Na današnji dan, 13. siječnja 1177. godine umro je austrijski vojvoda Henrik II. Jasomirgott. On je osobito značajan po tome što je prijestolnicu Austrije preselio u Beč, grad koji je zbog toga s vremenom dobivao sve više na značenju.
Dakako, Beč je kasnije postao prijestolnica čitavog carstva, a i milijunski grad s golemim kulturnim značenjem.
Henrik II. Jasomirgott bio je zapravo prva osoba u povijesti koja je nosila titulu austrijskog vojvode (lat. dux Austriae). Naime, prethodno je Austrija bila obična markgrofovija, a tek je u njegovo doba uzdignuta na status vojvodstva. To uzdignuće obavljeno je ispravom cara Fridrika Barbarosse koja je danas poznata pod nazivom Privilegium Minus.
Tom je ispravom Austrija (Istočna marka) izdvojena iz sastava vojvodstva Bavarske, unutar koje je ranije bila markgrofovija, te je i sama uzdignuta u vojvodstvo praktički ravnopravno Bavarskoj.
Po obiteljskoj pripadnosti Henrik II. Jasomirgott potjecao je iz dinastije Babenberg, koja je Austrijom vladala prije mnogo poznatijih Habsburgovaca.
Nadimak Jasomirgott je izvorno zabilježen kao "Joachsam(b)ergot" (u literaturi potvrđen već oko 1350.) vjerojatno je iskrivljeni arapski ili bizantski nadimak (Henrik II. je sudjelovao u križarskom ratu 1147./1148.), a tek oko 1800. promijenio se u "Jasomirgott" i počeo se tumačiti kao potvrda pobožnosti (Ja, so mir Gott helfe - Da, tako mi pomogao Bog).
Prije vladavine Henrika II. Jasomirgotta grad Beč nije imao veći značaj od drugih okolnih austrijskih gradova – Kremsa, Melka ili Klosterneuburga (otac Henrika II. Jasomirgotta stolovao je upravo u Klosterneuburgu – gradu na Dunavu sjeverno od Beča). Naprotiv, kasnije se Beč toliko razvio da je postao jedna od najvažnijih prijestolnica u Europi.
Henrik je 1145. godine uspostavio Beč kao svoju rezidenciju. Tim činom Beč uspio nadmašiti spomenute gradove poput Kremsa, Melka i Klosterneuburga, te od tada ostaje glavni grad zemlje.
Godine 1147. dovršena je i posvećena 8. lipnja prva prethodnica današnje katedrale sv. Stjepana kao vidljivi simbol novostečene važnosti grada. U to vrijeme, mala romanička crkva sv. Stjepana još je uvijek stajala izvan gradskih zidina.
Godine 1155. Henrik je osnovao Schottenkloster (škotski samostan) u Beču, u neposrednoj blizini svoje rezidencije Am Hof, koju je dao izgraditi 1155./1156. Tamo je i pokopan nakon što je krajem studenog 1176. doživio nesreću u blizini Melka kada se pod njegovim konjem slomio truli drveni most, što je rezultiralo otvorenim prijelomom bedrene kosti, od čega je umro u Beču.
Gledajući kroz povijest, Beč su osnovali Kelti oko godine 500. pr. Kr. Godine 15. pr. Kr. postaje pogranični grad (Vindobona) u sustavu obrane Rimskoga Carstva od germanskih plemena na sjeveru.
U 13. st. gradu je zaprijetilo Mongolsko Carstvo koje se prostiralo preko većega dijela današnje Rusije i Kine. Nakon smrti svojega vođe, Mongoli su se povukli iz Europe.
U srednjem vijeku postaje sjedište dinastije Babenberg, a kasnije 1440. i Habsburgovaca te posljedično tomu glavni grad Svetoga Rimskoga Carstva i, kasnije, Austro-Ugarske Monarhije. Od 1527. do 1918.
Beč se nalazi u sjeveroistočnoj Austriji na najistočnijem proširenju Alpa. U doba prvih naselja grad se nalazio na južnoj strani Dunava, a danas se proteže na obje strane rijeke. Nalazi se na nadmorskoj visini od 151 m do 524 m.
Administrativno je podijeljen na 23 kotara. S više od 1.800.000 stanovnika je 10. najveći grad Europske unije, daleko najveći grad Austrije i njezino političko, gospodarsko i kulturno središte.
