Postoji jasna poveznica u ljudskoj naravi, da, mislim na ljudsku prirodu, koja je utemeljena baš na onoj povijesnoj rečenici da 'moć kvari, a apsolutna moć apsolutno kvari' (lord Acton 1887. godine). Njegova misao dalje kaže da su veliki ljudi gotovo uvijek loši ljudi, makar svoju moć pokazivali kroz utjecaj, a ne autoritet.
Psiholozi, psihijatri (većim dijelom ovi drugi) dokazali su povezanost biokemije i vlasti. No nije sve jednostavno, kako je lord Acton primijetio. Najprije, ljudi koji su skloni donošenju riskantnih, neuobičajenih odluka, oni koji su sposobni, kako kažu, čitati prostoriju, to su oni koji će se lakše nametnuti kao lideri drugim osobama. Riječ je nerijetko o kombinaciji tih dominantnih 'kemikalija', testosterona, adrenalina, netko ne može spavati kad treba nešto teško odlučiti, a netko to učini glatko, kao podmazano.
Takvi ljudi, koji već posjeduju određenu sklonost toj naglašenijoj liderskoj biokemijskoj slici, budu zapaženi, potom budu izabrani za lidere. Nebitno je čak radi li se o liderima nogometne momčadi ili prvacima općinskog odbora. Obrazac izbora lidera je sličan, ali onda nastaje dublja promjena.
Budući da te osobe kakve volimo birati na čelne pozicije već imaju određenu osjetljivost na 'moć', svako daljnje odlučivanje budi u njima nove nalete adrenalina, dopamina, kortizola, a ti hormoni u neobičnoj kombinaciji dovode do 'otupljivanja' mozga, određenog oblika dehumanizacije, izdvajanja u vlastitoj moći. Dolazi do prekida funkcioniranja sinapsi na način kako one rade u većine nas, i mozak lidera sada je još skloniji donošenju teških, nerijetko potpuno distanciranih odluka od potreba većine, ili od senzibilizacije prema onima kojima je liderstvo najpotrebnije. Pazite, ako ne vjerujete, samo usporedite dva Trumpova mandata, dovoljno su udaljeni jedan od drugog da se jasno mogu vidjeti razlike u vodstvu. Ili se sjetite Vučića ili Plenkovića prije desetljeće ili više.
Tada nastaje ključni prijelom, ukoliko modeli suvremene države funkcioniraju kako treba, primjerice u Njemačkoj, Velikoj Britaniji ili Francuskoj, sve će biti u redu u konačnici, vlast će u jednom trenutku pasti, ako su se držali dovoljno prizemno, nastavit će i dalje biti na vlasti, ako ne, ako su parali oblake svojom obijesti, doći će do smjene. Kod nas Slavena, obično ide u drugom smjeru, jer imamo stoljeća rigidnog patrijarhalnog odgoja, imamo slabo pravosuđe, podaničke medije i slab balans moći u samim vladama. No, nisam danas htio o vlasti, samo sam htio objasniti kako suvremena znanost gleda na moć. Bilo kakvu moć.
Ne opravdavam nikoga, samo tvrdim – naše društvo je nakalemljeno pogrešno, previše u interesu muškaraca. Pretpostavlja se da je najmoćniji član obitelji ili para muškarac. To je stvar odgoja, lošeg?! Vrlo lako moguće. Prirodno je da muškarci imaju više testosterona, da će se lakše nabrijati adrenalinom i kortizol mi muški doslovce držimo u zalihama na trbuhu, ali naše društvo to sve naglašava.
Nitko nikada nije doveo u pitanje romantičarski prikaz Bećira Kuduza kad je on svoju Bademu... po istom ovakvom danu kakvi su posljednjih nekoliko. Sjajno kinematografsko ostvarenje, bez daljnjeg, ali nitko nije upitao za drugu stranu priče, zašto je Badema na prvom mjestu tražila ljubav uokolo?! Nije vam to nikad palo na um, da je Bećir bio tokmak u glavi, dominantan, priglup, konzervativan, i da se Badema čitav život s njim osjećala sputano, zatvoreno, pritisnuto?! Upravo o tome govorim, mi pokazujemo razumijevanje isključivo za mušku verziju priče. Oni koji znaju mene i moju suprugu od ranije, znaju da smo imali burnu vezu, da smo i jedno i drugo bili budale povremeno. Ali smo čitav život gledali jedno u drugo oči u oči, nije bilo dominantnog člana veze, ona je mnogo ozbiljnija i pametnija od mene, ja sam plah i emotivan, makar to ne biste rekli kad nas vidite, ona izgleda sitno i krhko, a ja sam taj glasni međed. Ali u mnogim stvarima, ona je naš stub stabilnosti i trezvenosti. Ja sam više lujka koju vole djeca i životinje.
Niti u jednom trenutku, a imali smo strašnih svađa, prekida, pomirenja, nije mi palo na um da podignem ruku na nju, a češće sam zapravo ja taj koji ostane bez valjanih argumenata i onda podigne ton jer ne znam gdje ću, stjeran u zid svoje kratkovidnosti.
Zato ne razumijem, kao muškarac koji ima sve tipične strahove, slabosti, ali i snage jednog prosječnog bosanskohercegovačkog muškarca, da možeš učiniti nažao onomu što voliš, ako zaista voliš. Jer, meni se osobno čini da ti onda voliš samo sebe, da si godinama odgajan pogrešno, nakalemljen kao razmaženo derište, kao crv od muškarca, gnjida najobičnija, i da u svakom neostvarenom uspjehu, u svakoj propaloj ljubavi, vidiš samo sebe. Ponovit ću, Badema je vjerojatno od početka Kečine, pardon, Kuduzove priče, bila sputana. Pitaj danas bilo koje djevojke bi li živjela s muškarcem poput Bećira, ograničenim kao balkon, koji živi negdje na davno požutjelom kalendaru, u nekom feudalnom, vjerski određenom vremenu.
