Snađi se, druže!

Gradovi su složeni sustavi, oni najmoderniji i najuredniji za život gotovo da se mogu usporediti s dobro ugođenim klavirom ili kompjutorom. Svaki građanin zna što mu je raditi i kako se ponašati, gotovo neprimjetno gradske službe rade svoj posao, grad se čisti sam od sebe, rekao bi neupućen, kao mačka kad se poliže. Iza svega toga stoji razrađen sustav prava i odgovornosti, redovnog plaćanja i svako malo propitivanja od strane vlasti – radimo li dobro posao? Ili, barem, izgleda li da ga dobro radimo?

Kad se pojavi neki problem u startu se tamo zna linija odgovornosti, niz međusobno prožetih prava i obveza i usvojeni standardi djelovanja odmah pokažu gdje se zakazalo. Problemi se munjevito otklanjaju, a odgovorne se vrlo brzo pronađe i pozove na raport, sve u cilju izbjegavanja najcrnjeg scenarija za Gradsku upravu – da nezadovoljni građani sutra glasuju za nekog drugog umjesto njih!

Riba ovdje smrdi i od glave i od repa

Mostar je grad, složen oduvijek, ali krajnje složen i do zla boga kompliciran zadnjih 25 godina. Od tih 25 godina, zadnju polovicu je cirkuska atrakcija čuđenja u svijetu. Ako uređene gradove možemo, kao što sam napisao iznad, usporediti s dobro ugođenim klavirom ili sjajnim kompjutorom, Mostar je onda raštelovana harmonika dugmetara čije dvije strane tek ponekad nađu zajednički ton ili stara  4.86-ica u stalnom stanju plavog ekrana na kojem piše da se sustav ne podiže zbog korijenskih  problema.

U gradu bez izbora vlast u tehničkom mandatu tehničkog mandata niti se može smijeniti, niti se plaši smjene, a u tom stanju realno je teško očekivati neizmjeran elan, pogotovo onaj izazvan strahom od poraza na narednim izborima. Za razliku od demokratski uređenih i gradova s izborima, gdje se Gradska uprava trudi da nešto u mandatu i napravi, Jedino u što se čovjek može ovdje ponadati je da će jedno jutro već otekli od dugogodišnjeg beskrajnog jednog te istog dana, ljudi u Gradskoj upravi, od prvog do zadnjeg, odlučiti totalno, ali baš, ono, totalno zasukati rukave i reći kako će od sad drugačije. Samo da bi onda svi još jednom shvatili da se malo toga može napraviti bez Gradskog vijeća, kojeg, nema, je l', već godinama.

Stanje kome – nepromijenjeno!

Ako postoji Gradska uprava na ovom Svijetu koja je najbliža definiciji one Božje objave Mojsiju „Ja sam onaj koji jesam, to mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena“, onda je to ova naša, mostarska. Zaglavljena kao iverak u oku vremena, zaustavljena u jednoj točki XYZ prostornog sistema, ni sama više nema osjećaj zašto je uopće tu gdje jeste. Doduše, plaća ide, a sve ostalo manje ili više je u stanju hibernacije. Tu i tamo pokažu znake života, ali kad bolje skužite stvar, nit' ih tko tjera, nit' se koga trebaju plašiti, nit' kome odgovaraju. Našli su modus raspodjele novca, ponešto kapne i na ulice grada, ali za sve ostalo niti imaju kapacitet niti ga traže. A građani se uglavnom zaustavljaju na psovanju Ljubi, a to što je Ljubo tu jer se njima i ne da baš pritiskati za nove izbore, to nije toliko ni bitno. Bitno je da idu plaće, da se nekako krpi, da u stanju kaosa svak' pomalo otkine svoj dio – i to je to!

I dok drugi gradovi, čak i ovdje u našoj zemlji, imaju nekakve razvojne planove i projekte, kod nas to i kad se dogodi ide puževim korakom i, uz čast nekim izuzecima, uglavnom predstavlja krpljenje već sto puta krpljenih zakrpa i sufliranje nekim projektima koji se, eto, ne mogu izbjeći. Ako vam, gledajući stvari kako ovdje stoje, padne na pamet medo i njegov zimski san – niste daleko!

Četvrt stoljeća teatra apsurda

U međuvremenu, da ne bude zabune, još u vrijeme kada smo je ovakvu kakva već dvanaest godina jeste birali, aktualna Gradska uprava nastala je na temeljima razvaline od grada, koji nikada nije uspostavio bilo kakav jasan i transparentan sustav vlasti prema građanima, a pogotovo obratno. Možda je postojao na papiru kojeg su donijeli stranci, ali, zapravo, jedini sustav je bio i ostao – zadovoljiti nekako vjernu vojsku glasača, ne uzimajući im puno, a dajući im dovoljno.

 Sva ta neplaćanja obveza, zastare, „zanemari to, 'ko ih jebe“, „metni tu, šta te briga“ ili „sredi'ćemo to nekako“ na obje strane grada morali su nam se nekako vratiti. Sva ta raspoređivanja loših i neodgovornih, ali vjernih, morala su nam se vratiti kao bumerang. Sva ta šutnja dok je galama još i mogla pomoći, danas je uzrok glavobolje. I, ne zaboravimo, svaka naša mala riznica vlastitih grijeha uključena je u ukupnu cijenu koštanja!

Sve te silne mansarde nasađene po zgradama, sve te bespravne kuće i zgrade oko grada i u gradu, sve te smiješne šarene fasade koje grad čine cirkusom na otvorenom, sve te igre zatvaranja očiju na ovo ili ono, pogotovo na sve te ekocide, urbicide i slične cide, sve te rupe i u korov zarasla igrališta i parkovi, svi ti u startu neuspješni pokušaji da se civilizira življenje, hodanje, vožnja i parkiranje, svi ti „drži vodu dok majstori odu“ nisu grijeh aktualne Gradske uprave, nego ukupan zbroj grijeha svih uprava u zadnjih 25 godina. I nešto u što se, bez velike nevolje, ne dira. I nešto što ni sami građani ponekad ne žele da se dirne, jer ispast će i njihovi leševi iz ormara.

'Ajmo pošteno – a zašto bi i kome?

A zašto bi netko uopće i dirnuo ako mu nije o glavu? A kako će ti biti o glavu kad te nitko smijeniti neće, nit' se novih izbora plašiš, jer čak i da ih nekim čudom bude, opet si nekako ziher da radiš s akvarijskim ribama, a ne ljudima?

U kontekstu toga, sve ovo sa smećem, sav ovaj naš jad, smrad i zaraza, puno su kompleksnija priča od duela nezadovoljne grupe građana i odgovornih. To je samo vrh plutajuće sante leda, ili bolje rečeno, gomile smeća, koja je nastajala dugi niz godina na žmirenju, sređivanju, popuštanju, davanju, tapšanju, gledanju onog tvog, gledanju da je onaj tvoj, okretanju glave – i stare parole po kojoj sve ovdje funkcionira – Snađi se, druže!

E, pa, snađi se…

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.