Ako je vjerovati legendarnom menadžeru „Liverpoola“ Billu Shanklyju i francuskom piscu Albertu Camusu, onda se sve ozbiljne stvari na svijetu mogu porediti s fudbalom. Osim u zemlji naopakoj. Ovdje, u Bosni i Hercegovini, sve se ozbiljne stvari na svijetu, osim s nogometom, mogu porediti i s košarkom.
Nakon što je Milorad Dodik „prodao veru za večeru“, odnosno političke ciljeve za skidanje sankcija, u javnom prostoru se opet, i to kao ozbiljno, počelo govoriti o famoznom izvornom Daytonu. To što niko živ nema pojma šta je tačno izvorni Dayton – osim ukoliko se ne misli na nove pregovore u bazi Wright-Patterson – nije smetnja da se o njemu palamudi, uz mudri zaključak kako je budućnost BiH navlas ista novijoj prošlosti: jedna zemlja, dva entiteta, tri konstitutivna naroda, a o ostalom… E, o tome se ponešto može reći kroz priču o jednom profesionalnom košarkašu i jednoj profesionalnoj štetočini.
Predsjednik Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, Vico Zeljković rođen je 1988. godine u Bosanskoj Gradiški, dakle u Socijalističkoj republici BiH koja, bez obzira na sve mane poretka, još uvijek predstavlja vrhunac ozbiljne bosanskohercegovačke državnosti i društvene uređenosti, ali je formativne godine proživio u Republici Srpskoj i dejtonskoj BiH te toplom porodičnom okruženju u kojem je dominantna figura bio brat njegove majke, Milorad Dodik.
Košarkaški reprezentativac BiH, Aleksandar Lazić, rođen je osam godina kasnije, uoči kalendarskog ljeta 1996., u Milićima koji su, je li, u Republici Srpskoj. Otkako je zaplakao u porodilištu, Lazić je građanin i državljanin Bosne i Hercegovine sklepane upravo u bazi Wright-Patterson. On je, moglo bi se reći, dijete izvornih vremena Daytona, a začet je, to se već može izračunati, dok je američka diplomatija pripremala nekada privremeni, a sada Okvirni mirovni sporazum.
„U reprezentaciji sam od svoje 16. godine - živio sam za taj dres i davao sve od sebe na svakoj utakmici i treningu. Odluka da ne dođem na okupljanje nije donijeta iz revolta nego iz mira. Jednostavno ne želim više biti dio sistema koji guši duh igre i pretvara sport u poligon za lične interese. Košarka i basket 3x3 za mene su uvijek bili više od takmičenja, to je ljubav, to je način života. Dok se taj duh ne vrati, moj put ide drugim smjerom, ali srce mi ostaje uz prave ljude i uz igru. Zahvaljujem se svim navijačima na podršci, ljubavi i razumijevanju kroz sve ove godine nemam ništa protiv njih, naprotiv, zbog njih sam uvijek davao sve od sebe. Oni su pravi duh sporta koji želim da se ponovo probudi. Također, želim da izrazim punu podršku svom bratu Jusufu, stojim uz njega i potpuno razumijem njegov stav. Vrijeme je da se stvari mijenjaju iskreno i pošteno za budućnost sporta i generacije koje dolaze“, napisao je Lazić, obrazlažući odluku da ne prihvati poziv kojeg mu je uputio selektor košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine, Dario Gjergja. „Brat Jusuf“ je, naravno, Jusuf Nurkić koji ga je i podržao: „Jedan je Laza! Vjerovatno svi trebamo uraditi isto što i Lazo jedini način da KS BiH konačno doživi promjene. Ako se ovako nastavi, neka onda igraju predsjednik i ostali iz saveza. Vrijeme je da odete jedan po jedan“.
I Vico Zeljković je oglasio, ali drugim povodom, tačnije nakon što je navijačkoj grupi BH Fanaticos onemogućena kupovina ulaznica za utakmicu protiv Rumunije – jednu od dvije u kojima fudbalska reprezentacija mora pobijediti kako bi se plasirala na Svjetsko prvenstvo iduće godine – dok su karte osigurane nekakvim BH Hooligansima koje su formirali eminentni pripadnici sarajevskog podzemlja. Od onoga što je rekao, ipak je daleko važnije i tačnije ono što je o njemu, njegovim kolegama i posljedicama njihovog rasturanja Fudbalskog saveza napisao Senad Avdić u tekstu „Kako doći do 2-1: U Nogometnom savezu je prije pet godina izvršena kontrarevolucija, nakon čega je došlo do „neprijateljskog preuzimanja“; prva žrtva je bio Ivica Osim”.
