Mostar – veliko gadilište!

Kad pogledaš ofrlje – nikad se na mostarskim cestama nije ovoliko radilo i rekonstruiralo. Reklo bi se da grad juri prema nekim novim standardima, onima koji su mu pobjegli još na prijelomu milenija i koji su se doimali neuhvatljivima. Odvodne cijevi se polažu, kružni tokovi se grade, pločnici se slažu, asfalt se zagrijava...

No, pogledaš li malo bolje vidiš radove koji traju li traju, idu puževim korakom, svako malo istu rupu zatrpavaju i otkopavaju, ugađaju projekt stvarnom stanju na terenu i zahtjevima nedodirljivih, bore se grčevito s logikom i (ne)znanjem. Ako ih uopće ima na mjestu radova.

Veća je šansa kako ćete na jednom od mnogobrojnih gradilišta susresti par radnika, ili nijednog, nego što ćete vidjeti vrijedni mravinjak ljudi kako kopa, polaže, zatrpava i uređuje. Ne, ovdje imaš dojam da jedan nešto radi, čeprka po prašini, a trojica nalete tijekom dana baciti pogled. No, reći će vam – sve je u planiranoj dinamici i unutar rokova.

Označavanje gradilišta je također specifikum u Mostaru. Uključuje označavanje izvan svih standarda, bez ograda i obavještenja, tu i tamo tek s ofrljativnim znakovima koji više zbunjuju nego što govore. Vozač namjernik, pješak nesretnik ili bilo tko koji tuda prođe, jer i nema kuda drugo, s obzirom na broj nikad završenih radova, ima ogromne šanse propasti, upasti, ogrebati, najebati.

Da ne govorim kako je ogromna mogućnost da ćete zbog konfuznih ili nikakvih oznaka upasti u zamku da vi mislite jedno, a drugi sudionici u prometu kroz zonu radova nešto posve drugo – i samo vas Svevišnji onda spašava! Također i čuva vaše živce kao zadnja linija obrane, jer radovi na mostarskim cestama uvijek nekako najveću špicu imaju kad i prometna špica. A od četiri popodne nigdje nikoga! Pa, stari moj, je li netko čuo za smjenski rad?

Raduje svakoga, mene pogotovo, što se mičemo s mrtve točke i što se radi. Ali, dajte ljudi, završite jedno, pa počnite naredna tri projekta! Nije ovo veliko gradilište, nego veliko gadilište, koje se smučilo i onima s najjačim želucem. A tek turisti? Zovemo ih da nas spase, da nam kapnu kakvu lovu, hoćemo li ih vodati po prašini i makadamu? Toga kod njih nema, preko noći tamo kod njih završavaju ovakve projekte, pa možda i ovo podvedemo pod atrakciju Mostara?

Prašina, blato, kaos i nedefiniranost vremena svršetka veoma iritiraju. Pogotovo jer gledajući te ovdašnje radove, koji teku puževim korakom, čitaš kako nedaleko odavde završavaju mostove, kilometre ceste, brda pomjeraju. I to sve u rokovima koji našim neimarima izgledaju kao znanstvena fantastika. I nema tamo sužavanja i prepakiravanja projekata, nelogičnih prepusta, misterioznih prestanaka traka i amaterskih nadoštiklavanja ograda.

Danas kreće projekt gornje Avenije. Još prašine, još blata, još rupa i još kaosa. Sreća pa su ostali radovi već završeni, pa nećemo gubiti živce u prometu. Sreća pa je Vrh Avenije već odavno riješen, kružni tok postavljen (kuku, hoće li morati pomjerati onaj neboder da kružni ipak nekako ubodu u gabaritima?), a da ne spominjem cestu od Velike pošte do Gimnazije, a tek Smrčenjake i moćnu magistralu pored škole na Bijelom brijegu...

Važno je započeti. Završit će nekad. Valjda.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.