Bila je jedina žena koja je vladala Habsburškom Monarhijom

Marija Terezija, hrvatsko-ugarska kraljica i rimsko-njemačka carica, rođena je na današnji dan prije 305 godina, 13. svibnja 1717. u Beču.

Ova austrijska nadvojvotkinja, prva je i jedina žena koja je vladala Habsburškom Monarhijom. Zbog njezine znakovite i utjecajne vladavine, četrdesetogodišnje razdoblje njezine vladavine znano je kao Terezijanizam.

U razdoblju od 1740. do 1763. godine vodila je četiri rata koja su dovela do znatnih teritorijalnih gubitaka - prije svega Šleske, ali i talijanskih zemalja.

Reforma vojske, ostvarena 1748. godine, jedna je od velikih i dalekosežnih novina njezine vladavine. Ona je jasan dokaz jedne od najizraženijih osobina Marije Terezije, a na kojoj se zasniva njezino slavno državničko umijeće: uvijek se znala okružiti pravim savjetnicima i u pravom trenutku poslušati njihove savjete.

Marija Terezija na vlast je došla 1740. nakon smrti svojeg oca cara Karla VI. Habsburškog, i to Pragmatičkom sankcijom koju je car Karlo VI., koji je ostao bez muškog nasljednika (praksa je bila da vlast nasljeđuje najstariji sin), donio godine 1713.

Odmah nakon stupanja na prijestolje Marija Terezija zaplela se u Rat za austrijsku baštinu (1740–48), za kojega je pruski kralj Fridrik II. Veliki vodio prvi i drugi šleski rat.

Za njezine vladavine vodio se Sedmogodišnji rat (1756–63). Rezultat ratova bio je gubitak Šleske u korist Fridrika II. Velikoga, ali se Marija Terezija ipak uspjela održati na prijestolju, a dinastiji Habsburg-Lothringen bila je priznata, Aachenskim mirom 1748., rimsko-njemačka carska kruna.

U prvoj podjeli Poljske dobila je Galiciju (1772) i učvrstila vlast u nekada osmanskoj Bukovini (1775). Uz vanjskopolitičku konsolidaciju, provela je značajne unutarnje reforme.

Kada joj je zajednički hrvatsko-ugarski sabor u Požunu (Bratislavi) 1764. uskratio zatraženo povišenje poreza, kako bi se sanirale teške gospodarske i financijske prilike, ona više nije sazivala staleške sabore, nego je vladala apsolutistički.

Nakon muževe smrti (1765) uzela je za suvladara svojega najstarijega sina Josipa II., koji je još 1764. bio okrunjen za rimsko-njemačkog cara te je vodio financijske i vojne poslove.

Marija Terezija pokrenula je niz reforma kojima je jedan od ciljeva bio izgradnja čvršće središnje vlasti sa službenim njemačkim jezikom. Poticala je i razvoj industrije (manufakture) i trgovinu (merkantilistička politika), modernizirala kazneno pravo 1768 (ukinuta srednjovjekovna tortura i progoni vještica), olakšala položaj kmetova, nametnula neke poreze plemstvu i Crkvi te uvela opće školovanje u austrijskom dijelu Habsburške Monarhije (1774).

Sva ta nastojanja izazvala su otpore, ponajprije protiv centralizacije i germanizacije. Imala je 5 sinova i 11 kćeri. Sinovi Josip II. i Leopold II. bili su joj nasljednici na carskom prijestolju, a kći Marija Antoaneta udala se za francuskog kralja Luja XVI. Sklonost Josipa II. preradikalnim reformama u prosvjetiteljskom duhu dovodila ga je često u sukob s majkom.

Godine 1745. obnovila je Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju te ih sjedinila s Hrvatskom, dok je slavonsku Posavinu priključila Vojnoj krajini. Godine 1767. uspostavila je Hrvatsko kraljevsko vijeće (Consilium regium), na čelu s banom, za političke, gospodarske i vojne poslove.

Godine 1776. priključila je Hrvatskoj grad i luku Rijeku, a 1777. Bakar, Bakarac i Kraljevicu. Ukinućem Hrvatskoga kraljevskoga vijeća 1779. i prenošenjem njegovih poslova u djelokrug Ugarskoga kraljevskoga vijeća Hrvatska je bila podvrgnuta Ugarskoj.

Nastojanje da se popravi i olakša podložnički položaj u Hrvatskoj i Slavoniji rezultiralo je Slavonskim urbarom 1756. i konačnim Hrvatskim urbarom 1780., kojima su određeni odnosi između podložnika i feudalnih posjednika te posebno utvrđeni i popisani svi individualni tereti svakoga podložnika.

Reforme Marije Terezije donijele su proturječne rezultate. Sve ono što je bilo napredno i u duhu modernizacije istodobno je olakšalo i centralizaciju te, kao popratnu pojavu, germanizaciju.

Umrla je 29. studenog 1870. godine u bečkoj palači Hofburg.