Imam tu ploču! Ja, i?

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća ako ste imali neku ploču ili kasetu svima omiljenog benda, a nije ju imao nitko drugi u raji, imali ste priliku biti faca. Od vas se posuđivalo za preslušavanje ili presnimavanje, vi ste odlučivali kome ide, a kome ne, vi ste vodili zadnju riječ prilikom organizacije kućnih slušaonica, a nerijetko, zahvaljujući dobroj i rijetko viđenoj ploči, imali ste i prolaz kod suprotnog spola.

Bilo je to vrijeme namotavanja vrpci, kromuša kaseta, dolby sistema redukcije šuma, snova o duplim dekovima, zvučnim kutijama iz inozemstva, cijevnih pojačala i gramofona sa automatskim vraćanjem igle na početak. Ako ste živjeli u to doba, onda sve znate, ne treba vam crtati.

Posjedovanje glazbe kao dio društvenog ponašanja, zapravo dio pozicioniranja vlasnika iste na društvenoj ljestvici, tako je u osamdesetim godinama dovedeno do savršenstva.

Čak i u manjim gradovima, a Mostar nikad nije bio dovoljno velik, znalo se tko ima muziku. I tko ima strane ploče, originale, uređaje za reprodukciju visoke kvalitete. I prema takvima se odnosilo sa strahopoštovanjem, ako već ne sa zavisti.

Čak i dolaskom piraterije na ove prostore, a nju bilježimo već krajem osamdesetih kad su se pojavili prvi torbari i haubaši, koji su nudili širok asortiman piratskih naslova na haubama, u torbama ili bilo kako nabrzaka sklepanim štandovima, posjedovanje muzike podrazumijevalo je nešto drugo – kompletan paket kojeg su činili vlasnik, obično potkovan znanjem, njegova kolekcija, o kojoj je znao pričati satima, ali ju je davao na uvid samo odabranima, te muzički sistem, odnosno komplet kojeg su činili gramofon, kasetofonski deckovi, pojačalo i zvučnici. Naravno, kod pravih majstora našli bi se i pretpojačala, a kod modernih i situiranih i novotarija zvana CD player!

Naravno, ne zaboravimo ni segment autoakustike, gdje se još od osamdesetih znalo pravilo o tome koja je dobra marka kasetofona i koji majstor jedini zna odraditi koji zvučnici idu na koji auto i kako se ugrađuje autopojačalo i gdje idu blokade da motor ne ometa zvuk. Naravno, presnimavalo sa sve više, kasete su postale medij za dijeljenje glazbe, ali još uvijek se znalo što je kolekcija s velikim K i što je original, a što kopija.

Ulaskom u devedesete, usporedno s ratovima na ovim prostorima, piraterija se rasplamsala do maksimuma. No, i dalje se glazba morala kupovati, makar se, za razliku od, u međuvremenu na Zapadu općeprihvaćenog CD-a, ovdje za tri puta manje novca dobivao piratski disk, bez knjižice i s lošijom grafikom.

Posjedovanje CD-a devedesetih je podrazumijevalo kolekcionare piratskih diskova, koji su u međuvremenu, čak i da još uvijek sviraju, postali bezvrijedno smeće, koje samo smeta po kući. Kolekcije originalnih CD-ova još uvijek imaju neku vrijednost, mada je danas CD, baš poput gramofonskih ploča prije tridesetak godina, uglavnom većini samo na smetnji.

U međuvremenu smo svi postali pirati. Snimajući na USB stick sa Pirate Baya ili nekog sličnog raja za torrente, Mp3 datoteke, koje smo još prije dvadesetak godina pržili na diskove, sada nosimo u malom džepu ili ovješene kao privjesak od ključeva. Čitava nekadašnja kolekcija može stati na jedan disk, čitava diskografija Zappe, Dylana i Halida Bešlića zajedno stane na jedan prst. Dječji.

No, ni to nije kraj. Sjetim se kad je prije petnaestak godina jedan britanski profesor govorio kako je budućnost glazbe u općoj pretplati – tipa narodna knjižnica – ti platiš, profesor je tada bubnuo, recimo, 20 dolara mjesečno, i čitav mjesec možeš slušati bilo što, 24 sata dnevno, bilo što iz milijuna i milijuna pjesama koje stoje na raspolaganju. U čudu su ga gledali i pitali kako će to biti moguće – a on hladno rekao - pa, streamingom preko interneta! Bilo je to vrijeme kada je brzina interneta još uvijek bila nedovoljna da pjesmu skineš u dužini njezinog trajanja, pa je streaming velike brzine bio još znanstvena fantastika.

