"Dijagnoza ADHD-a nije lako dostupna. Kad to kažem, mislim na to da BiH još uvijek nema riješen sustav podrške djeci s neurorazličitostima, ni u školi, ni u okolini. Kada se roditelj susretne s dijagnozom ADHD-a, često ne zna odakle početi. Mi nismo znali što ćemo, odakle krenuti, hoćemo li krenuti od vježbanja djeteta, odnosno 'treniranja' djeteta, ili ćemo krenuti od obiteljske okoline, vrtićke i školske okoline", kazala je za Bljesak.info Draženka Ivanković, majka dječaka koji ima ADHD, te osnivačica udruge NERA.
Iz vlastitih iskustava, nesigurnosti i borbi, odlučila je pružiti podršku drugim obiteljima suočenima s ADHD-om. Kroz osnivanje udruge NERA stvorila je prostor gdje roditelji mogu razmijeniti iskustva, dobiti stručne savjete i osjećati da nisu sami u ovoj borbi.
Iza ove priče ne stoji samo dijagnoza, nego svakodnevna borba, ljubav i upornost jedne majke. Suočena s ADHD-om, odlučila je učiti, tražiti odgovore i ne odustajati, sve kako bi razumjela svoje dijete i pomogla mu pronaći svoj put.
Ivanković je za Bljesak.info kazala kako su prve poteškoće primijetili kada je njihov sin imao četiri godine, te su ga zbog problema s izgovorom odveli logopedu.
Nakon sumnje na ADHD, obitelj je obavila dodatne pretrage u Zagrebu, gdje im je poremećaj i službeno potvrđen.
"Moj susret s ADHD-om počeo je kad je moj sin imao četiri godine. Tad smo ga odveli kod logopeda zbog nepravilnog govora. Nije se radilo o krivom izgovaranju slova, nego o nerazumijevanju. Jedan dan je znao izgovoriti rečenicu i imenovati predmete, a drugi dan jednostavno nije znao. Tad smo dobili sumnju na ADHD, što se kasnije i potvrdilo. Dijagnostiku smo napravili u Zagrebu. Utvrđivanje samog ADHD-a bilo je multidisciplinarno, sudjelovali su pedijatar, psihijatar, pedagog, logoped i neuropedijatar. Radili smo testove kako bi se na kraju utvrdilo da se radi o poremećaju pažnje s hiperaktivnošću", kazala je.
Ona i njezin suprug potom su se detaljno informirali o ovom stanju, a danas se raduju svakom, pa i najmanjem napretku. Svoga sina uspoređuju isključivo s njegovim ranijim stanjem, prije pola godine ili godinu dana, kako bi jasno vidjeli koliko je napredovao.
"Mi smo mislili da ćemo to u kratkom vremenu riješiti adekvatnim radom. Međutim, nakon ovoliko godina vidim koliko smo bili neupućeni i koliko nismo znali ništa o tom stanju. ADHD ostaje cijeli život, samo s pojedinim karakteristikama koje osoba, kako odrasta, uspije iskontrolirati do određene mjere. Kod djeteta, koje je malo i nema razvijene strategije i načine funkcioniranja kada se treba iskontrolirati, ADHD je izraženiji. U dječjoj dobi kaže se kako se ADHD 'preraste', odnosno kako se s vremenom ublaže simptomi. Ali i dalje ostaje ta unutarnja borba i emocionalnost", dodala je Ivanković za Bljesak.info.
Ivanković je objasnila da je ponašanje njezinog sina bilo ono što je ljudima odmah upadalo u oči.
Iako je nekima izgledalo kao da je dijete razmaženo, ona i suprug znali su da nije riječ o tome, jer su sva djeca odgajana na isti način.
Najveći izazovi, dodaje, dolazili su iz okoline. Bitno je bilo, kako je istaknula, smiriti dijete i dovesti ga do normalnog funkcioniranja.
Kako dijete sada prolazi kroz pubertet, njegovo ponašanje se ponovno mijenja, no Ivanković se trudi bolje ga razumjeti i upoznati, te pronaći načine kako na vrijeme reagirati u situacijama koje bi mogle izazvati frustraciju ili emotivnu preplavljenost.
