Prado, Prado, moja nado!

Kad je ono nedavno na Lenjinovom Šetalištu Nikole Šubića Zrinjskog, odnosno Španjolskom trgu,  bila postavljena izložba reprodukcija slika velikih majstora iz bogatog fundusa madridskog muzeja Prado, naglo sam promijenio rutu kretanja kojom inače idem.

Tih dana sam, posve svjesno, odlučio ići šetnicom, iako mi je i duže i, u nastavku hodnje, bez imalo hlada, po ovoj žegi napornije. Ali, makar i putem reprodukcija, Prado je Prado. Majstori su majstori. I vrijedilo je.

No, nisam ja išao tuda samo zbog upijanja slika, makar reproduciranih i uvećanih i izdvojenih detalja. Ima u meni nešto kulture i potrebe za istom, ali neću pretjerivati. Par puta je, što se dojma izloženog tiče, bilo sasvim dosta.

Išao sam, da vam budem iskren, iz još tri razloga. Razlog prvi, išao sam da pravim gužvu. Odnosno, išao sam da prođem opet pored izloženih panoa i time pružim podršku i onima koji su se sjetili izložiti to Mostarcima, ali i onima koji su došli baciti oko. Priznajem, pretpostavio sam da će Mostar opet pokazati ono svoje bezvezno lice i kako će ljudi prolaziti nezainteresirano pored panoa, tipa kakav Prado, kakvi bakrači!

No, ugodno iznenađenje bila je spoznaja da je i po najvećem ćelopeku na izložbi bilo ljudi, a mnogi su vrlo zainteresirano gledali slike. Da, bilo je i turista, ali bilo je, bome, i naših. Nisam ni morao dolaziti praviti gužvu, što je stari naziv za ono kad vidiš da negdje neće biti raje, pa se mudro rasporediš po prostoru, ne bi li se posjeta činila većom nego stvarno jest. Nemalo puta sam u ovom gradu potonuo glavom u vlastita ramena od stida, jer čaršija nije prepoznala vrijednost gosta i njegove umjetničke veličine, pa usput poželio da se mogu multiplicirati u Devet Jugovića, samo da prikrijem sramotu pred entuzijastičnim strancima.

Razlog drugi se sam nameće, točno me je zanimalo tko su ti ljudi, moji sugrađani, koji dođu, koji zastanu, koji se dive i razgovaraju o slikama. Sjeo bih načas na klupu i promatrao ljude. Kako je lijepa spoznaja vidjeti taj fin i naoko normalan svijet, koji izgleda kao da nikad nisu napisali ružan komentar preko društvenih mreža, kao da je bijes i srdžba njima strano tijelo i odraz nemoći, a mržnja tako neprilična karakteru. Lijepo za uzdahnuti od nekog finog zadovoljstva u tom trenutku. I načas ti se grad čini stvarno lijepim. I vrijednim življenja u njemu.

I na kraju, razlog treći. Nisam mogao prolaziti šetnicom do Španjolskog trga baš svaki dan, činio sam to kad god su mi obveze dopuštale, ali najjači razlog od ova tri bila je bojazan da će se netko, kako je to u ovom gradu već običaj, nasrati na izložbu. Bilo neki pojedinac ili grupa modernih barbara, skloni destrukciji i ispoljavanju bijesa na svakom koraku, bilo neki nadriumjetnik koji ne trpi konkurenciju i želi ostaviti svoj pečat preko tuđeg rada, bilo neki primitivac koji ne trpi ono što me razumije, bilo neko ekstremno krilo od dvije navijačke skupine u gradu, koja se zabilježi sprejem, flomasterom ili naljepnicom gdje god stigne i gdje god dobavi.

Kažem, plašio sam se, jer grad ostavlja dojam tih nespregnutih navika, no, na moje veliko iznenađenje, u ono dana što sam svjesno bio tamo, Prado nije džaba krečio. Par dana prije kraja izložbe na javnom mjestu, konačno sam se dokopao toliko željenog i zasluženog odmora, na koji sam otišao sa spoznajom kako se ipak može.

Ne, nemojte mi samo reći da je u tih nekoliko dana, u faktički sudačkoj nadoknadi, Mostar ipak pokazao očnjake, a da sam ih, eto, mimoišao.

I da, kao što rekoh, U Mostaru često ljudi odu na neke događaje da bi podržali stvar. Možda ih neki konkretan događaj baš toliko i ne zanima, ali dođu čisto da se malim brojem okupljenih ne sramotimo pred svijetom.  Da nisu tu samo rodbina i prijatelji koji se nisu uspjeli izvući. I u nadi, stalnoj nadi, da to sutra neće biti potrebno činiti i da će svaka publika ovdje puniti događaje koji ih baš, baš zanimaju.

Onda ćemo imati grad. S malo većim slovom G.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.