Ako se netko ima pravo miješati u trenerski posao najboljih trenera današnjice onda je to sasvim sigurno Sarina Wiegman. Nizozemka koja je pokazala na klupi Engleske da ova selekcija ne mora biti luzerska. Barem kada je u pitanju ženski nogomet.
Zato i čudi što je netko nakon posljednje titule koju je osvojila Engleska u Švicarskoj rekao da bi "komotno" mogla voditi i mušku reprezentaciju.
Sarina je napravila ogromne stvari na klupi Engleske. Dva puta zaredom prvaci Europe, jednom u finalu Svjetskog prvenstva. To napraviti u bilo kojem sportu, posebno nogometu nije niti malo lako, bez obzira na to što se radi o ženskom, kojeg mnogi i danas iz nekog razloga podcjenjuju. Prva ne-engleska menadžerica koja je ikada trenirala žensku reprezentaciju Engleske.
Poznata po direktnim odgovorima medijima, bezbrižnom menadžerskom stilu i povremenim osmijesima, Wiegman se izborila za posebno mjesto u engleskom nogometu. I ne samo u Engleskom, već u europskom, svjetskom. S matičnom je Nizozemskom 2017. osvojila Euro, dok je u finalu Svjetskog prvenstva dvije godine kasnije potpisala poraz 2:0 od Sjedinjenih Američkih Država. Nakon toga je 2021. preuzela Englesku i s njom je prvo osvojila Euro 2022.
Ono na što posebno može biti ponosna jeste podatak koji je izdvaja iznad svih ostalih kolegica, ali i kolega. Uspjela je Sarina u Švicarskoj ovog ljeta osigurati peto uzastopno finale na velikim natjecanjima i treće uzastopno finale Eura u koje je odvela reprezentaciju koju trenira.
Počela u Haagu
Grad Den Haag ili kako se posljednjih godina često izgovara samo Haag se nalazi na sjevernoj obali Nizozemske. To je grad koji nizozemski političari nešto vole, političari i diplomate za koje je ovaj grad idealan. U tom gradu je bilo jako puno radničkih četvrti. Nekada više, danas manje. U jednoj od njih odrastala je Sarina Wiegman. Koja se od prvih dana suočavala predrasudama koje su prijetile da uguše njenu ogromnu strast prema nogometu.
Sa šest godina, kada je počela igrati, ženski nogomet još nije bio priznat od strane saveza u Nizozemskoj, pa djevojke nisu imale priliku da se pridruže klubovima. Pokazujući odlučnost koja će karakterizirati njenu karijeru, Wiegman je ošišala kosu na kratko kako bi više ličila na svoje muške kolege. Suočila se sa stalnim kritikama zbog učešća u onome što se tradicionalno smatralo muškom domenom. Wiegman je u jednom trenutku zaigrala za lokalni klub ESDO iz Wassenaara, kao djevojka, iako je to bio muški klub.
Sarina je od početka nagovijestila svoju ogromnu privrženost nogometu, promoviranju rodne jednakosti što je itekako kasnije utjecalo na njen mentorski stil.
"Zapravo sam vrlo brižna, a to često nije od velike pomoći u ovom poslu. Želim se brinuti za ljude, ali imam posao u kojem moram donositi teške odluke. To je jedan od najtežih dijelova posla, jer nije najljepši dio, ali moram dati tu jasnoću - to je moj posao", reći će Sarina.
Odlazak u Ameriku
Wiegman je tijekom svoje karijere igrala i kao centralni vezni igrač i kao obrambeni igrač. Nakon što je prvi put debitirala za nacionalni tim kao tinejdžerka, nastavila je igrati više od 100 puta za svoju reprezentaciju, ili je barem tako mislila... Kasnije se ispostavilo da su neke od utakmica koje je igrala bile protiv protivnika koji nisu članovi FIFA-e, što znači da je njen ukupan broj smanjen na 99.
Usprkos tome, ona je i dalje bila prva žena koja je igrala više od 100 puta za Nizozemsku. S ovom reprezentacijom je još 1988. godine putovala na jedan od turnira u Kinu koji je bio svojevrsna najava Svjetskog prvenstva. Tadašnji izbornik reprezentacije SAD, Anson Dorrance je prvi primijetio talentiranu igračicu kojoj će ponuditi stipendiju za prestižni sportski program na Sveučilištu Chapel Hill u Sjevernoj Karolini.
