Student, kako to gordo zvuči!

Studenti u Srbiji pobrali su simpatije. Što jes', jes'. Čini se kako ih se redom hvali, nema tko im se ne divi na građanskom aktivizmu i neposluhu, nakon one grozne novosadske tragedije, sa upornim pojavljivanjima u kojima se traži da se ne izvuku odgovorni, sve sa Severinom na transparentu, kao ikonom otpora.

Mnogi odavde pogotovo ih dižu u nebesa, uspoređujući njihov uzvišeni bunt i upornu blokadu cesta i mostova sa ovdašnjim studentima, koji su, naravno, prema njima, mrtvo puhalo. Naši studenti postoje, ali se prave mrtvi kad se treba dignuti za mrtve i one koji će, zahvaljujući nesposobnoj i korumpiranoj vlasti, tek umrijeti. U Srbiji studenti na ulice skokom, a kod nas iz toplih kafića tek okom.

S velikom dozom divljenja gleda se na mladež u Srbiji, kao i starež koja im se priključila, sve nekako posprdno pritom spominjući studente iz naše žabokrečine, kao i građane koji, zna se, samo tule i mule, i glasaju vazda za jedne te iste. Studenti tamo lijepi su, hrabri, pametni i odlučni. Naši su pi*kin dim, kukavice, glupani i lijenčine, kojima mečka može igrati na glavi i srati im se na istu, a da niti ne reagiraju.

Ne mogu ne primijetiti kako ovdašnje divljenje pomalo prelazi u idealiziranje, gotovo slijepo vjerovanje kako je u Srbiji to to. I kako će odnekud najednom onoliko stasala masa u vrlo skoro vrijeme skinuti s vlasti apsolutnog pobjednika izbora, jedinog i nedodirljivog, ali targetiranog kao glavnog krivca. I kao da je pitanje dana kada će Vožd sletjeti. I Srbija je najednom opet cool, a mi smo, je l', goli ku*ac, jer ovdje se nikad ništa ne mijenja, vazda isti voždovi na vlasti.

Studentima u Srbiji je, pritom se zaboravlja, puno lakše dignuti se, odlučno nanišaniti cilj i opaliti u njegovom smjeru.  Nije da branim naše, ali u Srbiji je jedan veliki slon na brisanom prostoru, makar se ponaša kao da je u staklarskoj radnji, i nekako se prenapuhao, lagan je cilj (ali, ne zaboravimo kako je slon debele kože!) i sve se čini posve jasno. Oni i On.

Studenti tamo imaju jednog, jer se jedan nametnuo kao jedini, pa je sve usmjereno prema njemu. To je nuspojava onoga kad si bog i batina, apsolutni favorit, kad preuzmeš svu vlast i ne dijeliš je ni s kim. To je nevolja kad si Ja. Kad si Ja, Ja i samo Ja. No, to veliko Ja možda ne napravi grijeh pretka i pošalje vojsku na ulice, represijom podigne na sebe i one kojima se ne diže. I možda će kroz šum mnogih medija i prolaznost vremena, a vrijeme čuda čini, ipak odigrati mudrije.

Studentima ovdje puno je teže. Nit' brisanog prostora, nit' golemog cilja. Samo šuma, gusta i mračna, ne znaš tko će te sazad, ako se okreneš sprida. Ne znaš tko će te zdesna, ako ti ulijevo. Ne znaš ni je li lijevo ono pravo lijevo, nego je desno, ali ti se pričinilo da nije. I ovdje vrijeme leti, samo da bi shvatio kako se ništa ne mijenja, jer promjena ovdje ne znači nužno poraz suštine.

Ovdje su slonovi manji, ali krokodili su veći i hijena je k'o u afričkoj savani. Ovdje svako Ja nije jedino Ja, nego se sve dijeli i lomi na komade, pa se i Ja rasporedilo točno toliko da ti se čini da to otpočetka novog vremena namjerno rade. Ubilo u pojam u korijenu, nema jednog jasnog cilja i krivca, ovdje ne možeš reći da je pjesma loša, a da te ne pošalju Lennonu ili McCartneyu, Jaggeru ili Richardsu, pa ti onda vidi tko je od njih krivac.

