Država duradi nešto!

Već dugo vremena koristim rečenicu „Država duradi nešto!“. Otuđio sam je nekome nekoć na Facebooku, ne bih bio siguran kome točno. Ispočetka mi je bila urnebesno smiješna, onda je postala uobičajeno efikasan komentar na svakodnevna licemjerstva, gluposti i idiotluke, kakvih kod nas inače bude na izvoz.

A onda je prešla u legendu jer sam je vidio posvuda. Na televiziji, na portalima, u izjavama političara i običnih, poslovično obespravljenih građana. Postala je vic koji opisuje stanje uma u kojem živi ovaj narod koji je toliko ponosan da mu ne smeta ni kad ga netko zove obespravljenim, napaćenim, siromašnim, zaostalim i jadnim.

Zbogom, žohari!

Uglavnom, među bosanskom ekipom, koja je odavno namirisala vonj propasti na ovim prostorima i uredno se distancirala u fizičkom smislu, to „Država duradi nešto!“ bio je gotovo hashtag kojim su se na dnevnoj bazi iščuđavali izgubljenosti ovdašnjeg naroda, koji je sve učinio da mu od države ostane tek forma, ako i to, a sadržaj koji čini jednu državu odavno je od strane tog istog naroda pušten niz vodu. Svjesno, sasvim svjesno, makar će svi reći da je netko zao došao sa strane i sjeb'o nas. Što je, svakako, laž veća od zablude da imamo uređeno društvo i državu.

„Država duradi nešto!“ najbolji je opis teške zablude u kojoj živi ovdašnji svijet. To je naš fakin DNK, namjerno pisan s izvornom pravopisnom greškom, vapaj onoga koji se države i njezinih organa sjeti tek kad je debelo kasno, ne shvaćajući da ih je, dugogodišnjim neradom i nezalaganjem, mišlju, riječju, djelom i propustom, potpuno obesmislio, učinivši od njih budžetske protočne bojlere koji su sami sebi svrhom. I koji su takvi jedini pravi razlog postojanja ovdje.

Sve ću da ti dam, samo da zaigram!

Ujedno, govorimo o onome što je izvor vječne požude ovdje - da se bude dio tog samo sebi dovoljnog sustava. Što zapravo i nije neki sustav, da ne bi došli u zabludu da to smatramo državom, to je tek krinka od države i sustava, a zapravo stol s kojeg se grabi i krka. Dok nisi unutra nezadovoljan si, a kad upadneš, odjednom slijedi amnezija na nezadovoljstvo. I tako se ovdje sve vrti u krug, nitko nema artikuliran prigovor, barem ne dok se kakvo zlo ne dogodi.

„Država duradi nešto!“ toliko je genijalan isječak istjeran iz kolaža naše bijede, koji odlično funkcionira kao samostalan spomenik ovdašnjim sluđenim vremenima. „Država duradi nešto“ ekvivalent je onome kad Mirko S. Kojotowski spusti zavjesu na prozoru pred jurećim vlakom koji ima raznijeti njegovu kućicu ostavljenu na tračnicama, potez toliko glup i uzaludan da je zapravo smiješan.

I čak kad nema mjesta ni najmanjem osmijehu, jer tragedije se ponovno događaju, ne može taj vapaj za državom i zakonima otjerati onu esenciju komedije iz sebe. Dakle, tragikomedija.

Kamo dalje, rođače?

I ne treba mi ovdje da se zamjeram ljudima, recimo, zapažanjem kako, nakon svega, pravo traže i oni koji ga inače zaobilaze, kako pravdu traže oni koji je inače ne daju, kako zakone zazivaju i oni koji ih godinama svjesno krše, kako zaštitu žena traže i oni koji su već znali udijeliti pokoji šamar i nikom ništa i kako kazne za nasilje traže i oni koji ga svako malo na tipkovnici zazivaju.

Dovoljno je pogledati prosvjede protiv vlasti na čijem čelu stoje predstavnici iste te vlasti da bi sve bilo rečeno. I zaključeno. Teleći cirkus Monti Dejtona, lijepo rekoh i zaključih davnih dana. A ovi se lijepo potrude da mi svaki put daju za pravo.

I što ćemo? Još koji dan „Država duradi nešto!“, a onda opet svak' na svoju stranu, u svakodnevnu borbu sa što lakšim prolaskom preko pravila, normi i zakona, u nimalo diskretni šarm balkanske tradicije. I u nimalo diskretni niz međusobne ovisnosti pijuna i topova, kraljeva i konja, laufera i kraljica, u ludom plesu na bini koja samo što nije propala.

Gdje si, care, lave, babo, legendo?!

Još koji dan „država duradi nešto!“, a onda ćemo opet preko reda, ispod stola, znam čovjeka, sredio sam ti ono, bit će to u redu. Papir će svašta trpjeti, stvarnost će ono s papira demantirati, a sve skupa prekrit' će pjesma, igra i zabirav. Drugim riječima, na Istoku stare priče, a ni na Zapadu baš ništa novo.

Do neke nove prilike za „Država duradi nešto!“. A nećemo je dugo čekati.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.