Omiš: Pod skutima Mirabele, u zazivu Mile Gojsalića

Šta bi Omiš bio bez Peovice/Mirabele? Može biti da je usporedba, zbog različite veličine gradova, pomalo rogobatna, ali isto što bi Pariz bio bez Ajfelovog tornja ili New York bez Kipa slobode.

Naš boravak u Omišu pomalo je nalik starom vicu o Muji i Sulji kad nose ormar na 20. kat pa kat potrefe, ali promaše ulaz: Mirabela se bjelasa, osunčana kao plaža na Sejšelima, milina je vidjeti, a vidi se iz gotovo svake točke grada, ali je na vratima katanac. Stranci koje zatječemo ispred kapije vidno su razočarani, a mi ćemo se tješiti onim što ćemo čuti nešto kasnije, da u kuli nema ničega i da je jedini pravi užitak vidjeti je ovako, s odstojanja. Sigurno bi bilo zanimljivo razgledati okolni teren, nije Mirabela, inače izgrađena u 13. stoljeću, a kasnije, kad je opasnost nestala, znatno skraćena, bila jedina utvrda gradskog kaštela, možda se negdje vide i temelji ostalih zgrada, a i sam pogled s visoke hridi vrijedi dukata. S obzirom na činjenicu da je negdje oko kule nađen i bizantski novčić cara Bazilija I. te da je ušće Cetine u more prije nešto više od jednog milenija predstavljalo granicu između Bizantskog i Franačkog carstva, niko osim stijenja kaštela ne bi položio ispit iz njegove povijesti.

Daleko i visoko iznad Mirabele, na vrhu Omiške Dinare, svezana za oblake – prolaznici nam pokazuju samo njen pravac, iz grada se ne vidi – stoji druga utvrda, Starigrad. Puno mlađa je od Mirabele, prvi spomen datira iz 1443., ali da nije daleko i da nam oni što ih pitamo za utvrdu ne odmahuju rukom u stilu „ma nema ništa od toga“, rado bismo se zaletjeli.

U Omiš inače ulazimo iz pravca Makarske, pored Franjevačkog samostana; em nas je malo iznenadio mjestom, em je podaleko od središta, pa mu se ne vraćamo. Crkava u Omišu je, međutim, toliko da blizu jedne moramo.

Priko se zove kvart, a crkva je svetog Petra i, kolika je, vidi se sa stotinu metara. Nova je i sva sja. Pogled unutra nagovještava da bi se imalo što vidjeti, mada bjelina zidova mami da je željna još ukrasa. Na rubu dvorišta se pozdravljamo sa svetim Leopoldom Bogdanom Mandićem, suzaštitnikom župe, daljim podrijetlom iz obližnjeg Zakučca. „Nijedan čovjek nije toliko od blata da u njemu ne bi bilo barem zrnce zlata“, stoji ispod svečevih nogu. Moj sveti, moj Leopolde, moj Bogdane, moj Mandiću, kakvo crno zlato...

Ustvari je svrha dolaska ovdje zaviriti u starohrvatsku crkvicu svetog Petra iz 9. ili 10. stoljeća, ali od toga nema ništa. Zašto? Čim padne jača kiša, crkvica, biser predromaničkog sakralnog graditeljstva, kao i okolni prostor – kriv je onaj ko je dao dozvole da se okolo podignu desetci zgrada – poplavi od oborinskih voda. Tužno, pogotovo što se Omiš prvi put spominje upravo u ispravi kralja Slavca, izdanoj 1074. godine kod spomenute crkvice.

Na Priku ćemo, primičući se starom dijelu grada, probaciti koju s Antunom pl. Mihanovićem, tvorcem teksta Lijepe naše; možda bismo ga bolje poznavali da je nije napisao, jer je sve ostalo čime se ustrajno bavio zbog himne poklopila potpuna tama. Bit će da na svitku koji drži ni nema ijedne druge riječi, a prilično ih je napisao.

