Imanje i znanje: Razumno, a šokantno

Predsjednik Srpske demokratske stranke i do sada dvostruki kandidat za predsjednika Republike Srpske, Branko Blanuša, je gostovao u programu Federalne televizije i tamo govorio o problemu državne imovine, pa u Savezu nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika momentalno izazvao šok i nevjericu, u Sarajevu samo nevjericu, a na zapadnoj strani Mostara trenutno ništa.

Pristojni banjalučki profesor koji kvari posao visokom predstavniku i visokoj predstavnici Aleksandra Vučića za malo manji bosanskohercegovački entitet, dakle Drašku Stanivukoviću i Jeleni Trivić, nije kazao ništa iracionalno, što ne znači da je rekao ono što se, prije svih, Miloradu Dodiku sviđa više od pjesme ''Srpkinja je mene majka rodila''.

Verbalni plotuni

''Tako krupno pitanje kao što je državna imovina, to nikako ne treba da odlučuje, odnosno da nameće zakone neko van institucija Bosne i Hercegovine. Pa nek' to i traje određeno vrijeme, bolje nego da se desi da neko donosi zakone, a da to nisu institucije koje treba to da rade. Znači to su Predstavnički dom i Dom naroda Parlamentarne skupštine'', izjavio je i dodao kako bi bilo najbolje da postoji više prijedloga zakonskih rješenja o kojima će se onda, je li, raspravljati.

Čim je Blanuša napustio studio, stranka Milorada Dodika – koja se samo grubom administrativnom greškom tako ne zove, ali upravo tako funkcionira – je aktivirala snage za djelovanje verbalnim plotunima.

''Pitanje imovine je u BiH riješeno Dejtonskim sporazumom i to na način da 49 posto teritorije pripada Republici Srpskoj, a 51 posto Federaciji BiH. Sarajevo nikada neće odlučivati o imovini RS-a, jer onaj ko se pita i koji donosi odluku je jedini stvarni vlasnik. I osim toga, jednom donesenu odluku uvijek može i promijeniti. Zato moraju svi znati da Sarajevo neće nikada odlučivati o imovini Republike Srpske! Zajedno sa narodom Republike Srpske, pobrinućemo se da o našoj imovini nikada ne odlučuju ni Branko Blanuša i SDS. Jer je očigledno da i oni biraju Sarajevo ispred Republike Srpske'', poručio je delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, Radovan Kovačević, iz SNSD-a.

Zajedničko dobro

Teško je reći šta Kovačeviću gore ide: laganje ili glumatanje manjka znanja o nečemu o čemu je požurio zauzeti jasan stav. Da je, kao što nije, pitanje državne imovine riješeno u Daytonu, o njemu bi imalo smisla raspravljati koliko i o promjeni teritorijalnog ustroja Bosna i Hercegovine. Osim toga, Blanuša nije najavio prepuštanje upravljanja državnom imovinom Sarajevu, već samo predložio da se o budućem načinu upravljanja državnom imovinom razgovara u institucijama BiH koje se nalaze u Sarajevu.

Kovačević je, u suštini, samo nastavio održavati glupost koju Dodikov režim plasira otkako se sjetio da postoji otvoreno pitanje vlasništva nad imovinom BiH. Prema toj klimavoj konstrukciji, Republika Srpska će prestati da postoji ukoliko na njenom teritoriju BiH bude posjedovala njivu, kasarnu ili granični prijelaz. To što RS nije imala apsolutno ništa kada je počelo crtanje njenih granica tenkovskim gusjenicama, ali je ipak nastala, baš kao što je Jugoslavija imala svašta i ipak nestala, sitni su detalji kojima se Dodik i njegovi nisu zamarali.

Državna imovina, da skratimo, niti je garancija opstanka, niti nestanka bilo čega, od najmanje općine, pa do bilo koje i bilo kolike države. Zakon o njoj, međutim, jeste, kakva-takva, da se ono što je javno, zajedničko dobro, ne može prodavati po posebno povoljnim cijenama posebno podobnim kupcima ili da se mogu stopirati značajnije investicije zbog izgradnje prigradske autobuske stanice.

Čelična guzica

Najvažniji dio Blanušinog istupa ipak nije onaj o, recimo tako, predmetu rasprave, već o načinu: o tome da parlament u parlamentarnoj demokratiji odlučuje o najboljem ili, u gorem raspletu, svima najmanje lošem prijedlogu, što je dijametralno od dosadašnjeg, tridesetogodišnjeg pristupa i posljedičnog njegovanja svetog trojstva želja, čestitki i pozdrava.

O jednom prijedlogu, bez obzira čiji i o čemu bio, može se razgovarati između sedam minuta i pola sata, računajući svečani doček, donošenje sokova za učesnike i učesnice sastanka i pauzu za cigaru. Jednostavnije rečeno: jedni su samo za to i to, drugi upravo to i to ne žele ni čuti i eto, hvala i doviđenja.

Branko Blanuša je pristojan, obrazovan čovjek, ali i političar koji izgleda ima, kako se to zna reći u žargonu, čeličnu guzicu, odnosno spremnost da satima, danima, mjesecima, koliko god treba, sjedi i pregovara, jer zna da, prvo, brzih kompromisa nema i da, pod dva, naduravanje oko maksimalističkih ciljeva ima smisla koliko i pokušaj rušenja Kineskog zida praćkom.

Čim se pregovara ne može se dobiti sve, ali ako se uspješno i konstruktivno pregovara onda može više od postojećeg ili je, u slučaju ustupaka, kratkoročni gubitak i podnošljiv i dugoročno isplativiji.

Sastavni dio katastrofe

Taj jednostavni princip u dejtonskoj BiH nikada – svakako ne u najvažnijim pitanjima – nije zaživio, čime je dugi rok trajanja Ureda visokog predstavnika osiguravan i osiguran. A da je bilo drugačije, ne bi OHR uvodio sve što je uveo, od registracija i pozivnog broja, pa do zabrane negiranja genocida i strože kontrole brojanja glasova nakon izbora.

Lider SDS-a bi mogao postaviti nove, normalnije standarde u ovdašnjoj politici, samo – a ''samo'' je, kao što znamo, uz ''da'' i ''ali'', sastavni dio svake katastrofe – mu treba pobjeda na izborima na kojima ima protivnike i u poziciji i u opoziciji Republike Srpske, kao i jednaka spremnost predstavnika Bošnjaka i Hrvata da pregovaraju bez ambicije obesmišljavanja istih tih pregovora.

I jedno i drugo je, međutim, izvjesno kao… Ma nema potrebe za poređenjima. Parafrazirajući jednog velikog, nažalost preminulog sarajevskog gitaristu: nije problem što je nenormalno, već što je nama postalo normalno.

Sve redom. Ma koliko naopako bilo.