Zubi čine razliku

Ne znam jeste li primijetili, ali bojkoti trgovačkih lanaca nestali su kao da ih nije niti bilo. Nitko više ne spominje nepravdu, bezobrazno napuhane cijene, goleme trgovačke marže, pljačku naroda i nemoguć život uz takve cijene.

Ne samo kod nas, slično je i u susjednim zemljama. Nisu tome doprinijele zaključane cijene, bilo bi naivno uopće povjerovati kako Vlada čarobnim štapićem rješava ovu stvar. Nisu niti snižene cijene, koliko vidim sve je tu negdje gdje je i bilo kad je pokrenuta priča o buntu. Nažalost, stvar je puhnula nekoj stvari za uši sama od sebe.

Kako to obično kod nas i bude, svakog čuda za tri dana, tako da danas nitko više i ne spominje bojkot. Nije da nisam pretpostavio da će tako biti, uostalom pisao sam na vrijeme na tu temu, eno pa potražite kolumnu, ali pomalo boli čak i kad sam u pravu. Boli jer nam je sve ovako, bojkot je bio još i najbezbolniji primjer.

Što je, recimo, s Donjom Jablanicom? Čija je ona? Čije su žrtve? Koliko smo se zbilja upregnuli da se dozna je li kriva priroda ili faktor čovjek – i ako je ovo drugo, zašto nemamo imena i jasnu krivnju? Ili je problem reći kako smo i tu odigrali standardnu ulogu pozera, nešto tipa značka na profilnoj - je suis Donja Jablanica - a ovamo, u sebi kažeš - šuti, dobro je, nek' nije mene i moje. I neka institucije rade svoj posao.

Dvije goruće teme s kojima smo započeli novu 2025. tako su dogorjele i prije proljeća. Odustali smo tako brzo i tako lako. Novi dani donijeli su nove teme i dileme, a mi ostajemo samo u jednoj stvari konstantni – u svojoj otuđenosti od ispravne i konkretne reakcije. I u toj otuđenosti, mlitavosti i inertnosti prođe nam vrijeme.

Evo, recimo, prilično brzo i jednoglasno Vlada je proglasila Dan žalosti u Federaciji neki dan. Tragedija jest pomalo daleko, Makedonija je tek bivši komšiluk, nikako današnje susjedstvo, ali tragedija je odjeknula kao da je naša. Zanemarit ću one koji svaki put kada imaju priliku da važu stvari, oni ih na vagu i metnu, pa su se po komentarima pitali – a jesu li oni dolje imali Dan žalosti za Donju Jablanicu?

Reći ću samo da, kad smo već i službeno suosjećajni, kako bi najsmisleniji Dan žalosti za žrtve u makedonskom disko klubu bio da je Vlada Federacije u miru i tišini, ljudski ponizno i s pijetetom kakav dolikuje, donijela uredbu o potpunoj sigurnosnoj kontroli svega u ovom našem entitetu. Da pokažemo da razumijemo bol i da ćemo učiniti sve da je nikad više ne bude i ovdje kod nas, gdje pravila igre nisu ništa drukčija nego u Sjevernoj Makedoniji. Čak naprotiv, ista su.

Pod tim ne podrazumijevam samo ugostiteljske objekte, nego i sve subjekte i objekte koji moraju poštovati sigurnosne standarde. Koliko se u nas halapljivo grabi, gura i stišće? Koliko zgrada kod nas nema prilazni požarni put, u koliko njih ne postoje ili su ukradeni hidranti i crijeva? Koliko firmi ima papir, a nema to u stvarnosti? I tko im je i za koliko taj papir dao? Koliko država, entiteti i niži nivoi sami sebi toleriraju nesigurnost i neodgovornost? Koliko oni s budžeta rade u sivoj zoni?

Ovako, nikom ništa, napravili smo se fini i puni sućuti, odradili gluhi utorak i život ide dalje. Do neke naše domaće tragedije u kojoj ćemo se opet pitati – pa, Bože, kako je moguće?

Uz dužno poštovanje Svevišnjem, nema on puno veze s tim, jer On je, ionako, da bi sav ovaj život uopće imao neki cilj i smisao, dao ljudima da odlučuju. I to da odlučuju puno o sebi i svojoj sudbi, da si rako urede život koliko je to više moguće. Kako drukčije dokazati da si položio ispit zrelosti?

A ljudi k'o ljudi, na sliku Njegovu, ali isto razlika k'o original Rembrant i crno-bijela fotokopija istog na istrošenom kopir aparatu, iskoriste svaku priliku da upropaste stvar. Uglavnom zbog sebičnosti. I tako su nam životi u rukama trule administracije, sistemske korupcije i prešutnog odobravanja. Ali iznad svega sebičnost.

Dakako da je sebičnost pokretač svega ovoga što se trenutno događa u Bosni i Hercegovini, dakako da je najlakše skrivati se iza naroda ili entiteta, ali ne zaboravite da svjedočimo igri u kojoj oni koji mu stoje s druge strane uopće ne riskiraju.

Ponašaju se baš poput potrošača koji galame da su cijene visoke, ali bojkot prestane i prije nego je počeo.

I tako, dok traje igra skrivača, zvali smo je i žmurom, u kojoj nitko nikoga ne lovi, nekako sam dojma da smo taman dobili zemlju kakvu smo zbilja i zaslužili. Na našu sliku i priliku. I da se konačno pokazala u svojoj punini i potpunom svjetlu.

Bezubu, bezmudu, prijetvornu, lažljivu, grohnulu, zaostalu, licemjernu…nastavi niz. I nimalo ponosnu. Jer ponosne države same rješavaju svoje probleme. Naša se i sa malo jačim pljuskom ne zna nositi, a kamoli s bujicom. Naša se ne zna nositi ni sa samom sobom, nego se vazda čeka da dođe netko na bijelom konju i riješi nam stvar. Jesmo li zbilja toliko jedinstveni, toliko divni, toliko vrijedni?

U zemlji slijepih onaj s jednim okom je kralj. U zemlji bezubih onaj koji barem malo pokaže zube također je zaslužio titulu - i da odnese to što je zubima zagrizao. Njegov bojkot možda i uspije. Čudo su zubi. Bez obzira jesu li prirodni, estetski nadograđeni ili implantatima obnovljeni, zubi čine razliku. Sa zubima grizeš. Bez njih samo laprdaš u prazno. I izgledaš pritom kao zadnji idiot.

Sa zubima bojkotiraš, bez zubi kusaš kako ti se servira.