"Na prvi pogled, ono što je odmah dolazilo do izražaja bilo je njegovo ponašanje u javnosti, koje bi se moglo nazvati hirovitim i razmaženim. No suprug i ja smo znali da ga ne odgajamo drukčije nego našu drugu djecu. Znali smo da želimo od njega napraviti dijete koje će biti pristojno, dobro i vrijedno. Međutim, to nije išlo kao s ostalom djecom. Ja sam, prvo kao majka, počela pričati o tome da kod njega postoji ADHD, da bih u neku ruku čak i opravdala njegovo ponašanje i naš odnos prema njemu", istaknula je te dodala:
"Izazovi su dolazili iz okoline. Izazov je bio i kako njega uspjeti smiriti, kako ga dovesti do normalnog funkcioniranja. Izazov je bio i upoznati dijete te prepoznati situacije u kojima je frustrirano i emocionalno preplavljeno, te situacije koje će dovesti do toga da on bude isfrustriran i reagira jače prema okolini", naglasila je Ivanković za Bljesak.info.
Ivanković ističe kako do dijagnoze ADHD-a u BiH još uvijek nije lako doći, a sustav podrške djeci s neurorazličitostima, ni u školama, ni u široj okolini, nije u potpunosti razvijen. Najvažnije, kaže, jest prihvatiti dijagnozu i upoznati svoje dijete.
Iako roditelji često dobivaju kritike ili povratne informacije iz okoline da dijete "nije odgojeno kako treba", ključno je nastaviti raditi i biti spona između djeteta i okoline, objasnila je Ivanković.
"Dijagnoza ADHD-a nije lako dostupna. Kad to kažem, mislim na to da BiH još uvijek nema riješen sustav podrške djeci s neurorazličitostima, ni u školi, ni u okolini. Kada se roditelj susretne s dijagnozom ADHD-a, često ne zna odakle početi. Mi nismo znali što ćemo, odakle krenuti, hoćemo li krenuti od vježbanja djeteta, odnosno 'treniranja' djeteta, ili ćemo krenuti od obiteljske okoline, vrtićke i školske okoline", pojasnila je te dodala:
"Roditeljima je teško jer velika većina roditelja odgaja svoje dijete ispravno i želi da ono bude po svim pozitivnim normama, a ipak iz okoline dobivaju poruke koje pokazuju kako dijete ne odgajaju kako treba, što psihički utječe na roditelje. Roditelj treba biti jaka karika i spona između djeteta, škole i okoline. No prva stvar koja je ključna, bez koje se ne može dalje ići, je prihvaćanje i upoznavanje ADHD-a te načina kako funkcionira njihovo dijete", istaknula je Ivanković za Bljesak.info.
Ivanković je za Bljesak.info naglasila kako školovanje djece s ADHD-om u velikoj mjeri ovisi o spremnosti okoline prihvatiti dijete takvo kakvo jest.
Dodala je kako u Hercegovačko-neretvanskoj županiji postoje stručna tijela koja osiguravaju izradu osobnog plana podrške, kako bi dijete lakše prihvatilo školu i sve promjene koje ona donosi.
Posebno je istaknula važnost jutarnje rutine, priprema za školu, higijene i oblačenja, te napomenula kako malom djetetu često treba pomoć u tim aktivnostima, dok s vremenom ono postaje sve samostalnije.
"Školovanje djece s ADHD-om velikim dijelom ovisi o volji okoline da prihvati dijete takvo kakvo jest. To znači da škola, učitelji, nastavnici i bilo koja druga osoba koja se susreće s djetetom u školi trebaju prihvatiti dijete i razumjeti njegove specifične potrebe. Prvi korak je dovesti do točne dijagnoze. ADHD se može pojavljivati samostalno, ali često dolazi i u kombinaciji s drugim teškoćama, poput disleksije, disgrafije ili problema s kalkulacijom, što uključuje nemogućnost čitanja, pisanja, računanja ili razumijevanja teksta, pa čak i širi spektar izazova", istaknula je te dodala:
"U Hercegovačko-neretvanskoj županiji postoje stručna tijela sastavljena od logopeda, pedagoga, edukacijskih rehabilitatora i psihologa koja rade na tome da se za dijete s teškoćama učenja, koje ide u redovnu školu, izrađuje osobni plan podrške. U taj plan uključene su sve potrebne prilagodbe i pogodnosti kako bi dijete moglo kvalitetno pratiti nastavu. Polazak mog sina u školu rezultirao je stalnim kontaktom sa školom i učiteljicama. Već u prvom razredu imali smo jasno razrađene potrebne prilagodbe, iako tada nismo poznavali potpunu dijagnozu. Tijekom tog razdoblja i mi i škola saznali smo nove stvari o njegovim potrebama i načinima učenja. To je bio proces zajedničkog rasta i širenja znanja", pojasnila je Ivanković.
