Sankcije i reakcije: Povratak na fabričke postavke

Američku ukidanje sankcija Miloradu Dodiku, Željki Cvijanović, Nenadu Stevandiću i drugima, obradovalo je – koliko i Milorada Dodika, Željku Cvijanović, Nenada Stevandića i druge – Bakira Izetbegovića, Fahrudina Radončića i Semira Efendića. Željko Komšić se ne može kandidirati za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pa nema ni nekog razloga da se pravi kako i Demokratskoj fronti nije legla odluka službenog Washingtona.

Čelnici SDA, SBB—a i Stranke za BiH su u roku najbrže američku odluku objasnili nesposobnošću, prije svih, ministra vanjskih poslova, Elmedina Dine Konakovića, te ostatka Trojke koja je Dodika i njegov Savez nezavisnih socijaldemokrata „isključivala iz vlasti“ tako što je čekala da ga stranci ištekaju.

Sankcije Trojki

Svašta će, ne treba brinuti, poručiti Izetbegović, Radončić i Efendić, samo neće reći kako bi sve bilo isto i da su oni na Konakovićevom, Nikšićevom i mjestu Sabine Čudić, odnosno tamo gdje se misle vratiti i zbog toga što od birača očekuju da uvedu sankcije Trojki koja, eto, nije spriječila Ameriku da ih ukine Dodiku.

Nije, istina je, Milorad Dodik odstupio sa pozicije predsjednika Republike Srpske, niti je Narodna skupština tog entiteta ukinula set pučističkih zakona zato što su se prepali centralnih i federalnih vlasti, već pod međunarodnim, najviše američkim pritiskom. Da je, kao što nije, Dodikova sudbina ovisila o Sarajevu, bio bi jednako moćan i jednako nepodnošljiv.

Onog trenutka kada je ozbiljno narušio dejtonski poredak, lider SNSD-a je sam sebi odsvirao kraj, a to što su mu, kao i njemu bliskim, ukinute sankcije, znači tek da se temeljni princip američke vanjske politike nije promijenio. Kako, dakle, nije bitno da se problem pravedno riješi, već da problema iz američke perspektive nema, tako je, eto, nestalo razloga za sankcije koje su, kao što znamo, na bosanskohercegovačku političku zbilju utjecale koliko i na uragan koji je protutnjao Jamajkom.

Kada Amerikanci moraju pregovarati

Drugačije rečeno: najgori Dodik bio je upravo onaj pod sankcijama, dok će ovaj oslobođeni polako postajati nevidljiv, čak i ako ostane predsjednik SNSD-a. Odbijajući njegov prijedlog da stranku ostavi sinu Igoru, Željka Cvijanović je pokazala kako se ne namjerava zadovoljiti ulogom privremene partnerice SAD-a, kao ni onom Miletove marionete. To što ga neće, jer toliko snage nema, politički dotući, ne znači da će ga do kraja reanimirati.

Kada odluče promijeniti vlast tamo gdje mogu, Amerikanci novu stvore, a kada moraju pregovarati, onda to rade sa onima koji rezultate pregovora mogu provesti. To je, još uvijek, SNSD koji ima skupštinsku većinu, mjesto entitetske predsjednica, pa makar tu bila i vršiteljica dužnosti, kao i ono članice kolektivnog šefa države. Ništa naročito važno se neće promijeniti ako na vanrednim predsjedničkim izborima pobijedi Darko Blanuša kojem će, uz SDS, podršku dati kompletna entitetska opozicija, ali hoće sve ako na narednim općim izborima SNSD izgubi parlamentarnu većinu, pa posljedično i izvršnu vlast. U tom će slučaju partneri Konakoviću, Nikšiću i Čudićki ili Izetbegoviću, Radončiću i Efendiću biti – čak i ako Željka Cvijanović ostane gdje jeste, a Siniša Karan tamo gdje je Dodik zamislio, dakle na njegovom bivšem radnom mjestu – SDS, Nebojša Vukanović i taj neki pokret Draška Stanivukovića. Sa njima će, također, razgovarati i predstavnici takozvane međunarodne zajednice, jer od dealova sa ikebanom parlamentarizma, a svaka je opozicija svugdje upravo to, nema nikakve koristi.

Fabričke postavke

Ko god očekuje da će Dodik i SNSD sada Amerikancima ili već nekome isporučiti rudna bogatstva RS-a, Elektroprivredu RS-a ili, to pogotovo, napraviti sve da Bosna i Hercegovina postane članica NATO-a, precjenjuje izborni inženjering. Svaki od tih poteza bi SNSD doveo do broja glasova koji se ni općom krađom ne može dovoljno uvećati.

Punih trideset godina od kraja rata Bosna i Hercegovina sebe može održavati na fabričkim postavkama. Za sve ostalo tu nije Mastercard, već SAD koja se neće buniti ako domaća politička kasta unaprijedi Okvirni mirovni sporazuma, ali itekako hoće ako ga neko – jer svi neće – pokuša unazaditi. Uostalom, Dodik je probao pa na kraju pristao na povlačenje uz ukidanje sankcija, produžavanje misije Althea i novog Visokog predstavnika kojeg će, za razliku od Schmidta, potvrditi Vijeće sigurnosti UN-a, a on će se onda ponašati kao Valentin Inzko koji je znake života dao tek na odlasku iz BiH. Famozne Bonske ovlasti, vrlo vjerovatno, neće biti ukinute, ali od njihovog postojanja ionako nema koristi, jer u BiH odavno ne djeluje ozbiljna, međunarodna vojna sila koja bi ih provodila.

Cijeli cirkus kojem smo svjedočili poslužio je tek kao potvrda tragične predvidljivosti bosanskohercegovačke budućnosti. Mijenjat će se godine na kalendaru, cijene u granapima, a na političkoj sceni oni koji će pokušavati raskovati status quo bez dogovora sa predstavnicima ostalih konstitutivnih naroda. To bi, daleko više nego Srbe – postojanje RS-a je, naime, neupitno, a autonomija, bez obzira na status državne imovine, neugroziva - trebalo brinuti bošnjačke i hrvatske predstavnike, samo što oni imaju preča posla. Nekog. Uvijek nekog i uvijek pogrešnog.