Susjedi su mu dvoje zalijepljenih za brončanu gromadu, ona čitavim stasom, punija, sa sikama za „liscinu“ peticu, on ili možda još jedna ona, poput junaka jedne priče Aleksandra Gatalice koji se sakrio u zid pa na kraju postao njegov dio, sasvim utopljen(a) u broncu.

S druge strane ceste je, još malo naprijed, spomenik poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, rukodjelo akademika Kažimira Hrastea. Spomenik je ustvari brončana zastava što se vijori na planinskim vrhovima ovog područja, oplemenjena ljudskim dlanovima, odnosno rukama načičkanim oko imena 65 poginulih iz Omiša, Dugog Râta, Šestanovca i Zadvarja. I dok je tu sve jasno, nisam baš siguran čime se zabavio brkati striček pod kapom desetak metara dalje; vjerojatno krpa mrežu pa je, dakle, mornar, mada ne bih uložio baš puno para u to. I još: ako uz neke od spomenika stoje table s podacima, mogli su ih postaviti i uz ostale.

Ukoračujemo i u stari dio grada, zamišljajući kako uske uličice izgledaju kad nagrne čopor turista, pomiješanih s domaćim svijetom. A čudan mi je taj danas nevidljivi domaći svijet: dan ne može bit' ljepši, pa jesmo li naručivali lijepo vrijeme ili nismo :) a ljudi u kalama manje nego zvijezda na oblačnom nebu. Doduše je sve zatvorena, jedva da bi se negdje mogla naći kava; kao i u drugim manjim mjestima na Jadranu, kafiči i slična mjesta se „renoviraju“, mada češ stvarno prije sresti Eskima nego vodoinstalatera ili keramičara. Nije ni toliko loše što nema ljudi, tako možemo neometano zvirljati kud poželimo, ko zna bismo li, da je drukčije – baroka je puno više, renesanse tek nešto malo - primijetili nekoliko starodrevnih kuća uklopljenih među novije, fenomenalne stare nadprozornike i nadvratnike, naranču što se već žuti iako hranu crpi iz golog kamena i mnogo što drugo.

Ponešto se nađe i u rubnim dijelovima nekadašnjih, u međuvremenu, ponajviše 1862., uglavnom porušenih gradskih zidina, primjerice srednjovjekovna kvadratna Kopnena ili kula Turjun, na jugoistočnom kutu zatvaranja gradske jezgre. Uz nju su se, kaže nam info-ploča, nalazila Vrata od vrtova, kroz koja se iz grada izlazilo u polje, „na bauštelu“, na poluotoku Punti. Na zidu kule nekoliko mletačkih grbova, donesenih s providurove palače i srušenih gradskih zidina, a među njima jedan masivni, s pet ljudskih glava, od dječjih, preko prosjačke, do, izgleda mi, kraljevske ili carske. Na dugom kraju je, na bočnoj strani kuće podignute na mjestu nekadašnje gradske lože, stoji gradski grb, a uz njega i ploča s latinskim natpisom, krilaticom koja uvjerava da nam dobro dolazi samo ako i sami činimo dobro, postavljena 1594.

Središnji dio starog grada sasvim očekivano zauzima župna crkva svetog Mihovila. Za razliku od kafića, stvarno se renovira, na zadnjem boku joj je razapeta skela prekrivena crvenom mrežom, što nadležne ne sprečava da je drže otvorenom. Unutra zatječemo čistačicu širokog smješka; pravi nam društvo u razgledanju, a i nakon što, isprobavajući akustiku – gotovo pa savršena! – zaverglamo pripjev jedne crkvene pjesme, jedne od onih – ko zna, zna! – koje dođu na red nakon što  svećenik izusti ono „Idite u miru!“

Inače se crkva, a vjerojatno je sagrađena poprilično prije, prvi put spominje u ugovoru izdiktiranom neznanom pisaru početkom 1282. godine. Naravno da je bila manja i, pretpostavljaju stručnjaci, naknadno uklopljena u današnju, iz prve četvrtine 17. stoljeća. Odvojeni zvonik nešto je mlađi, iz 1724. I iznutra i izvana su se pomiješale i gotika, i barok, i renesansa; nekom je to možda „nered“, nama sklad kakav se u takvom miksu rijetko nađe, a najbolji primjer je njeno pročelje s još jednim grbom grada, žezlom, križem i kamenom gotičkom rozetom te svecem zaštitnikom u odsječenom zabatu. Ima također i mletačkih grbova, bit će onodobnih tajkuna prometnutih u donatore. Unutra puno slika i kipova, ponajprije na bočnim oltarima svetog Križa, svetog Ivana Nepomuka, Gospinog i svetog Mihovila, ali i drugdje. Ko je ko, hajd' mu ga znaj.

