Prije 60 godina umro je najveći u povijesti hrvatske scenske umjetnosti
Na današnji dan prije 60 godina, 8. travnja 1962. umro je Branko Gavella, kazališni redatelj, ravnatelj, pedagog, teatrolog, kazališni kritičar i prevoditelj.
Gavella je rođen 28. srpnja 1885. u Zagrebu, gdje je maturirao u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1903. godine.
Filozofiju, germanistiku i slavistiku studirao je u Beču. U Beču je i doktorirao 1908. godine. Od 1909. godine bio je zaposlen u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici.
Pisao i pod pseudonimom Brankač i Aleksandar Mautner.
Godine 1914. Gavella počinje režirati u zagrebačkom kazalištu. Ovdje je, a potom i u svim južnoslavenskim kazališnim središtima, Češkoj, Slovačkoj te Italiji, postavio 279 dramskih i opernih djela, pri čemu se posebice ističu režije Držića, Gundulića, Brezovačkoga, Krleže, Begovića, Shakespearea, Pirandella i Wagnera.
Utmeljitelj je Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1950), te jedan od osnivača Zagrebačkoga dramskog kazališta (1953), danas Dramskoga kazališta "Gavella". Bio je redoviti član JAZU (1961).
Bio je ravnatelj Drame u zagrebačkome HNK-u, 1922–26., a 1926–29. bio je direktor Drame Narodnoga pozorišta u Beogradu.
U književnosti se javio 1910. kazališnim kritikama u zagrebačkome njemačkom dnevniku "Agramer Tagblatt" koje je, uz manje prekide, pisao do 1918, surađujući istovremeno u "Savremeniku" i "Hrvatskoj njivi".
Teorijske probleme glumčeva stvaralaštva analizira u Krležinu časopisu "Danas" (1934), postulirajući bit glume kao "suigru" između glumca i gledatelja, utemeljenu u psihološkoj "višesložnosti glumčeve ličnosti".
Od 1950. objavljuje niz studija i eseja o hrvatskim dramatičarima i pjesnicima (Držić, Mažuranić, Šenoa, Vojnović i posebice Krleža), književnih "portreta" (D. Boranić, M. Kombol, Lj. Babić) i nastavlja ranija istraživanja o "estetici kazališta i glume", dok metodom teatrološke sociologije raspravlja o stilskim obilježjima hrvatskoga glumišta i njegovu odnosu prema svojemu "kazališnom susjedstvu".
Smisao i cilj vlastitog djelovanja Gavella je tražio u trajnoj i neraskidivoj uzajamnosti "književnosti i kazališta", kojom je sinkretističkom formulom prožeta njegova redateljska poetika i protkano književno stvaranje.
Od fikcionalnih djela objavio je deseterački "govorni zbor" Pjesma radu ("Spremnost", br. 62, Zagreb, 1943), a u rukopisu je ostao "govorni oratorij" u stihovima Put Hrvata (1944; ostavština u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU), pisan manirom Nazorovih Hrvatskih kraljeva.
Dramska djela i operna libreta prevodio je s francuskoga, njemačkoga, talijanskoga, češkoga i engleskoga (Shakespeareov Macbeth, Kako vam drago, Henrik IV).
Djela: Hrvatsko glumište – analiza nastajanja njegova stila, Zagreb, 1953, 1971, 1982; Glumac i kazalište, Novi Sad, 1967; Igralec in gledališće, Ljubljana, 1968; Književnost i kazalište, Zagreb, 1971; Izabrana djela, PSHK, knj. 86, Zagreb, 1971; Drama i teatr, Moskva, 1976.
Predstave koje je dr. Branko Gavella režirao u Zagrebačkom dramskom kazalištu, današnjem GDK "Gavella":
Miroslav Krleža, "U LOGORU", 1954.
Miroslav Krleža, "GOLGOTA", 1954.
Marijan Matković, "NA KRAJU PUTA", 1955.
William Shakespeare, "KAKO VAM DRAGO", 1955.
Jovan Sterija Popović, "KIR JANJA", 1956.
Slavko Kolar, "SVOGA TELA GOSPODAR", 1956.
William Shakespeare, "MACBETH", 1957.
Graham Green, "ZATVORENE SOBE", 1959.
Marin Držić, "TIRENA", 1959.
