Samo opušteno, kad je već dopušteno!

Iako sam, u osnovi, sretan kao malo dijete kad mi neki stranac kaže da smo čudesan grad, jer nigdje nije vidio tako malo policije na ulici, a toliko mira i nenasilja, nekako mi uvijek nešto šapne kako na kraju sve ima svoje.

Lijepo je znati da možemo kroz dan u miru i dostojanstveno i bez organa reda, lijepo je znati da se život ovdje može odvijati uglavnom bez stalnog prisustva mrkog pozornika ili vazda aktivne patrole koja ti je tu negdje iza uha i naleti ti s leđa kad je najmanje očekuješ.

Lijepo je guštati u onom osjećaju moralne i svake druge nadmoći kad ti opet onaj stranac veli kako ne može vjerovati da živiš u gradu u kojem se ne čuje policijska sirena i u kojem te ne prati nakon devet sati policijska patrola, a ti samo skoknuo do pumpe po cigare ili da čisto malo uhvatiš zraka. Sve ti bude milo kad ti spomenu kako to nema u bijelom svijetu, tamo gdje je čovjek čovjeku vuk, a kriminalac vreba iza svake vrbe i gdje odavno CCTV gleda svaki ugao, ali i to često uzalud.

Bude ti milo, ali negdje u dubini duše znaš da ni to nije dobro. I da i mi svojih mana imamo. I da smo se malo previše navikli i opustili. I da to što policije više nema, nego što ima, kad – tad mora doći na naplatu.

Zapravo, nedostaju mi odavno. I oni lako uočljivi, a i oni u civilu. Čisto da znaš da ima tu netko da ispravi krivulju na Drin…Neretvi. Nedostaje mi prisustvo onoga tko će, poput majke ili oca, djeci reći – Ne, ne to! Pec! Pec!

Fale mi da upozore narod da se u šlafroku (zapravo ovdje kažemo šlafruk) i s dvije vrećice (ovdje kažemo kese) u ruci ne može biti Supermen i kako pravila prelaska ceste vrijede isto za sve. Volio bi ih vidjeti kako češće "skidaju" vozila natakarena na rubove pločnika ili zelene površine.

Volio bi ih vidjeti kako munjevito rješavaju problem nadobudnih i pijanih, starih i mladih, narušitelja kućnog i urbanog reda i mira, a ne da se pokrivamo jastukom po glavi i budimo s podočnjacima. Volio bih da ih se plaše oni kojih se strašiti mora. Maloljetni hormoni i do zrelijih godina stasali nezreli primjerci homo erektusa. Da se zna da postoji i neka kazna. A ne da se može dokle hoćeš.

Volio bih da ih, pa makar me uhvatili u laži i puhanju, sretnem u sitan sat, baš k'o nekad…kod Katedrale, na Rondou, kod Mostarke, na Avijatičarskom, kod Hotela Mostar…gdje god su me već kroz godine lovili u pripitom stanju i izveli kaznama na pravi put. Uvijek sam imao izgovor, ali odavno već se kazne ne bojim. I zbog toga što vozim uredno, savjesno i po znakovima, ali, nažalost, i zato jer ih nema.

Katkad kad prođem, recimo pored Katedrale, spuštajući se u grad iz kakvih svatova ili s fešti druge vrste, ostanem razočaran kad ih nema, jer tri sata sam pio samo mineralnu i nitko to da vidi? I kakvi tek onda tuda ulaze u grad i izlaze iz njega?

Fale mi patrole, radarima svaka čast, ali ništa te tako brutalno ne može nulirati kao iznenadni nalet na patrolu. Pa je onda danima, mjesecima, čak i godinama, vidiš iza svake krivine, iza svakog žbuna, vidiš je i kad je nema! A kad je stvarno nema, kad je godinama nema, probudi se, i to kad mu se najmanje nadaš, zlikovac u tebi. Stisneš gas i hoćeš proći kolonu, preteći gdje fizika kaže ne, kažeš si ma 'ko ga jebe! I često ti prođe. Ali, dovoljno je jednom da ne prođe.

Pa da pucaju kosti, da se metal u sekundi zagrli s tvojim mesom, a uz strašnu buku uši nabiju u sljepoočnice, a oči nalijepe na popucalu šajbu. Pa da u smrt povučeš bahato i sebe i druge.

Zato mi fale gdje su prije bili. U Žitomisliću, pred Bunom, pred mostom Bijela, u Salakovcu, pri Vojnu…da ne može svatko za volanom pomisliti da je onaj gore spomenuti Supermen.

I fale mi još na puno mjesta. Da love, da izdvajaju, da odvedu i privedu, da upozore i da samo postoje. Kao što se kosa šiša da glava ne podivlja, tako tu i tamo potez škaricama čini čuda. I škarice same, ovješene na zidu, samo da ih vidiš, da su tu i spremne, čine čuda.

Lijepo je pohvaliti se kako kod nas, vidiš, na ulici nema policije. Lijepo je sebi šapnuti na uho ono što želiš čuti, da smo unatoč tome mirni i uglavnom bolji od mnogih drugih. Ali, je li to znači da možeš biti miran i bezbrižan i sutra, zbog toga jer nije bilo korektiva u društvu, čuti vijest koju nisi želio čuti ni u najgorem snu?

Nismo policijska država, barem ne u svakodnevnici. Ali, isto smo se malo previše naviknuli na tu situaciju u kojoj te jedno oko ne gleda. I previše opustili. Zar ne?  I previše vozimo i gonimo po svome, bez pozornika, bez redara, bez čuvara, prepušteni instinktu i slobodnoj volji.

Kad ikad nam je bilo plaho simpatično kad je Zoster pjevao o policiji ove zemlje koja neće nikad stići na vrijeme? Kad ikad to bješe, da smo zaboravili da ta pjesma ima još teksta i refrena, a koji nisu baš simpa, nego krajnje upozoravajući?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.