„Reprezentacija BiH je u proteklih pet godina propustila dva velika natjecanja (Svjetsko prvenstvo 2022. i Evropsko 2024). Promijenjeno je pet selektora, a da suštinski nije promijenjeno ništa. Bugarin Ivajlo Petev je na čelo reprezentacije doveden bez prepoznatljivog razloga i bilo kakvog obrazloženja, pa potom otjeran pod još misterioznijim okolnostima, nakon što je donekle konsolidirao selekciju i zabilježio solidne rezultate. Navodno je 'nogiran' nakon što je odbio voditi reprezentaciju na skandalozno zakazanu utakmicu protiv Rusije u momentu kada ta zemlja zbog agresije na Ukrajinu žestoko sankcionirana i isključena iz međunarodnog poretka. U toj se odluci lako mogla prepoznati politička agenda i vanjskopolitičke preferencije Milorada Dodika i Dragana Čovića, krajnje blagonaklonih prema Putinovom imperijalističkom divljaštvu. Važno je podsjetiti da tzv. 'probosanske' snage u vrhu Saveza nisu vidjele ništa suspektno, neprihvatljivo u toj anticivilizacijskoj avanturi. Na koncu od utakmice u Rusiji nije bilo ništa i to samo samo zato što su ključni reprezentativci odbili u njoj sudjelovati. Na nezadovoljstvo javnosti neuspješnim vođenjem nacionalne selekcije čelništvo Saveza je sredinom prošle godine reagiralo, valja to priznati, lukavim i široko pozdravljenim manevrom: na čelne funkcije, direktora i selektora reprezentacije, postavljeni su Emir Spahić i Sergej Barbarez(…) Ali, također, svi su oni nedorasli da izađu na kraj sa vještim mešetarenjima i dovitljivim spletkama koji sjajno idu od ruke čelnicima Saveza“.
Ako se fudbalska reprezentacija BiH nekim čudom plasira na Mundijal ili barem u baraž, bit će to poraz Vice Zeljkovića i trijumf igračke volje, no ne i manifestacija Barbarezovog trenerskog umijeća. „Nakon godinu i pol dana od njegovog imenovanja i dvadesetak odigranih utakmica reprezentacija izgleda konfuzno, neuigrano, bezidejno, negledljivo i što je posebno iritantno - plašljivo, gotovo panično“, piše Avdić u tekstu „Znanje i manje: O debitantima, diletantima, amaterima i drugim patriotama”.
Ukoliko se Aleksandar Lazić vrati u košarkašku reprezentaciju, značit će to da je u Košarkaškom savezu došlo ili do kadrovskih ili do promjene svijesti, prije svih, predsjednika Aida Berbića koji je, što uopće nije teško, veći patriota od Vice Zeljkovića, ali to ne umanjuje sličnosti u posljedicama njihovog rada. I motivi su im, istina, dijametralni – Berbić sasvim sigurno želi najbolje, a Zeljković najgore nacionalnim selekcijama – samo što njih niko neće pamtiti, za razliku od ishoda sukoba Berbića i igrača, odnosno Zeljkovića i navijača koji bi vrlo lako mogao biti isti.
Takozvani izvorni Dejton, dakle Dejtonski mirovni sporazum kao takav, nudio je i nudi samo dvije opcije: da se unutar zadanog okvira pokuša postići najviše što se može ili da se njegovim manjkavostima nastavi održavati stanje zamrznutog sukoba u kojem postoji mir i ništa, baš ništa više. Prvo je od svoje šesnaeste godine radio Aleksandar Lazić, dok se drugim Vico Zeljković bavi od 2020. i uz nesebičnu pomoć kako hrvatskih predstavnika u NS BiH, tako i onih bošnjačkih, čije su sportske biografije skromnije od oskudnih moralnih kriterija i, to pogotovo, sposobnosti da se bilo kakav problem sistemski riješi. Posljedično, neupitna je tek njihova sposobnost da naprave novi, kao u slučaju Košarkaškog saveza.
Koliko god manjkav bio, a pun je, budimo realni, rupa kao goblen, Okvirni mirovni sporazum ne može biti kriv zbog toga što ga se doživljava kao prolazno rješenje ili alat u nastavku rata drugim sredstvima u kojem se dugoročni ciljevi sukobljenih strana razlikuju, ali su zato posljedice kratkoročnih učinaka u svemu, računajući i dva popularna sporta, jednake.