Možeš imati jedan cilj, ali nećeš pogoditi u metu. Možeš imati i tri cilja, ali dok se odlučiš kojeg prvo gađati, utekoše svi. Plus, teško je od šume ovdje vidjeti stablo, razlikovati tvog od njegovog. A nemaš drugog posla nego pogoditi svog i dati fore njegovom.

Studenti tamo su sila, ne zato što su, eto, pametniji od naših, nego zato što u startu imaju veliku prednost – nema nacionalnog i vjerskog nivoa, to je tamo manje, više riješeno, a taj nivo je, priznat ćete, ovdje u Bosni i Hercegovini, baš kao baraž za Zmajeve – još uvijek nepremostiva prepreka. Ovdje se sila rasplinula na mnogo malih, rekla bi Ivana Brlić Mažuranić, domaćih, koji veselo pjevaju oko vatre dok kuća sporo dogorijeva.

Inače, nisu naši ništa lošiji, ni gluplji, ni s manje volje i energije, ali, stavilo ih, nogometnim rječnikom, u grupu smrti. Protiv tri velika favorita jako je teško igrati. I, što bi se reklo, ako ne odigramo, nećemo se ni osramotiti. Hrabro izginuti na terenu ipak je u konačnici poraz kao i svaki drugi.

Plus, ne zaboravimo kako je pojam student ovdje doveden do apsurda, jer ne podrazumijeva onoga tko se muči 3 plus 2 godine, nego onoga tko za nešto šuške ušuška diplomu renomiranog fakulteta i lako dobije pečat da je za tili čas zajebao vrijeme i komprimirao pet godina u nekoliko tjedana ili par mjeseci.  Tko su ovdje studenti, rekti?

A, usput budi rečeno, unatoč svim simpatijama prema studentima u Srbiji, unatoč optimizmu onih koji i ovdje žele vidjeti promjene, studentski rezultat tamo, u čitavom spektaklu, jednak je studentskom učinku ovamo kod nas. Vlast nije pala. On nije srušen. I, zapravo, pitanje je hoće li uopće biti.

Jer, ma koliko spektakularno izgledala okupljanja, ma koliko moćno izgledala masa ljudi odlučna da izađe na ulice, pitanje je postoji li uopće neki plan ili će se vremenom sve rasplinuti  i spremiti u ormar, kao zimski džemper u proljeće. Pitanje je dokle će sve ovo trajati i tko će se, zapravo, umoriti. Premijer im dao ostavku? Hajde, svega ti, i naš je otišao u zatvor, pa?

Na kraju krajeva, svjetski igrači, posebno oni što se kliču demokratski, vazda su na strani pobjednika izbora. Svijet voli pobjednike. Ma što vi mislili o izborima, demokraciji i pravdi, novac i interes uvijek pronađu put. Kada novca i interesa nema, stvari se brzo ruše, kad ga ima, stvari stoje čak i kad se čini da su klonule.

A na izbore, ne zaboravimo, izlazi i ona ekipa koje nema danas na ulicama. Ekipa daleko iza kamera i reflektora, ekipa s periferije, iz provincije. Ekipa iza zavjesa i prozora, ekipa iza uredskih stolova i raznih komisija, ekipa s budžeta, ekipa s obećanih uplata i potpora. Ekipa s redovne plaće za redovan posao do penzije. Ekipa u strahu od novog i neizvjesnog.

Ekipa koja zna i za gore i rizik je za njih vazda prevelik. Ekipa koja kaže šuti, dobro je. A tu ekipu nijedan dron ne može prebrojati, no ima je. Mnogo. I tamo i ovdje. Ima je više nego neki žele vidjeti. I to ih vazda iznenadi. I na kraju se pitaju – pa kako i otkud? Ne nužno bugarskim vlakom i stranačkim busom. Ne odnekud, nego iz haustora, iza prvih vrata, s prvog kata.

Uz svu ovu pompu, sve simpatije i osjećaj kako košava razbija ustajali zrak, a s mokrim snovima o buri koja rastura memlu, moram primijetiti kako je rezultat naših i njihovih studenata još uvijek izjednačen. Nula – nula.

I ne bih se čudio da ostane X na kraju. Unatoč svim optimističnim, navijačkim nadama kako ipak neće. Našim studentima pomoći nema, a propadne li ovo u Srbiji, bar od naših nećemo očekivati nemoguće. I usput gledati neke smiješne, stranački montirane pokušaje bunta, kao još jedno prikazanje Hamleta u Mrduši Donjoj.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.