Nisam ja, majke mi...one su!

Bio neki Barišić, jedan od onih ljudi koji su vazdan uvučeni u sebe i mrzovoljni, što je nakako tipično za naše podneblje, gdje ti teška čizma povijesti nekoliko puta u životu stane za vrat. Ovo zadnje sam tek kasnije skužio, osjetivši tu istu cokulu na pragu svojih adolescentskih dana, ali u to vrijeme, kad sam sa ostalom razigranom djecom socijalizma bezbrižno šutirao loptu baš iznad Barišićeve bašte, naravno da mi nije bilo jasno kako netko može biti takav mrgud i kako netko može ne voljeti nas djecu.

A mi, djeca k'o djeca, skloni istraživanju svijeta kroz spačke i pizdarijice, nestašluke i nadmudrivanja, jedva smo čekali malo odrasti pa zaigrati lopte na terenu koji je bio tik uz baštu tog Barišića. Doduše, njega smo dobili u naslijeđe od starije raje, svi su nam govorili kako se treba čuvati Barišića, tog „Loptosjeka“, nemilosrdnog ubojice fuca (kako smo zvali svaku loptu koja je bila ili barem podsjećala na nogometnu).

Uglavnom, to naše improvizirano igralište na kojem smo krali Bogu dane dok se oni još legalno mogu krasti, a na kojem smo od jutra do sutra šutirali loptu, nekako je imalo prirodan pad baš prema Barišićevom imanju, koje je bilo ukopano, baš poput kakve vrtače, pod cestu na kojoj smo improvizirali stadion. Bilo je to vrijeme dok je Mostar još uvijek dobivao svoj današnji oblik, a novogradnja polako, ali sigurno zadirala u privatne jednokatnice i bašte, s namjerom da ih u budućnosti pregazi betonom i asfaltom.  

Nego, da se vratim na loptu - baš kao kod svakog prirodnog nagiba, postojala je na tom našem igralištu ogromna mogućnost da nam lopta ode dolje, gdje je, naravno, čeka izvjesna sudbina brze smrti. Naime, kako su nas naučili stariji, maltene čim smo prvi put došli na to igralište, spomenuti Barišić nije imao nimalo pardona prema uletima lopte u njegov rasad. Branio je ono malo svoga privatnog poput zadnje odstupnice u kakvom ratu, tako da bi lopte uglavnom završavale u njegovim rukama – i čekale sudbinu koja im je namijenjena.

Pričali su nam stariji kako bi stari Barišić, sve uz prigodne psovke, potpuno imun na njihove molbe da im loptu dobaci nazad, samo pokupio loptu iz onog blata i odnio sa sobom u kuću. Pričali su nam kako on tamo negdje unutar kuće te lopte ritualno sječe, a onda na isječene komade gume i tkanine ugurane u vatru grije svoje ozeble noge.

Toliko smo im vjerovali da smo, čim bi se taj strašni trenutak dogodio i lopta u žaru borbe preletjela u njegovu baštu, brže-bolje davali petama vjetra. A kad bi se vratili, naše lopte, naravno, više nije bilo. Tražili bi onda međusobno krivca, tko ju je napucao, tko je bio natjeran da je tako udari – nisam ja, ti si! Nisam ja, ti si! Stotinu laži i uvjeravanja da se u njih povjeruje, da sebe opereš od krivnje i prebaciš je na drugoga, ma koliko očito bilo da si ti taj!

Par puta smo se pokušali spustiti, doći do lopte kroz svu onu rahlu zemlju, za divno čudo bi u tome i uspjeli, pogazivši pritom svu zelen na koju smo naišli i ostavljajući blatne tragove sve do vlastitog doma. Nije nas ganjao, nije se uopće pojavljivao. A onda je jednog dana Barišić podigao ogradu, taman onoliko da mi ne možemo ući, ali da lopta i dalje može.

Uglavnom, narednih godina upadalo je u njegovu baštu lopti i lopti, plastičnih, gumenih, lažnih i pravih „fuca“, ali nijednom se nismo usudili otići i pokucati na vrata. Legenda o zlom starom Barišiću pritom je samo rasla i rasla, svaki put kad bi nam upala lopta i mi šmugnuli sa lica mjesta, ne našavši loptu pri povratku na mjesto zločina, mi smo samo dodavali novi sloj horora – Barišić je bio naš Mefisto, naš Gargamel, naš Ming, naš dr. Evil. Sve ono što je djetinjstvo od negativca trebalo.

