Kradom ptice Dodo

Bojim se da me nitko ne bi čitao da sam se i ja danas odlučio napisati nešto o prvostupanjskoj presudi Miloradu Dodiku. Već vam je odavno previše, zar ne?  Još da vam sada ja tu solim pamet svojim stavom koji se svodi na tezu kako je u pitanju tek spašavanje ptice Dodo, stvarno bi bilo previše.

Kad bih vam rekao da je država Bosna i Hercegovina jedan nevjerojatni cirkus, ništa vam novo ne bih rekao, je li tako? Pod šarenom šatrom od Une do Drine, od Neretve do Save, u predstavi koja nikad ne prestaje, krotitelji čas krote lavove, čas lavovi njih dresiraju, a publika aplaudira u zanosu i navijanju, dok gazda cirkusa, koji im malo maše novcima, malo sočnim komadima mesa, u kutu skrivećki zaradu broji.

No, u ovoj državi sam rođen, tu živim, pa nemam niti problem da jednom zalegnem na vječni počinak baš tu, u kakvoj sjeni čempresa. Pa, eto ne mogu pobjeći od cirkusa i kao da sam pomiren s tim da nikada ništa drugo osim cirkusa i neće biti na repertoaru.  

Kad ću zalegnuti, ne znam. Ne žuri mi se, iako bih, da je suditi po količini sranja koju upijem na dnevnoj bazi, trebao već biti ozbiljan kandidat za petu osobnu. No, kao što Amerikanci uče anger management, i ja se priučih kako da, neozbiljno i nimalo k srcu, shvaćam sve u ovoj državi. Pogotovo sve što mi se servira, a smrdi na ratnu i čuje se po netrpeljivosti. Tako ni lepršanje krilima ptice Dodo ne doživjeh kao neki, kojima se učinilo da gledaju, u najmanju ruku, pad crnog jastreba. I to onaj holivudski.

Očito taktici nije istekao rok trajanja. Narodu valjda i ne smeta, mitinguje se sve u šesnaest, makar je svima jasno da i mitinzi nisu k'o nekad. Isprašimo se preko društvenih mreža i komentara i to je to. Jedni se smiju Miloradu, kako nije uspio okupiti ni mladost, ni brojeve, što je istina. Ali, brzo zaboraviše na vlastite fejlove pred OHR-om, a da prosvjed za Donju Jablanicu i ne spominjem.

Da nije upornih drkadžija koji truju po komentarima na portalima, točno bih zračio optimizmom. Ovako, bojim se kako su, otkad i najgluplji među nama imaju pametne telefone, komentatori čudnih imena postali opinion makers, što bi se prevelo kao – oni koji formiraju opće mišljenje. A to mišljenje, iako ne vodi u rat, vodi u vječne rovove slične onima iz Prvog svjetskog rata – memljive rupe pune smrada, ustajale vode i pacova. Naše opće mišljenje crno-bijelo je, poput starih fotografija iz tog vremena, s tendencijom prema sivom.

Opće mišljenje nam je, ako je suditi prema komentatorskom štofu, zapravo nervozno, živčano, krvoločno i na prvu loptu. Što znači mješavinu sirove strasti i surove naivnosti. Uz ogromnu dozu kukavičluka, jer odavno ovdje nema licem u lice, muški i na šake. Jok, sve nešto skrivećki. Kad govori, nema ja, nego stalno mi.

I baš, ovdje su društvene mreže došle kao naručene – laješ i sereš, a anoniman! Đeš ljepše? Zato mačku o rep vješam i tipkovničarske pozive na oružje i kako samo neki čekaju da se zarati, pa da se završi započeto. Ne ide u rat onaj koji ima što izgubiti, a ova država svojim grudima nježno hrani kritičnu većinu stanovništva. Jesmo glupi, ali da opet idemo u rat za boračku mirovinu koju već sad imamo, mislim da nema nikakvog smisla! Da idemo u rat i riskiramo budžet? Ma, hajte, molim vas?!?

U ovoj zemlji mnogo toga nema smisla, od ustroja do donjeg postroja, ali tko mi pokaže jasnu alternativu, zapravo bilo kakvu alternativu, častim ga ručkom i pićem dokle može izdržati. Dok pokušavam pronaći alternativu, vozim se gradom i taman na onom turbo rotoru kod Stare gimnazije, vidim okićeno pred veliki praznik kao i prošlih godina – do granice koja nigdje ne postoji, a opet postoji. Jer da ne postoji, zastave Bosne i Hercegovine ne bi stale tu gdje su stale, a stale su. Zaglavila nezavisnost u ovisnosti o tome dokle je čije.

I, onako, rekao bih da malo tko ima neki problem s tim. Nije izborna godina, još uvijek se nije potrošila Mevlana, a jedan što se inače karijerno bavi tim stvarima počeo je sam sebi stvarati trostruki eho.

Čudi me kako nitko nije primijetio da se istočni i zapadni dio grada razlikuju i po tome što na jednom dijelu još uvijek grafiti pozivaju u Tuzlu, čini mi se 14.04., što bješe još 2023., dok je Tuzla City bio prvoligaš, a na drugom plakati pozivaju – Svi na Grbavicu! I to je od prošle godine. Friško. Čudi me kako nitko nije to u ovih godinu ili dvije ni pokušao obrisati ili odlijepiti, makar grafiti grde turistički dio grada, a jedan plakat, u moru istih svuda zalijepljenih, potpuno zaklanja prometni znak na sred Ulice Kralja Tomislava, reklo bi se Avenije. No, što bi se reklo, dobro je to, samo nek' ne puca…a vozači ionako znaju napamet, nikome ne smetaju nagomilane navijačke naljepnice po znakovima i tablama.  Dresura godinama daje rezultate.

A puknuti neće. Opisah to jednom, pucaju friško napuhani baloni, puca onaj balon od friške žvakaće. A kod nas balon odavno otromboljen, na pola izdušen -  i uvijek ista stara žvaka. Ne može to puknuti, nema šanse. Nadživjet će mnoge.

I sad ja da vam pričam o Dodiku i prvostupanjskoj presudi? Nakon svega, jedino što sam siguran, da je ptica Dodo živjela ovdje, a ne tamo na Mauricijusu, ne da ne bi izumrla, nego bi je svako malo vraćali iznova u život! Na opću radost svih zainteresiranih.

A nije da ih nema.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.