nekad čak s popularnih AM stanica, koje danas itekako izumiru u eri svega digitalnog.
Pjesme danas, imam tri glazbene usluge na koje sam pretplaćen, jedna je došla u paketu, druga je radi izbora pjesama, dostupnosti na mobitelu, radiju, treća je radi kvalitete samog streaminga... I sve su mi dostupne odmah, na klik daleko, a budući da imam pretplatu na telefonu, praktično su mi dostupne svugdje i uvijek. Ali ne slušam isti album više puta, ima taj algoritam s kojim se moraš boriti, on ti bira nekakvo raspoloženje, on ti uvjetuje geografski i koječime što možeš kada slušati... Nikad neću zaboraviti kako sam ostao bez Interneta 24 sata samo jer sam guglao Salmana Rushdija u Ankari.
Posljednja bitka za socijalno konzumiranje medija upravo se bije. Čuli ste već vjerojatno svi da je Netflix dao najbolju ponudu za Warner Brothers, odnosno HBO, prava na neke poznate franšize kao što su Harry Potter ili Prijatelji ili čitav DC univerzum. Tek možda dan kasnije Paramount je najavio 'neprijateljsko' preuzimanje čitavog kompleksa kompanija, zajedno s kućama poput TNT ili CNN, koje Netflixu ne trebaju.
Što je tu na stvari?! Dani kino dvorana su odbrojani. Jeste, mnogi od vas koji ovo čitaju upoznali ste se s kinematografijom kroz kino dvorane, u njima smo ubijali vrijeme, u njima smo se prvi put pipkali u mraku, u njima smo doživljavali komedije zajednički, uz javne komentare i gromoglasni smijeh.
Danas gledamo filmove zatvoreni u svoja četiri zida, bez smrdljivih sjedišta, bez špricanja kolom iz reda iza tebe, bez tračanja nekih maloljetnih klinaca koji su došli na ozbiljnu dramu samo jer nisu znali što će od sebe. Ali naš izbor danas je sužen u mnogočemu.
Najprije, znate za efekt kad imate sve za odabrati i onda blenete u silne slike po Netflixu ili HBO Maxu ili bilo čemu trećemu... i apsolutno vam se ništa ne gleda. Upravo zato jer je sve tu. A da ne govorim opet o algoritmu i kako vam on nudi što on misli da je bitno.
I da se vratimo na početak. Mi imamo sliku Rusije iz filmova i knjiga, češće američkih nego drugih, imamo sliku Izraela i Gaze iz, u pravilu američkih filmova, nedvojbeno naklonjenih izraelskoj istini. Naš je svijet već prilično formiran medijima kojima smo bili zatrpani. I događaji su nam bitni koliko nam kažu da su nam bitni.
A zapravo smo izgubili i još uvijek gubimo pravo da sami biramo što čitamo, što slušamo, što gledamo, da sami zamišljamo slike i sami rasuđujemo o istini. I upravo se pred našim očima ruši još jedan kamen iz tog zida slobode vlastite misli i vlastite ideje.