Kad lopta završi u bašti sve što bi nam preostajalo je, već sam gore napisao,  pronaći među sobom krivca, odnosno onoga tko je najslabiji ili najmanje uvjerljivo laže, i otići roditeljima, onima koji su kupili pokojnu loptu, sa našom verzijom priče. Moji, doduše, nisu pušili te priče, šamar bi uslijedio čim bih rekao kako nisam ja, nego je kriv netko drugi. Uz objašnjenje kako nije lijepo lagati, a još je grđe lagati na druge! Ali, teško je to meni ulazilo u glavu. „Nisam ja, Tita mi!“, to je bila vrhovna riječ obrane u to doba. I vrhovna laž.

A onda sam jednog dana morao odlučiti. Ili legenda ili suočavanje sa stvarnošću. Upao nam je Tango. Za one manje upućene, bio je to pravi, moderni i u našoj zemlji tada jako rijedak primjerak pravog Adidasovog „fuce“. To je onaj što je Kempes s njim igrao ’78. u Argentini, što ga je u nešto moderniziranoj verziji Maradona kasnije šutao u Meksiku ’86., što nogom, što rukom. Za njega se valjalo spustiti sve do špilje velikog čudovišta! Tango se morao spasiti!

I, naravno, prvi put u životu netko od nas se pojavio Barišiću na vratima. Došlo nas je petoro, a u trenutku otvaranja vrata ostao sam samo ja, na rubu upišavanja u gaće. I taj strašni Barišić je bez pogovora, ali i bez ikakve druge gestikulacije, što verbalne, a što neverbalne, dao Tango.

Nisam od uzbuđenja stigao pitati za sudbinu ostalih lopti, ali sam, dok sam grabio prema slobodnoj teritoriji, čuo kako govori da nam je to zadnji put da nam izlazi u susret i kako nije u redu da mu lopta upada u baštu i pravi štetu.

Naravno, Vrag nikad ne spava, i već za koji dan ja ću opet kucati na njegova vrata.

Tango je bio toliko vrijedan i rijedak u našim očima da se vrijedilo još jednom žrtvovati za njega. Naravno, u ušima mi je odzvanjalo upozorenje kako je ono bilo jednom i nikad više. Dok sam onako osuđen silazio prema njegovoj kući i strašnom sudu, smišljao sam kako ipak odobrovoljiti Barišića. Naravno, laž je morala biti uvjerljiva. Laž je morala biti toliko slatka da će, čak i jednom takvom čovjeku, za kojeg smo vjerovali da umjesto kave sa šećerom pije slanu dječju krv, natjerati suze na oči.

„Čiko, nismo mi. Neke dvije curice su prolazile i šutnule nam loptu u vašu baštu. Nismo mi to htjeli, majke nam, one su krive!“

Nisam mogao bolje od toga. Jadno. Bijedno. Patetično. Evo, i sad se stidim.

Barišića sam tada vidio prvi put da kako se smije. Nije to bio smijeh od one vrste kada se smiješ na dobar vic, nije to bio smijeh od one vrste kada se smiješ igri vlastite sudbine. Bio je to smijeh posve druge vrste. Kao da je dobio nekakvu zadovoljštinu, kao da mu je bilo drago što sam, eto, tu pred njim slomio sam sebi kičmu, smislio najbezvezniju moguću laž, nepojmljivu njegovoj generaciji, ali laž kao pečat generacija koje dolaze, a koje će, kad se ona čizma povijesti spusti na njihova ramena, samo skvičati poput curica i lagati poput mene pred njegovim vratima.

Nisam, naravno, to tada znao ovako dobro objasniti, ali s godinama mi je nadošlo. I svaki dan još nadolazi. Da, bilo je to onda teško objasniti, spasio sam drugi put Tango i bio sam heroj, ali osjećao sam se, zbog tog njegovog smijeha, nekako poraženo. Nekako bezvezno.

Vrlo brzo sam odselio, vrlo brzo sam porastao, i ako mi možete vjerovati, skoro da se nikad nisam vadio na druge. A pogotovo mi nije nikad više padalo na pamet da kažem kako su mi neke dvije curice krive.

Jadno. Bijedno. Patetično.

Ali, naiđu te generacije, točno razumijem Barišićev smijeh iz ove perspektive, same sebi kičmu prelome. I onda, kad je jednom prelomiš, nije ti problem u svašta ni povjerovati.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.