Psihologinja i obiteljska psihoterapeutkinja Maja Savanović Zorić upozorila je da samoubojstvo ne traži "poseban profil" te da nije uvijek povezan s onim vidljivim znakovima koje okolina očekuje. Istaknula je da iza osmijeha i smisla za humor često stoje nevidljive bitke, skrivene i teške.
"Koliko puta mi na terapiju dođu ljudi s najljepšim osmijehom na svijetu, s fantastičnim smislom za humor, okruženi prijateljima, a iznutra nose ogromnu krivicu, nesigurnost i bol? To su najčešće nevidljive bitke – tihe, skrivene i teške", navela je Savanović Zorić.
Dodala je da statistike pokazuju kako se godišnje u svijetu više od 700.000 ljudi odluči na samoubojstvo, pri čemu je sve veći broj mladih.
"To je podsjetnik da ne možemo mjeriti snagu čovjeka po osmijehu, broju prijatelja ili uspjesima, jer ponekad iza svega toga stoji nesavladiva unutrašnja borba", naglasila je.
Savanović Zorić navela je primjer žene koja je nakon poroda došla na razgovor. Iako je u početku sve djelovalo veselo i bezbrižno, tek nakon šutnje i suza otkrila je svoju unutarnju borbu i osjećaj da je "najgora majka na svijetu".
Govoreći o tome kako prepoznati da netko pati, iako to ne govori, psihologinja ističe da se znakovi mogu uočiti ako osoba počne gubiti interes za stvari koje su joj nekada značile, ako govori o bezvrijednosti, krivici ili besmislu života, ako se povlači iz društva ili naglo mijenja ponašanje, ako dijeli osobne stvari koje su joj bile važne ili se na suptilan način "oprašta", te ako osmijeh skriva tugu, a šala postaje način prikrivanja boli.
"Prevencija samoubojstva počinje razgovorom, osluškivanjem i prisustvom. Nekada je dovoljno da nekome damo prostor da bude slab, da zaplače ili da kaže 'ne mogu više' – bez osude, bez pritiska, samo uz osjećaj da nisu sami", zaključila je Maja Savanović Zorić.