Razgovarala sa van Gaalom, upoznala Cruyffa
Sarina Wiegman se odlučila vratiti 1994. godine u Nizozemsku, iako u nastavku karijere nije mogla samo živjeti od nogometa. Zato i jeste sve do okončanja igračke karijere predavala kao nastavnica tjelesnog u školi. Ta je činjenica uvelike formirala njen pristup i fokus kad je odlučila napraviti iskorak u trenerske vode. Sarina je imala tu ludu sreću da se u to vrijeme u nekoliko navrata susretne s jednim nimalo ugodnim nastavnikom tjelesnog odgoja - Louisom van Gaalom. Naravno iz tih razgovora, susreta, Sarina je naučilo jako puno. I nije samo Sarina učila od van Gaala, već i od Johana Cruyffa. Igrom slučaja, Wiegman se našla u ženskoj ekipi ESDO-a koja će se pojaviti u jednom tv showu kojeg je upravo organizirao legendarni trener.
“To je postao velik dio moje filozofije, Johanov je pristup onaj koji te pratio kroz razvoj u ekipama i reprezentaciji u Nizozemskoj, način na koji svi odrastamo”, rekla je za službenu stranicu Cruyff Foundationa, čija je Wiegman ambasadorica. “Nikad neću zaboraviti svoj prvi susret s Johanom, tu ljubav koju je imao za nogomet i užitak s kojim je pričao o njemu. To je uvijek ostalo sa mnom”.
Poseban stil
Spajajući Cruyffa i van Gaala, Sarina je izgradila svoj stil. Njena metodologija treniranja se zasniva na efikasnoj komunikaciji. Za koju smatra da je temelj izgradnje svakog uspjeha. Njen direktan i jasan stil komunikacije, iako ponekad izazovan, eliminira dvosmislenost u okruženju visokih performansi.
Otvorenošću i iskrenošću stvara prostor u kojem se igračice osjećaju ugodno dajući povratne informacije i s poštovanjem osporavajući njena mišljenja. Wiegman snažno zagovara značajan razvoj igrača kroz poticanje preuzimanja rizika i učenje iz grešaka.
Stvaranjem okruženja u kojem se greške smatraju prilikama za učenje, ona ulijeva samopouzdanje svojim igračicama, omogućavajući im da se slobodno izraze na terenu bez straha od pogreške ili osude koja će uslijediti. Njena sposobnost da ostane smirena pod pritiskom pokazala se ključnom za održavanje fokusa njezinog tima na neposredne ciljeve.
Njena filozofija
Njena nepokolebljiva posvećenost razvoju sposobnosti svakog člana tima bila je ključni element u njenom nizu uspjeha. Kao mentorica, konstantno je tražila nove perspektive, izazivala tradicionalno razmišljanje i prihvaćala nove metode u različitim aspektima pripreme tima
Upravo o tome je pisala Sarina Wiegman u knjizi pod nazivom "What It Takes: My Playbook on Life and Leadership". Njezina filozofija vođenja kombinira taktike i vrijednosti koje je usvojila tijekom karijere, čineći knjigu korisnim vodičem ne samo za sportaše i trenere već i za sve koji se bave vođenjem i upravljanjem.
"Ako želite nešto dobro uraditi, onda morate biti fokusirani. Da sam bila majka, učiteljica i trenerica, taj posao ne bi funkcionirao ni za mene ni za tim. Bilo je jako nezgodno napustiti posao u školi i okrenuti se treniranju, jer u to vrijeme ženski nogomet u Nizozemskoj nije bio siguran. Međutim, ja sam pod svaku cijenu nastojala biti trener" reći će Sarine koja u Engleskoj uzima godišnje 400.000 milijuna funti što je čini najplaćenijom trenericom u svijetu nogometa. Da kojim slučajem danas zaključi i svoju trenersku karijeru ne bi imala za čime žaliti, ali je još dovoljno izazova za Sarinu koja je čini spremna za svaki naredni.
