Ivan Kukuljević Sakcinski

Čovjek koji je prvi u Saboru održao govor na hrvatskom jeziku

U Hrvatskome saboru održao je 2. svibnja 1843. prvi govor na hrvatskom jeziku zahtijevajući da se on uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj.

magazin/knjige

Bljesak.info

01.08.2024. u 12:55

Foto: Povijest.hr / Ivan Kukuljević Sakcinski (Varaždin, 29. svibnja 1816. – Puhakovec, 1. kolovoza 1889.)

Ivan Kukuljević Sakcinski, hrvatski povjesničar, književnik, bibliograf i političar koji je održao prvi prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru, umro je na današnji dan prije 135. godina, 1. kolovoza 1889. u Puhakovcu, Hrvatsko zagorje.

Kukuljević Sakcinski rođen je 29. svivnja 1816. godine u Varaždinu. Gimnaziju pohađao u Varaždinu i Zagrebu, filozofiju studirao u Zagrebu, 1833. prekinuo studij i prešao u kadetsku školu u Kremsu (danas Kromeříž).

Od 1835. služio je u dvorskoj gardi u Beču, 1836. postao je časnik, a 1840. bio je premješten u Milano. Tijekom školovanja počeo je pisati na njemačkom jeziku.

Godine 1837. postao je suradnikom Ljudevita Gaja, pisao u Danici te je bio jedna od vodećih osoba hrvatskoga narodnog preporoda. Napustio je vojsku 1842. i radio kao sudac u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji.

U Hrvatskome saboru održao je 2. svibnja 1843. prvi govor na hrvatskom jeziku zahtijevajući da se on uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj. Nakon njegova govora 23. listopada 1847., u kojem je ponovio isti zahtjev, Sabor je uveo hrvatski jezik kao "diplomatički".

Godine 1848. dao je poticaj sazivanju Slavenskoga kongresa u Pragu. Jedan je od sastavljača Zahtijevanja naroda, član Banskoga vijeća i predstojnik Odsjeka za obranu domovine te Odsjeka prosvjete i sveštenstva.

Kao član najužega vodstva i osoba Jelačićeva povjerenja, putovao je u susjedne zemlje radi dogovora o suradnji hrvatskoga narodnoga pokreta s narodnim pokretima u tim zemljama.

Nakon sloma revolucije 1848/49. povukao se iz politike. Do 1860. bio je zemaljski arhivar; utemeljio je modernu arhivsku službu i sastavio njezina pravila. Osnovao je Društvo za povjestnicu jugoslavensku (1850), u kojem je bio tajnik i predsjednik.

Pokrenuo je časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (12 svezaka, 1851–75). Obnašao je dužnost prvoga zemaljskoga konzervatora za kulturne spomenike (od 1855). U politiku se vratio 1860. postavši članom Banske konferencije. Od 1861. do 1867. bio je veliki župan Zagrebačke županije, a 1865–67. i banski namjesnik.

Jedan je od osnivača Samostalne narodne stranke (1863), u kojoj je pristao uz politiku Ivana Mažuranića te počeo objavljivati list Domobran (1874). Od 1886. bio je počasni član JAZU (danas HAZU). Bio je predsjednik Matice hrvatske (od 1874. do smrti), načelnik i osnivač Hrvatskog arkeologičkog družtva.

Kukuljević Sakcinski bavio se i književnim radom: drame s povijesnim sadržajem (Juran i Sofija, 1839), tragedija Marula (1879) te pjesme (Slavjanke, 1848; Povijesne pjesme, 1874).

Objavio je prvi umjetnički biografski leksikon južnih Slavena u pet svezaka (nedovršeno, slova A–S) Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (1859–60), kojim je utemeljio hrvatsku povijest umjetnosti kao znanstvenu disciplinu.

Pisao je stručne rasprave, monografije i članke o hrvatskim umjetnicima, starim gradovima i umjetničkim spomenicima.

Kao prvu knjigu u akademijinoj seriji Stari pisci hrvatski priredio je za tisak Pjesme Marka Marulića (1869) i napisao studiju o njemu.