Taman kad smo naumili napustiti zidine, dočeka nas vrlo prijatno iznenađenje: dok drugi uglavnom „čekaju sezonu“, što je čest sinonim za medvjeđi zimski san, Gradski muzej u Omišu, danas kroz osobu dizajnera Tomislava Raljevića, rijetke posjetitelje dočekuje otvorenih vrata i raširenih ruku. Tomislav nas najprije vodi na kat, gdje je postavljena opsežna izložba o nalazima s arheoloških iskopavanja u Brzetu, gdje su prije 20 godina sasvim slučajno, prilikom proširenja igrališta, nađeni temelji ranokršćanske bazilike. Iz dokumenata se znalo da se tu negdje nalazila crkva svete Eufemije, a kad su arheolozi zarovili ispod površine, na svjetlo dana počeli su izranjati zidovi dviju velikih jednobrodnih crkava i nekoliko manjih prostorija uz njih. Ponutrica obiju crkava bila je bogato ukrašena pa se možemo diviti ostacima freski s geometrijskim motivima, kao i ulomcima kamenog namještaja, zasigurno nastalog u radionicama ovdašnje „prijestolnice“ Salone, a svakako najvrjedniji su dijelovi oltara, konkretno ulomci postolja, stupića menze i dijelova mramornog stola, kao i stup bifore te dijelovi pluteja. U crkvama su otkopani i brojni grobovi, a među sitnim nalazima posebno se ističu ulomci keramičkih amfora, svjetiljki i posuđa, uglavnom izrađeni u istočnomediteranskim i sjevernoafričkim radionicama. Posebna je brončana kadionica, to se ne otkopa baš često, a sve je začinjeno i sa 66 novčića, većinom iz 5. stoljeća.  

U prizemlju je „šareno“, pretpostavljam da nedostaje prostora pa se moralo ovako. Najviše je kamena, najljepša je jedna oltarna pregrada, a najvažnija je, izgleda mi, žestoko izranjavana mramorna glava cara Tiberija, pronađena u obližnjim Baučićima. Antička zbirka zauzima najveći dio, a ističu se žrtvenik s dva natpisa rimskom kapitalom, ulomak natpisa iz Tiberijeva doba, još jedan iz Klaudijeva vremena, pa jedan u čast Dijane i Asklepija, amfore s pečatom iz Stanića, kao i brojni sitni nalazi.

Rim je čudo, ali ipak nije sve, bilo je života i nakon njegove propasti, a ovdje u prvi plan, kako važnošću, tako i živopisnošću, iskaču tri izloška: Omiška dakala iz 1570., vjeran prijepis Poljičkog statuta i jedna kamena ploča s natpisom. Dakala je ustvari povelja, ovom mletački dužd Nikola de Ponte u Senatu potvrđuje Omišu koju godinu prije oduzete privilegije, a drukčija od drugih je budući da je oslikana likovima Ivana Primojevića i Vicka Deškovića, dvojice općinskih poslanika koji su je ishodili. O Poljičkom statutu ni ne vrijedi trošiti riječi, valjda nema niko ko ovo čita da ne zna za njegovu važnost, a kamena ploča je nadgrobni natpis kneza Miroslava, njegovog oca i brata Živ'na iz 1235. godine, pisan bosančicom. Mora se također spomenuti i moćna luneta iz crkve svetog Ciprijana u Gatima.

