''Ma, Mostar je k....!''

Što zbilja Mostar nudi svojim mladim ljudima? Čime ih to može nagovoriti da ostanu i ovdje grade svoju svijetlu budućnost i karijeru? Odgovor znate, ali ga se strašno plašite.

Neki dan se vratio susjedov mali iz Banjaluke, imali tamo neki turnir kroz čitav tjedan. I sretnem mu sinoć starijeg brata, nedavno napunio 18, pa pitam što kaže, kakvi su mu dojmovi iz Banjaluke?

Veli mi on kako samo govori– Ma, Mostar je k....!

Nasmijah se na prvu toj dječjoj analizi, ali koju sekundu kasnije shvatih da se tu čovjek nema čemu smijati. Porazno je to. Grozno je to.

Jer isto mi je neki dan rekao i kolega koji je što poslom, a što turističkom radoznalošću obilazio gradiće Ze-Do kantona, samo da bi se vratio s razočaravajućom rečenicom – Mostar je goli k...!
I sve češće mi se događa da ljudi koji su, čini mi se, zadnji spremni izgubiti vjeru u kapacitete i mogućnosti Mostara, samo odmahnu glavom ili rukom kada dođu odnekud, iz bosanskih gradića koje smo gledali s visoka, a da ne govorim kada dođu natrag iz velikih gradova s kojima smo se nekoć „nosali“ i često ih pobjeđivali u usporedbi.

Međutim, bio bih svjetski lažov kada bih rekao da mi se ne događa i jedan drugi fenomen. Javim se na telefon i s druge strane žice nepoznat Bosanac, poslovna je situacija, pa da se prelomi priča u pravi smjer, obično kaže kako je bio u Mostaru i kako je oduševljen. I kako zavidi kako nam je lijepo.

A ja, uvijek spreman odvojiti kurtoaziju od stvarnog mišljenja, obično inzistiram da mi kažu što ih je to oduševilo kod nas, pa kao po pravilu dobijem odgovor – sunce, voda, nebo, blagi miris mora, okus juga i dodir mediteranskog.

Naravno, probudi se u meni uvijek onaj lokalpatriot koji obožava kad mu titraju jaja ovakvim opisom Mostara i Hercegovine, no moram priznati da me, dok slušam hvalospjeve suncu, nebu i bojama koje se stapaju, osim blage dosade prolaska kroz već sto puta odslušano, uvijek drži i jeza iščekivanja onog – ali...

Učio me život da prvi dojam zna biti varljiv i površan. Da se sitni, ali bitni djelovi slagalice tek kasnije slegnu i ulete na svoja mjesta. I zbilja, tko god ostane malo duže u Mostaru počne primjećivati to „ali“. Počne primjećivati sve ono što mi još uvijek imamo, a kod njih je davno krenulo izumirati. Vidi da sve ono što ne možemo ovdje dotaknuti zadivljuje i fascinira (sunce ponajviše), a sve što smo dokučili, ovdje smo uglavnom sjebali. Dovoljno je baciti pogled u jedinu isključivo mostarsku rijeku.

A ovi naši što ostanu duže u gorespomenutim gradovima, nemaju to „ali“. Umjesto da se vrate s pričom kako je lijepo i krasno, ali Mostar je ipak Mostar, sve više slušam samo ono famozno „Ma, Mostar je k.....!“ I onda krene lavina u kojoj moj sugovornik izriga sve što mu dugo stoji na vrh želuca i ulazi u grkljan i pritiska dušnik. Ona knedla koju nosimo u ovom gradu nabubri i krenu psovke.

U gradu u kojem je lakše ispilati stabla i ukloniti ih s pločnika, nego s tog istog pločnika skloniti nepropisno parkirane automobile sasvim je normalno imati gnedlu u grlu. Jer to je samo jedan primjer kako je u ovom gradu propisno i nekažnjivo ono što je drugdje nepropisno i kažnjivo. I kako ovdje sitan interes uvijek pojede krupni korak naprijed.

Sve dok je tako naša djeca će se vraćati u grad s rečenicom „Ma, Mostar je k....!“ i gledati kako klisnuti odavde. Jer dok mi stojimo i gnjilimo u kompostu sastavljenom od posljedica općeg propadanja, privatnih interesa, brutalnog nepotizma i nekažnjivog bezobrazluka, ne primijetimo kako djeca primijete, a i roditelji im sve manje proturječe, kako ovdje, u ovom i ovakvom gradu, nije ono što zbilja žele u životu.

A roditelji, da bi odagnali crne misli, baš poput mene, stalno traže rijetke pozitivne primjere, kao svjetionike u olujnoj noći, pokušavajući navući šarenu zavjesu „metar s metar“ na ogroman crni mrak koji se ovdje krije iza sjajnog sunca, plavog neba i mediteranske klime. Za skidanje mraka trebat će, siguran sam, puno više od pokojeg srušenog bespravnog objekta i nekoliko rekonstruiranih ulica. Trebat će suštinske promjene i odlučnost neviđena zadnjih dosta godina.

Ali ako se ne dogode, djeca će se sve više i više u grad vraćati s razočarenjem i gorkim okusom, pravom knedlom u grlu. S namjerom da odu i da se čim prije prestanu vraćati.

Mojoj generaciji se to nije moglo dogoditi. Odnosno, samo strašan rat nas je mogao izbiti iz armature grada koji je imao smisla, čije kormilo je bilo usmjereno naprijed i u koji smo se i mi nekoć sretnim roditeljima vraćali s turnira i ekskurzija, i iz puno većih gradova, samo da bi shvatili da ga toliko volimo, da nam je toliko super, da stvarno ima smisla, i da nam je ovdje budućnost.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.