Novu reprezentativnu zgradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (tada Narodno zemaljsko kazalište) svečano je otvorio car i kralj Franjo Josip I. na današnji dan prije 130 godina, 14. listopada 1895.
Zgradu su, u neobaroknom stilu, projektirali poznati bečki arhitekti Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, najpoznatiji projektanti kazališnih zgrada tog doba koji su diljem Europe izgradili 48 kazališta. Lokacija nove nacionalne kuće bila je smještena na ondašnjoj periferiji grada, na Sajmišnom trgu (današnji Trg Republike Hrvatske).
Na prijedlog intendanta Stjepana Miletića svečani zastor za novo kazalište izradio je Vlaho Bukovac – Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti, danas poznat pod imenom Hrvatski preporod. Slikarske radove na stropu gledališta izveo je bečki slikar i dekorater Alexander Demetrius Goltz. Na stropu foajea na prvom katu autor slika je Ivan Tišov.
Nova kazališna zgrada sagrađena je za samo 16 mjeseci, pošto je na zapovijed bana Khuen-Héderváryja morala biti otvorena do najavljenog dolaska cara.
Franjo Josip u Zagrebu je stigao vlakom iz Beča, a na Glavnom kolodvoru dočekao ga je ban Dragutin Károly Khuen-Héderváry. Kad je kralj silazio s vlaka na Glavnom kolodvoru, ban je navodno dao da se ispod carevih nogu prosipa vreća šljunka dovezenog iz mađarske i onda mu je rekao: "Sada hodate po mađarskoj zemlji".
Prilikom otvaranja nove zgrade HNK priređena je pompa kakvu Zagreb do tada još nije vidio.Točno u 14 sati Franjo Josip je na balkonu, pred masom građana,simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem što ga je za tu prigodu izradio kipar Frangeš Mihanović.
Prva svečana predstava, također u nazočnosti cara i brojnih uzvanika, u novoj je zgradi održana navečer u sedam sati – Slava umjetnosti, alegorijski scenski prolog u tri slike Stjepana Miletića uz glazbu Ivana pl. Zajca, u kojem su nastupali prvaci Drame i Baleta te osma slika Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski.
Povijest zagrebačkih scenskih prostora započinje u srednjovjekovlju, kada su se od 11. st. kao i u zapadnoj Europi, liturgijske drame izvodile u katedrali (Uskrs, Bogojavljenje), a profane pokladne igre na javnim gradskim prostorima u nas od sredine 14. st. U 16. stoljeću izvode se predstave u kaptolskoj Katedralnoj školi.
Tek isusovci od 1607. u svojoj gimnaziji kontinuirano igraju, na latinskom a kasnije i na hrvatskoj kajkavštini: do 1772. scenski izvode 400 djela, ekskluzivno ali i javno, na desetak gradskih lokacija.
Prva zagrebačka javna dvorana nalazila se u preuređenoj blagovaonici samostana klarisa (danas Muzej grada Zagreba, Opatička 20). Općenito, krajem 18. stoljeća publika je kazališno osvještenija i sve zahtjevnija, znajući već kako su u europskim gradovima kazališne dvorane na daleko višoj razini od naših prostornih improvizacija.
U kontekstu sveopćega procvata europskoga kazališnog života i u Zagrebu se gradi prvo profesionalno kazalište. Godine 1833. zagrebački veletrgovac i posjednik Kristofor Stanković dobio je glavni zgoditak bečke lutrije u iznosu od 30 000 dukata i kao privatnu investiciju odlučio podići kazališnu zgradu.
Gradski magistrat darovao mu je zemljište na uglu Markova trga i Freudenreichove ulice i u ljeto iste godine započinje gradnja kazališta koje će sve do 1851. biti u privatnom vlasništvu. Arhitekti talijanskoga podrijetla, otac i sin Christofor i Anton Cragnolini, koji su stigli iz Ljubljane, projektiraju zgradu u neoklasicističkom slogu.
Otvorena je 4. listopada 1834. i u njoj isključivo nastupaju njemačke družine, sve do 10. lipnja 1840. kad "junačkom igrom" Ivana Kukuljevića Sakcinskog "Juran i Sofija ili Turci kod Siska" u izvedbi novosadskog Domorodnog teatralnog društva svoju djelatnost započinje Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.
