Suicidalnost predstavlja jedan od najsloženijih izazova suvremene psihijatrije, a njezino pravodobno prepoznavanje često je otežano zbog znakova koji mogu djelovati kao poboljšanje stanja, upozorili su stručnjaci na simpoziju posvećenom agresivnosti i suicidalnosti.
Svako sedmo dijete u svijetu ima mentalne poteškoće, a suicid je treći uzrok smrtnosti među mladima, istaknuto je uoči stručnog simpozija pod nazivom "Iz tame prema svjetlu: suvremeni pristupi agresivnosti i suicidalnosti", koji je ranije održan u Mostaru.
Kako je istaknuo dr. Marko Pavlović, suicidalnost nije dijagnoza sama po sebi, već krajnji ishod niza psihičkih, socijalnih i bioloških čimbenika. U kliničkoj praksi važno je razlikovati pokušaj samoubojstva, kod kojeg osoba doista ima namjeru umrijeti, od parasuicidalnog ponašanja, koje uključuje samoozljeđivanje bez stvarne namjere smrti i često predstavlja poziv u pomoć.
Znanstveni podaci pokazuju izražene razlike među spolovima kada je riječ o izvršenju suicida i njegovog pokušaja.
Muškarci tri do četiri puta češće počine suicid, dok žene u istom omjeru češće pokušavaju suicid. Razlozi su višestruki, a većinom leže u odabiru metode, društvenim obrascima ponašanja i načinu izražavanja emocionalne patnje.
Posebno su zabrinjavajući klinički znakovi koji mogu dovesti do pogrešnih zaključaka. Tako u nekim situacijama može doći do iznenadnog pobošljanja raspoloženja, naglog prestanka simptoma ili smirivanja prethodno agresivnog pacijenta, ali upravo sve to prethodi suicidu.
Stoga Pavlović upozorava da se takve promjene ne smiju se tumačiti kao znak oporavka bez dodatne procjene rizika.
"Granica između agresivnosti i suicidalnosti vrlo je tanka i agresija vrlo često može biti prediktor suicidalnog ponašanja", navela je Sanja Burić i dodala kako, na globalnoj razini, suicid godišnje odnese oko milijun života. Navodi kako depresija predstavlja jedan od najznačajnijih rizičnih čimbenika.
"Riječ je o kroničnom poremećaju raspoloženja koji često traje i do dvije godine, a procjenjuje se da između 10 i 15 posto oboljelih počini suicid", dodao je.
Burić je pojasnila kako su najrizičnija dobna skupina osobe između 24. i 35. godine te osobe starije od 50 godina te ističe kako se pritom beznadnost pokazuje snažnijim pokazateljem suicidalnog rizika nego sama depresija.
"Kod bipolarnog afektivnog poremećaja rizik je dodatno izražen", rekla je i pojasnila kako između 25 i 50 posto oboljelih pokuša ili počini suicid, i to često nakon snažnog negativnog životnog događaja koji djeluje kao okidač. Oko polovice osoba koje počine suicid, prije toga je u pravilu imalo barem jedan prethodni pokušaj.
Govoreći o poremećajima ličnosti, dr. Sanjin Lovrić istaknuo je kako ti poremećaji ne pogađaju samo oboljele, već i njihovu okolinu. Procjenjuje se da 10 do 13 posto opće populacije ima neki oblik poremećaja ličnosti, dok je njihov udio u kliničkoj populaciji znatno veći.
Dotaknuo se i teme samoozlijeđivanja gdje ističe kako namjerno samoozlijeđivanje ne mora nužno značiti da osoba namjera počiniti suicid.
"Namjerno samoozljeđivanje kod osoba s poremećajima ličnosti ne mora nužno značiti suicidalnu namjeru, no s vremenom i učestalošću takvo ponašanje može prerasti u pokušaj suicida, zbog čega zahtijeva ozbiljan i dugoročan terapijski pristup", zaključio je.
U takvim okolnostima pate i pojedinci, ali i njihova okolina, a obolijeva 10 do 13 posto populacije. Namjerno samoozlijeđivanje, zaključuje Lovrić, nije nužno pokušaj suicida, ali ako se učestalno ponavlja može prerasti u pokušaj oduzimanja života.
Dr. Romana Barbarić osvrnula se na psihotične poremećaje, a kao osnovni problem koji se javlja u ovim slučajevima, istaknula je nemogućnost adekvatne procjene stvarnosti.
"Procjenjuje se da će tri od deset ljudi tijekom života doživjeti barem jednu psihotičnu epizodu", navela je.
Suprotno raširenim predrasudama, osobe s psihičkim poremećajima, prema njenim riječima, nisu opasnije za okolinu. "Naprotiv, češće su žrtve nasilja nego njegovi počinitelji", istaknula je. To potvrđuje i podatak da oko 30 posto opće populacije tijekom života počini barem jedno nasilno djelo, što dodatno potvrđuje kako nasilje nije isključivo povezano s mentalnim poremećajima.
Stručnjaci su zaključili kako je ključno destigmatizirati mentalne poremećaje, unaprijediti rano prepoznavanje rizičnih znakova te osigurati dostupnu i kontinuiranu stručnu pomoć.ž
Simpozij je održan u organizaciji Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Klinike za psihijatriju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar.
