Separacijska anksioznost kod djece odnosi se na razvojno neprimjeren i pretjeran strah ili zabrinutost zbog odvajanja od kuće ili osoba kojima je dijete privrženo.
Riječ je o normalnoj fazi u razvoju djece, posebno u ranom djetinjstvu, kada odvajanje od roditelja i strah od nepoznatih osoba upućuju na razvoj sigurne privrženosti.
Iako separacijska anksioznost spada među najčešće poremećaje kod djece mlađe od 12 godina, učestalost ovog poremećaja smanjuje se kako dijete odrasta (obično oko druge ili treće godine života).
Separacijska anksioznost predstavlja strah od gubitka sigurnosti emocionalno bliskih osoba ili doma djeteta.
U predškolskoj dobi pojavljuje se kao strah od ostajanja u jaslicama/vrtiću ili s tetom čuvalicom, a u školskoj dobi kao strah od škole (školska fobija). Roditelj treba imati na umu da je određen stupanj nelagode pri odvajanju prirodan.
Ova faza normalna je i očekivana u dobi djeteta od šest do 36 mjeseci. Vrhunac doseže oko 18 mjeseci, kada mnoga djeca kreću u prva veća odvajanja.
Kod djece te dobi očekivano je teže odvajanje i duži period prilagodbe. Gotovo sva djeca prolaze periode kada se ne žele odvojiti od svojih roditelja, no to ne znači da tada razvijaju patološku separacijsku anksioznost.
Iako su uzroci ovog poremećaja višestruki, stručnjaci smatraju da može biti prisutna i genetska komponenta, ali ipak je nešto značajnija ona okolinska.
Da bi se pomoglo djetetu koje pati od ovog poremećaja, potrebno je razviti adekvatan osjećaj sigurnosti i zdravu privrženost s bliskim osobama.
Kod djece se to postiže postepenim suočavanjem sa situacijama koje dovode do separacije, upoznavanjem s novim ljudima i razvijanjem odnosa povjerenja prema njima. Ostajanje bez prisutnosti roditelja provodi se kada je dijete za to spremno.
Naglo i stalno forsiranje odvajanja za dijete koje još nije razvilo zdravu privrženost može stvoriti kontraefekt.
Za stariju djecu i odrasle najbolji oblik liječenja je psihoterapija, posebno kognitivno-bihevioralna terapija. Neki od ovih savjeta također mogu biti korisni:
• usvajanje rutina koje će djetetu dati sigurnost i smanjiti napetost
• strpljenje, razumijevanje i povjerenje kada se anksiozni trenutak dogodi
Tjeskoba, sa svojim tjelesnim i kognitivnim simptomima, prirodno je mentalno stanje i, kao i ostala emocionalna iskustva, iz kojih djeca imaju priliku učiti konstruktivne načine suočavanja s različitim stresorima, važna je za dječji razvoj, piše Avaz.
Ako roditelji ili druge važne osobe u djetetovom životu udovolje dječjim brigama i dopuste im da izbjegnu situacije koje izazivaju zabrinutost, djeca propuštaju iskustva koja su ključna za puni društveni i emocionalni razvoj te time gube priliku naučiti kako se mogu suočiti sa svojim brigama i kako živjeti s neizvjesnošću.