Zadovoljno sričemo vrlo jasno uklesana slova bosančice pa ćemo do Starog groblja, s koga je donesena Miroslavljeva ploča. Ljubazni Tomislav nas ispraća do ulice i pokazuje kamo da krenemo; do groblja je svega par minuta. Nije ovo „obično“ groblje, makar ima i prilično novijih spomenika. Formirano je još u 16. stoljeću, o čemu, osim dokumenata, vjerno svjedoče desetci grobnih ploča ispred još stotinjak godina prije sagrađene crkve Gospe Snježne, s najstarijom iz 1511. godine. Plemićki grbovi, latinski natpisi, čak i jedna kruna, živopisni likovni elementi, lobanje, na jednom mač i štit, što već upućuje i na srednjovjekovlje. Neka od imena se – klesari su očito odlično znali svoj zanat – lijepo mogu pročitati, kao i godine; sve u svemu, u prosjeku je sve iscrtano i ispisano na pločama izrađenim prije više od 400 godina kudikamo čitkije nego neki od, primjerice, partizanskih ili spomenika podignutih poginulim u Domovinskom ratu.

Osim ploča, na groblju se našlo i šest sarkofaga, po svemu antičkih, što, ako je moja procjena u redu, govori da se ovdje nalazilo i antičko groblje ili su, u drugoj inačici, omiški bogatuni dobavili sarkofage ko zna odakle i „pozajmili“ ih za se. I ne samo to, već su – fino se, recimo, vidi jedan Dešković – na sarkofage uklesali i svoja plemenitaška imena i grbove. Zna se da je ispod crkve nađeno i rimskih stela, kao i apsida ranokršćanske crkve, pa je prva opcija ipak vjerojatnija.

Na groblju se, uza sami ulaz, nalazi još jedna crkva, što se ipak ne susreće često. Predana pod nadležnost svetog Luke, sagradio ju je 1618, i to kao mauzolej za sebe i svoje, neki Luka Drašković (Bonizio), a krasi je šest fino izvedenih natpisa na latinskom i talijanskom jesziku. Možda bi je Luka, kao što je bio običaj drugdje širom Mletaka, stavio i negdje drugo, na atraktivnijem mjestu, ali je u Omišu u to doba bilo zabranjeno pokopati pokojnika u gradu. Staro groblje je zbog toga nazvano Vangrad, iako je, rekoh, sasvim blizu gradskim zidinama. Elem, kad se sve zbroji i oduzme, čast Splitu, Makarskoj, Dubrovniku..., ali nigdje u Dalmaciji ovako moćnog groblja, pa nije slučajno što je odavno proglašeno spomenikom kulture.

Od starog grada se opraštamo kroz Balaševićeve stihove iz pjesme „Ringišpil“, rukom ispisane na bijelim vratima; ono „čudo moje“ zaslužilo je velika slova i uskličnik. Nećemo daleko, do prigradskog naselja Zakučac, odakle su roditelji svetog Leopolda Bogdana Mandića malo nakon sedine sredine 19. odselili u Boku Kotorsku. Tu je velika tabla koja kaže da je to početak Poučne staze „Sveti Leopold Mandić“. Gdje je iz svečeva imena nestao Bogdan?! I pomislio bi valjda svako živ da je svetac malo dalje od table baš Mandić, ali nije već sveti Anto, po kome je nazvan i mali park. Uz bok svetom Anti stoji spomenik „palima u Narodnooslobodilačkoj borbi i graditeljima koji su dali svoje živote u izgradnji hidroelektrane“. Kako se, otkad je svijeta i vijeka, živi razbacuju s ovim „dali živote“, to je čudo jedno; ne vjerujem da iko ikad baš daje život, prije će biti da mu, pogotovo u ratu, bude (od)uzet. Na obližnjem brdu kočoperi se stara crkvica, ali je pokušaj da je vidimo izbliza osuđen na propast: zbog radova na glavnom, zatvoren je lokalni put što vodi do nje. Šteta, starih crkvica nam nikad dosta.

