Vrh tabele Lige prvaka nakon dva kola izgleda očekivano, s jednim izuzetkom. U društvu šest ekipa s maksimalnim učinkom je jedan "uljez". Qarabağ koji je prvo sredio Benficu u Lisabonu, a onda je na domaćem terenu savladao u drugom kolu Kopenhagen.
Iako je rani početak sezone, vrlo lako bi se moglo dogoditi da klub iz Azerbejdžana dohvati u najmanju ruku play off. Za klub koji je na europskoj sceni prisutan od sezone 1996/97 možda i nije neko iznenađenje, prije bismo rekli da je došlo vrijeme da silni novac koji je utrošen u ovaj klub kroz sve te godine bude i rezultatski naplaćen. Ili možda za sve ono što je ovaj klub prošao u prošlosti.
Godinama u izbjeglištvu
Ovaj klub je već trideset godina u izbjeglištvu. I njegova prošlost je usko povezana s ratom. S kojim? Onim koji su Armenija i Azerbejdžan vodili u dva navrata u tri desetljeća od raspada Sovjetskog saveza, čije su bili članice. U prvom koji je trajao u periodu 1988-1994. godina, poginulo je blizu 30.000 ljudi, dok je više od milijun raseljeno.
Teritorija oko koje se vodio taj sukob bila je Nagorno-Karabah, planinska regija koja se nalazi odmah unutar azerbejdžanske granice. Beznačajno uspavano mjesto, grad Agdam, iznenada je postao ključno strateško uporište u brutalnom međunarodnom ratu.
"Prije rata smo bili jedini klub u Azerbejdžanu, mislim, koji je postojao koristeći samo lokalne igrače. Svi su bili iz Agdama – igrači i navijači. Bili su im rođaci i komšije. Bilo je posebno, bilo je autohtono. Tim je bio njihov. Klub i stadion su postali hram. Onda je došao rat. Prije jedne utakmice 1992. godine, morali smo dovoziti zemlju kako bismo popunili rupu na terenu koju je napravila bomba. Avioni su bili iznad nas većinu dana. Ali nismo se bojali smrti. Agdam je bio naš dom i naša je dužnost bila da tamo igramo nogomet, za ove ljude i za one koji su se borili za nas", prisjećao se bivši kapetan Shahid Kasanov.
Stadion Imarat pogođen je armenskim projektilima u prve dvije godine rata, dva puta, iako je u oba navrata mjesto bilo prazno.Trening baza kluba je također pogođena. Samo par sati ranije, igrači ovog kluba su trenirali u istoj. Nešto kasnije, grači su očistili ruševine srušenih zgrada koje su pale na njihov teren i nastavili su trenirati. Ništa ih nije moglo zaustaviti.
Igrali u ratu
U periodu s kraja 1991.godine i početka 1992, Armenija je pojačavala svoje napade, rušila je Agdam, u kojem nitko nije ni pomišljao na predaju.
"Voljeli su ljudi dobar nogomet u Agdamu, a tijekom rata smo im to i pružili. Ali mir u Agdamu je nestao. Nastavili smo igrati nogomet, ali to je postala obaveza. Svakog trenutka ste znali da bomba može pasti i promijeniti vam život", pričao je jednom prilikom za Independent, Musviq Kuseynov,
Kuysenov je postigao preko stotinu golova u karijeri koja je trajala prije, tokom i nakon evakuacije kluba iz Agdama. Debitirao je kao klinac od 14 godina pod mentorstvom kultnog bivšeg menadžera Qarabaga i azerbejdžanskog ratnog heroja Allahverdija Bagirova. Kuseynov se preselio zajedno sa svojim suigračima u grad Mingecevir nekoliko mjeseci ranije, na početku godine, jer je bombardiranje iz zraka Agdam učinilo grad nemogućim za život, za sve osim za one koji su ostali da ga brane.
Odlazak iz Agdama
Agdam je pao pod okupaciju 23. lipnja 1993. Deset dana kasnije, Qarabağ je pobijedio Khazar iz grada Sumgayita rezultatom 1-0 i osvojio svoju prvu titulu prvaka u povijesti. Armenske snage su stadion Imarat minirale i potpuno uništile. Valjda većim dijelom iz osvete, jer je stadion kao i klub bio neka vrsta otpora.
Armenija nikada nije službeno preuzela upravu nad okupiranim područjem, međunarodna zajednica nikad nije priznala državu Gorski Karabah, ali je de facto upravljala regijom. Azerbejdžan je uzvratio 2023. godine i preuzeo je kontrolu nakon novog ratnog okršaja nad cijelim područjem. Međutim, Agdam je ostao grad duhova, Qarabaq je nastavio svoj život u izbjeglištvu.
Neki novi Qarabağ
U jednom trenutku je Qarabağ bio na rubu raspada a onda su se stvari počele mijenjati. Bivši predsjednik Azerbejdžana Heydar Aliyev je pomogao da se Azersun Holding, konglomerat koji se bavi izvozom čaja i ulja, a koji je jedan od najvažnijih poslovnih subjekata u državi kako se to obično kaže stavi na raspolaganje jednom klubu, u ovom slučaju Qarabağu. Kompanijom upravljaju braća Abdolbari i Hassan Goozal koji su na određeni način danas povezani s Ilhamom Aliyevim, koji je naslijedio oca. Novinari su godinama istraživali kako bi pronašli kakve su interesne mreže povezale Aliyeva i braću.
Ugovori vrijedni više milijardi dolara dodijeljeni su kompanijama koje kontroliraju dvojica braće, uključujući i onu od državne naftne kompanije u kojoj je Ilham Aliyev bio direktor prije nego što je postao predsjednik.
Državni značaj, sumnjivi ugovori
Različite kompanije, profitirale su od građevinskih ugovora vrijednih 4,5 milijardi dolara oko Bakua, a sve je financirano ogromnim naftnim bogatstvom države. S plasmanom u Ligu prvaka, interes azerbejdžanske države za Qarabağ se samo pojačao. Naravno bez obzira na sve, priču o tome kako je Qarabağ projekt, sumnjive novce, poslove, treba reći kako trener Gurban Gurbanov radi sjajan posao. Tu je već 17 godina. Zaradili su dobri novci ulaskom u Ligu prvaka, upisane su dvije pobjede, profitirat će i ostali klubovi iz Azerbajdžana.
Novca će biti, ali ono što je poražavajuće nitko ne razmišlja o povratku ovog kluba u svoj grad. Na mjesto gdje je nekada bio njihov stadion. Qarabag ostaje velika priča i mnogi danas kada pričaju o ovom klubu znaju reći kako je ovo klub uz Bakua. Nitko više i ne spominje Agdam i stadion Imarat.