Ivanković je u razgovoru za Bljesak.info rekla kako je udruga NERA razvijena s ciljem razvijanja svijesti javnosti o postojanju ADHD-a.
Misao vodilja je kako kaže, bila omogućiti mjesto gdje se roditelji mogu sastati i razmijeniti iskustva o tome kako funkcioniraju s djecom.
Osim toga, važan razlog za osnivanje udruge bila je potreba za edukacijom roditelja o tome kako pristupiti djetetu koje ima ovaj poremećaj.
Dodala je kako udruga NERA nema puno članova te kako još uvijek traže načine financiranja kako bi mogli napraviti što više.
"Udruga NERA osnovana je s ciljem razvijanja svijesti javnosti o postojanju ADHD-a i karakteristikama koje obilježavaju djecu s tim poremećajem. Misao vodilja bila je omogućiti mjesto gdje se roditelji mogu sastati i razmijeniti iskustva o tome kako funkcioniraju s djecom. Sljedeći razlog za osnivanje udruge bila je potreba za edukacijom roditelja, edukacijom odgojno-obrazovnog sustava kako prepoznati ADHD i pristupiti djetetu koje ga ima, te edukacijom zdravstvenog sustava u cilju postizanja pravih dijagnoza", kazala je te dodala:
"Često se susrećemo sa situacijama u kojima škola primijeti kako nešto nije u redu s djetetom i konstantno kontaktira roditelja zbog neprimjerenog ponašanja djeteta. Roditelj se trudi da dijete izvršava sve školske obaveze kako treba, vidi kako je drugačije od ostale djece u obitelji, i vodi dijete privatnim logopedima, psiholozima i pedagozima. Pedijatri i psiholozi mogu utvrditi kako dijete ima problema s pažnjom i koncentracijom, ali ne postaviti konkretnu dijagnozu ADHD-a. Ako dijete nema pravilnu dijagnozu, ne zna se kako se ispravno radi s njim, pa nema ni rezultata", pojasnila je.
Ivanković poziva sve roditelje koji sumnjaju kako njihovo dijete ima problema s pažnjom ili koncentracijom da se jave udruzi, jer zajedničkim snagama mogu početi rješavati izazove.
Dodaje kako obrazovni sustav još uvijek nije dovoljno prilagođen potrebama djece s ADHD-om, ali prepoznavanjem njihovih specifičnih potreba i prilagodbom učenja može se omogućiti da djeca razviju svoj puni potencijal.
"Pozivamo sve roditelje koji misle ili osjećaju kako njihovo dijete ima problema s pažnjom, koncentracijom ili ponašanjem, ili koji imaju bilo kakvu potvrdu od stručnih osoba da se radi o nečemu što bi moglo biti ADHD, da nam se jave. Zajedničkim snagama možemo početi rješavati probleme i pružiti podršku. U ovom segmentu postoji niz problema koji rezultiraju neadekvatnim funkcioniranjem djece u obrazovnom sustavu, jer taj sustav još uvijek nije prilagođen njihovim potrebama", naglasila je te dodala:
"Djeca s ADHD-om nisu uvijek u mogućnosti mirno i staloženo sjediti 45 minuta ili pratiti nastavu šest, sedam ili osam školskih sati. Oni uče na drugačiji način, kroz aktivnosti, interakciju i primjenu znanja u praksi, a ne samo kroz klasično praćenje predavanja. Prepoznavanjem njihovih specifičnih potreba i prilagodbom učenja možemo im omogućiti da razviju svoj puni potencijal", rekla je Ivanković za Bljesak.info.