No, profa je obećao kako će brzo doći dan kada će tada još neslućene brzine interneta omogućiti da glazba putuje brže nego je slušate. I to će biti kraj posjedovanja glazbe, reče on slavodobitno, svi će moći slušati sve, naravno ako plate člansku iskaznicu! Od nje bi onda išle tantijeme izvođaču, troškovi izdavaču, menadžerima...

Samo neki su mu vjerovali, a ponajmanje oni koji su i dalje ostali kod one stare – nemaš glazbu ako je fizički ne posjeduješ. Bilo da je CD, vinilna ploča, kaseta ili Mp3, glazba nije ako je ne držiš u rukama! A danas? Imate u rukama mobitel i glazbu slušate preko YouTubea, a sve više i preko Deezera ili Spotifyja. Ili je „strimate“ s nekog sličnog servisa. Još uvijek se na Balkanu dosta toga ne plaća, ali kako je Youtube počeo ubijati s reklamama, uskoro ćete, ako želite biti u trendu ili u miru slušati glazbu, nešto morati i platiti.

I nije skupo. Već za desetak, petnaest maraka mjesečno možete koristiti Spotify ili Deezer. To je manje nego cijena jednog originalnog CD-a! Pristojan zvuk koji će vremenom biti sve bolji i bolji, kako rastu brzine i mogućnosti interneta, u vremenu kada i 4K već možete bez problema gledati u realnom vremenu preko streaming servisa, otvara potpuno nove mogućnosti. Zatvara stare horizonte i otvara neke potpuno nove.

I Deezer i Spotify odlično su sortirani, imaju sve velike diskografije, Croatia records i hrvatski izdavači dali su im kompletne kataloge, narodnjaka također ima puno, iako po pitanju rock glazbe, fale određene srbijanske izdavačke kuće. Tu i tamo fali i poneki strani ključni album, a Deezer i Spotify gotovo da se i ne razlikuju po ponudi. Što ima jedan, ima i drugi, što nema jedan, uglavnom nema ni onaj drugi. Oba imaju tri ista Azrina albuma, Filigranske pločnike, Krivo Srastanje i Kad fazani lete. Drugo nemaju ni jedan ni drugi.

No, bilo kako bilo, s kompletnim diskografijama svih važnijih bendova i izvođača, redovnim novim izdanjima, streming nikad nije bio dostupniji i bolji – i ne trebaju vam više mega zvučnici, pojačala i skupa oprema, dovoljno je kupiti kvalitetniji soundbar ili neki sličan bluetooth zvučnik – i za glazbu u kući vam trebaju samo vaš pametni telefon i taj zvučnik. Glazbu pritom možete slušati i direktno na mobilnom aparatu, preko slušalica ili njegovih zvučnika. Za one koji nisu totalni audiofili i koji žele samo informaciju ili zabavu, kvalitet zvuka je i previše dobar!

Da ne spominjemo prostor, nekadašnje i sadašnje kolekcije CD-a ili gramofonskih ploča, znaju zauzeti čitavu sobu. Sa stremingom se sve čisti – i svodi na minimalizam. A razlika u zvuku i definiciji slušanja glazbe većini neće biti dovoljna da ne bi dobili još koji slobodan kvadrat prostora.

Vremena se mijenjaju, tehnologija napreduje. Imati glazbu više ne znači ništa, osim po pitanju nekog osobnog zadovoljstva ili značaja u uskom krugu jednakih vama. Ukoliko ste audiofil ili diskofil. Takvih će uvijek biti. Takvima će streaming, kao što im je bio i Mp3, biti tek informacija prije nabavke nečega što zbilja vrijedi, ali većina će ići putem kojim većina uvijek ide. Najlakšim, najjeftinijim i sasvim dovoljnim.

Na Balkanu će se probati, uz to, zaobići članarina, i probati ući džaba. No, ni to nije ništa novo. Zapravo, samo to se ne mijenja u čitavoj priči.