Vladar koji je obilježio više od pola stoljeća povijesti, naše također

Franjo Josip I. bio je najdugovječniji vladar dinastije Habsburg te jedan od najpoznatijih državnika 19. stoljeća. Njegovih 68 godina na prijestolju obilježeno je velikim društvenim i političkim promjenama, a nakon njegove smrti (21.11.1916. godine) završeno je dugo razdoblje u povijesti srednje Europe. Premda suočen s mnogim izazovima, Franjo Josip u svojoj je vladavini osigurao da Monarhija uživa stabilnost i red te zemljom vlada mir.

Mladi Franjo u Metternichovoj Europi

Kao Franz Jozef rodio se u ljeto 1830., a vijest o rođenju zdravog djeteta dočekana je s općim oduševljenjem cijelog bečkog dvora. U to vrijeme dinastija Habsburg nije imala puno muških potomaka koji bi mogli nastaviti lozu, stoga su svi odahnuli. Očekivali su kako će Franjo jednoga dana preuzeti kraljevske dužnosti i obilježiti novo doba.

Njihova očekivanja bila su ispunjena, ali ne onako kako su očekivali. Habsburšku je Monarhiju 1848. godine ugrozila revolucija. Nakon što su u Francuskoj u nekoliko dana demonstranti natjerali tamošnjeg kralja na abdikaciju i proglasili republiku, u Beču se svakim danom osjećalo sve više napetosti. Tadašnji vladar Ferdinand I. zapovjedio je svom kancelaru Metternichu srediti situaciju.

Metternich je već bio star i nije mogao vidjeti kako se Europa pretvara u kontinent nacionalizma i promjena, gdje glas javnosti i građanstva više nije nešto što se može ignorirati kao u Metternichovom vremenu. Metternich je ubrzo poslan u mirovinu, a Ferdinand I. bio je toliko nepopularan da ga je bilo potrebno smijeniti.

Na prijestolje dolazi prerano

Odlučeno je da mladi Franjo Josip I. postane novi austrijski car. Drugoga dana prosinca 1848. godine osamnaestogodišnji Franjo postao je vladar najveće države u srednjoj Europi. Isprva su njegove odluke bile uvjetovane savjetima starijih diplomata i ministara. Tadašnji ministar vanjskih poslova Alexandar Bach zabranio je političko djelovanje i omogućio novom caru i Beču slobodno diktirati politike u narednom razdoblju.

Car se u međuvremenu oženio. Upoznao je Elizabetu Bavarsku 1853. godine, u koju se odmah jako zaljubio. Kada su se vjenčali iduće godine, car je imao 23, a ona tek 15 godina. Isprva je bila nesigurna oko svoje uloge austrijske carice, no s godinama je naučila da dvorski život nije za nju te se odmakla od politike.

Car i carica u početku su imali romantičan odnos, no kasnije je taj odnos postao formalan i oboje su vodili odvojene živote.

Izgubljeni ratovi i nagodbe

Koliko god su 1850-e bile godine mira i stabilnosti, 60-e su bile godine poraza i kompromisa. Na vanjskopolitičkom planu tada je važno bilo pitanje njemačkog ujedinjenja. Franjo, kao vođa najveće njemačke države, bio je potreban kako bi se ujedinjenje ostvarilo, no onda se na sceni pojavio jedan drugi državnik.

Otto von Bismarck naumio je ujediniti Njemačku bez Austrije, stoga ju je potukao 1866. godine. Franjo Josip I. nije se mogao nositi protiv najjače vojske na kontinentu te je potpisao primirje. Ipak, u tom primirju nije bilo velikih kazni za njegovu Austriju. Prusi su napominjali kako se dvije najveće germanske države moraju dobro slagati ako žele preživjeti. Od tada Franjo Josip ima vrlo bitnog saveznika na sjeveru – zemlju koja će uskoro postati Njemačko Carstvo.

Ipak, neuspjeh u vanjskoj politici iskoristili su Mađari, narod koji se 1848. godine borio za neovisnost. Franjo je imao vrlo težak odnos s izaslanstvima iz Pešte, a 1853. godine ga je jedan mađarski nacionalist skoro ubio u atentatu. Srećom, njegova žena bila je osobito popularna u Mađarskoj te su napetosti smanjene uvelike njezinim djelovanjem.

Mađari su dali ultimatum Franji: "Autonomija ili odlazimo!" Car je na savjet svojih suradnika popustio te je 1867. godine potpisana Austro-ugarska nagodba, čime je zemlja podijeljena u dvije autonomne regije. Franjo je i dalje bio kralj cijele države te je upravljao zajedničkom vojskom, no financije i gospodarstvo bili su odvojeni.

Bio je to teški poraz za apsolutizam o kojem je Franjo učio iz austrijske povijesti. Ipak, novo vrijeme tražilo je nove prilagodbe, a Franjo je ipak nastavio vladati premda je izgubio ključni rat za ujedinjenje Njemačke. Nakon nagodbe s Mađarskom počinje mirno vrijeme u kojemu Franjo sponzorira mnoge infrastrukturne projekte i potiče industrijalizaciju zemlje.

Tragedije kasnijih godina

Tijekom 1870-ih Franjo nema velikih briga. Jedino o čemu je morao razmišljati bila je zabačena provincija njegove države po imenu Hrvatska, koja je postala žarište nemira uslijed politika iz Budimpešte. Franjo je smatrao kako bi Mađari trebali pustiti Hrvatima njihova prava ako žele red i mir, no nije mu palo na pamet sugerirati Budimpešti što raditi, pa je taj problem prepustio njima.

Više se bavio sličnim problemom koji je imao u austrijskom dijelu Monarhije - Kraljevinom Češkom, koja je također tražila veća prava.

Krajem 1880-ih dobiva vrlo tužne vijesti. Njegov sin Rudolf pronađen je mrtav u svojoj lovačkoj kolibi. Otvoreno je pitanje nasljedstva, koje je do tada smatrao riješenim. U zemlji je proglašen dan žalosti, a Rudolfov pogreb bio je grandiozan – prisustvovala je cijela politička elita Monarhije i Europe.

Nepunih deset godina kasnije ubijena je carica Elizabeta. Sisi je izbodena u Ženevi tijekom svog putovanja, ubio ju je mentalno poremećeni talijanski nacionalist bez pravog povoda.

Odlaskom velikog cara otišla i velika monarhija

Franjo ulazi u 20. stoljeće kao starac koji sve više poslova prepušta svojim ministrima. Uloga cara ga je vidno iscrpila, a borba s nacionalizmom diljem Monarhije postala je neizdrživa. Riješio je pitanje nasljedstva imenujući Franju Ferdinanda prijestolonasljednikom. Znao je kako je mladi Ferdinand prijatelj s pobornicima decentralizacije i očekivao je kako će nakon njegove smrti dualna monarhija vjerojatno dobiti i treći ili četvrti ogranak, no to su bila važna pitanja s kojima se nosila iduća generacija.

Kada je ubijen Franjo Ferdinand i počeo Prvi svjetski rat, Franjo Josip, tada star 84 godine, gledao je kako se njegova zemlja bori za opstanak. Svijet 1914. bio je Franji nešto posve nepoznato – zemlje diljem Europe bile su žedne krvi i spremne riskirati sve za nove teritorije ili nove političke ideje. To nije bilo nešto s čime se on znao nositi.

Umro je 1916. godine, nakon 68 godina na vlasti. Nije doživio kraj Austro-Ugarske, ali njegova smrt simbolično je smatrana i krajem Austrije. Dvije godine kasnije, taj osjećaj proveden je i u djelo.