Sjećate li se otvorenja mosta „Cetina“ nekad lani u ovo doba? Ono kad su dio mosta iz jedne stijene spojili u lûk s drugim, iz druge stijene. Stvarno je izgledalo kao u SF filmu. Ne znam je li u međuvremenu stavljen u promet, ali, baš kao i njegovo spajanje, djeluje tako da mnogi koji ne znaju ništa o njemu protrljaju oči u nevjerici. Ostavljamo za leđima ušće Cetine u more i prolazimo cestom duboko ispod njega, pa ćemo uzbrdo, do sela Gata.

Svi koji imalo mare za hrvatsku povijest morali su čuti za Milu Gojsalić. Rođena u obližnjem Kostanju, u Poljičkoj republici, koja je 1530. godine „došla na red“ za osmansko osvajanje, a „izvršni urednik“ trebao je biti izvjesni Ahmed-paša, koji je za pothvat sakupio i u Podgradac kod Gata doveo oko 10.000 vojnika. U izviđačkim čarkama, prilikom „opipavanja terena“, vojnici su, među ostalim narodom, zarobili i ljepoticu Milu Gojsalić te je „priveli“ u Ahmed-pašin šator. Tamo joj paša sigurno nije trunio o slasti islama i sličnim temama već je obavio ono što su u takvoj situaciji radili svi osvajači ovog svijeta, što će ga, međutim, skupo stajati. Mila se u cik zore s bakljom u ruci iskrala iz šatora, neprimjetno se uvukla u skladište baruta i zapalila ga. Eksplozija ju je, naravno, ubila, ali je na ahiret poslala i bezbrojne vojnike, kao i samog Ahmed-pašu. Bit će da je poljička vojska bila budna, a eksplozija je bila znak da navale na uspaničene preživjele Turke i, nanoseći im velike gubitke, otjeraju ih iz svog kraja.  

Tako, u najkraćem, priča predaja, a šta je od svega istina, to je manje važno. Poveznica, stvarna, jest činjenica da u Kostanju i Gatama i danas ima Gojsalića. Mila Gojsalić zauzela je važno mjesto u antiosmanskom narativu, štoviše se tamo razbaškarila, pa je o njoj pjevao August Šenoa, Jakov Gotovac joj skladao operu, a Ivan Meštrović isklesao njenu višemetarsku figuru na vidikovcu iznad kanjona Cetine.

To je to što želimo vidjeti, spomenuli sme je danas stoput, ali... Znamo da je tu negdje, a „ali...“ znači da niti se Meštrovićeva Mila vidi s ceste, uzalud se naginjemo preko branika, niti do nje vodi ikakav putokaz, kamoli da ima obilježeno proširenje. Stranjajući gore-dolje samo gubimo dragocjeno vrijeme i onda shvaćamo da nam nema druge nego se provozati do sela i pitati. Sve će nam objasniti djevojka u malom ugostiteljskom objektu pa žurimo nazad, parkiramo na ponešto široj krivini i začas nalazimo prolaz među betonskim branicima i stepenice koje vode do kipa.

Kakva sve mjesta se nazivaju vidikovcima, a nisu ni v od vidikovca na kome stoji Mila Gojsalić! Kanjon Cetine dubok je dvjesto ili još više metara, Cetina dođe kao mrkozelena šetnica poljem koja se na kraju, kroz sutjesku, između dvije strme litice, odjednom pretvara u plavo more. Mila, zaogrnuta velikom bijelom krunicom i, što bi rekli pjesnici, prkosna i ponosna, stisnute pesti. Družimo se s Milom doslovno dok ne padne mrak. Još koja minuta pa bi svaki korak mogao postati korak u ponor.

Na branicima uz cestu neki zanesenjak, izgubljen u bespućima stvarnosti, ispisao poznate Harambašićeve stihove, što ih je uglazbio Ivan pl. Zajc: Gdje slobode sad su dani / što ih Hrvat cijenit zna? / gdje su Zrinjski, Frankopani / gdje su ona lava dva? Grafitopisac, izgleda, ne vidi da je Republika Hrvatska, ima već godina, trebala promijeniti ime; ko ne vidi da je odavno postala Republika Briselska, taj je kod očiju slijep...