To je taj problem našeg društva, što odgajamo klečavce i klanjače, a ne odgajamo zrele muškarce. Pa čak i vjere nam kažu, u kršćanstvu je 'Ne ubij' (Egzodus 20;13), u islamu je 'I ne ubijte dušu koju je Allah zabranio ubiti, osim po pravdi.' (El-En'am, 6;151). Ne kaže: Ne ubij, osim ako te prevarila. Ne ubij, osim ako te ponizila. Ne ubij, osim ako te povrijedila. Kaže NE UBIJ i uskličnik, nema zareza. Nema ako, nema ali.
Ne postoji taj razlog po kojem su Nermina Krajina, Nadira Sahačić, Emira Maslan, Amra Kahrimanović, Kada Subašić, Selma Baluković, Amela Čičkušić, Tahira Čamdžić, Inela Selimović, Hazima Osmanhafizović, Halida Mujedinović, Aida Dendić, Dijana Koljić, Ines Žmiro, Nizama Hećimović, Aldina Jahić ili djeca nekih od navedenih... opravdano ubijene.
Razmislite malo o ovome, ovo su samo imena žena ubijenih u proteklih par godina, čija sam imena pronašao po lokalnim vijestima. Službene statistike govore o više od 30 žena (i djece) ubijenih u proteklih par godina u femicidu, obiteljskom nasilju... samo jer je neka muška gnjida odlučila da je vrijednija od ljubavi, obitelji, zakona, Boga, društva.
Ne postoji opravdanje da se neuzvraćena ljubav kažnjava. Ako si, brate, ucviljen, pričaj okolo da je kurva, kao što i hoćeš, da te varala, da si ti nju 'opozvao', pričaj krajnje grozote o njoj, ako se ikad pogledaš u ogledalo, znat ćeš da te riječi govore o tebi, a ne o njoj.
Priznaj sebi, da ti nisi dovoljno muškarac, kad nisi zadržao ženu kojoj si se svidio. Možda ti je ćuna mala, ali je li to razlog za metak?! Možda si jednostavno glup. Ni to nije razlog za metak, istina teško je biti glup, ali vjeruj, teže je onima oko tebe. Možda si zatucan, žene vole muškarce s kojima mogu razgovarati, dođe to s godinama, znaš, kad se objese sise i guzice, kad ti se napuše trbuh i omlohavi ud... Kako reče jedan moj dragi kolega, jezik njegujem, jer to mi je jedini seksualni organ. S godinama, priča postaje sve bitnija. Da se slušate međusobno, da je pitaš šta je bilo na poslu, kao nekad kad si bio mali pa te roditelji pitali šta je bilo u školi.
Dakle, ne postoji pravdanje za ubojstvo. Ne postoji pravdanje čak ni za kupovanje pištolja, makar zakoni u HNŽ-u dopuštaju čitav arsenal u kući. Prijete ti navijači, kupi pepper spray, pozovi policiju, prijavi. Ne, nije to. To je samo jedno loše pravdanje, pripremljen narativ.
Neću ocjenjivati detalje koji su već prilično isprani po gradu, tko se (nije) pokušao ubiti, tko (ni)je imao dozvolu za oružje, to je posao sudnice. Da prepoznaju sobu, da pokažu liderstvo kakvo trebamo.
Neću ocjenjivati izjavu Anisovog oca, njega sad brinu druga pitanja, suočio se s činjenicom da će ostati bez sina, da je zakazao kao odgojitelj, to su brige koje se motaju po njegovoj glavi. Ne možete prenositi njegove izjave, to je krivi narativ.
Samo je jedan ispravan narativ. Mlada žena, uzdanica svojih roditelja, odgojena na ponos lokalne zajednice, bježala je ulicom, pucalo se za njom, izgubila je život na nekom čučavcu ili ne znam kakav je klozet u tom ugostiteljskom objektu. Za to, da je nevinu djevojku progonio, i dok je imao vremena za razmisliti još koji put, da ju je svejedno usmrtio, kad je već bila stjerana u kut i nije mogla pobjeći... Za to treba uslijediti maksimalna kazna, u skladu s domaćim zakonima.
Čitao sam proteklih dana svakojake komentare online: da ga treba smaknuti – ne treba. Nehumano je kažnjavati smrtnom kaznom bilo koga, jer što ćemo kad nekoga pogrešno osudimo. Potom čest je bio komentar: ne opravdavam ubojstvo, ali... šta 'ali'? Nema ali.
Srce je mišić, razvija se stezanjem, rastezanjem, stresom... zarast će, ne budi gnjida! Ako te djevojka ostavila, brate, do tebe je, očito si pokazao da samo sebe voliš i cijeniš. Nauči lekciju, budi mudriji sljedeći put. Ali kazna za slomljeno srce nije metak.
Sjeti se, Bademinu stranu priče nitko nikada nije pokušao ispričati. A vjerujem da je bila jednako zanimljiva kao Bećirova.
Uostalom, došli su do mene i Anisovi komentari s društvenih mreža posljednjih mjeseci – zadržat ću mišljenje, ocjena toga je posao suda, ali što god da mu presude, premalo je, smatram najiskrenije.
