Smrt cenera i pogibija cvaje

Moram priznati kako od korone češće plaćam karticom, a manje kešom. Možda je to i bila namjera nekoga "ozgar", ali je činjenica. Ipak, ima mjesta gdje je keš još uvijek zakon i zato povremeno odem do bankomata, čisto da lisnica nije prazna. A tamo, na bankomatu, gotovo svaki put ista stvar – novac koji dobijem najobičniji je kupus, zbirka pohabanih, skoro uništenih novčanica, neke od njih još samo selotejp drži na životu.

Ne mogu se sjetiti da sam ikada igdje vani na bankomatu imao priliku dobiti takve sramote od novčanica. Uvijek bi tamošnji aparat tamošnji keš izbacio u najurednijem mogućem obliku, počevši od najmanjih prema onim većim apoenima.

Trula kobila

Kod nas ako ti izbacuje cenera čudom se čudiš kako je uopće čitav izišao kroz onaj otvor, a „čvrsta“ i čista cvaja ti je iznenađenje sezone, a čak i pedesetice znaju biti toliko pohabane da sve kontaš kako otići na banku nekome spomenuti familiju.

A što tek reći na situaciju kad odeš na bankomat uzeti par stoja, recimo za u svatove, krštenje, krizmu, rođendane, što ja znam već, pa umjesto ponosa i dike dobiješ dvije pohabane i pocrnjele novčanice, a nedjelja, a ti uz sve to i nemaš više dostupnih sredstava na računu? I onda kažeš, hajde, lova je lova, nek' se on dalje bakće s tim. A znaš da si negdje unutra i ljut, jer otići s kuvertom u kojoj su dvije trule novčanice je znak nepoštovanja, ma koliki apoeni bili.

Sjetite se samo izraza lica trgovca kad ga počastite polupreživjelom novčanicom? Manje gadljivu facu složi kad mu račun od 11 maraka platite stojom. Još je gore ako se dugo poznajete i stalna si mušterija. Točno vidiš kako mu je neugodno i da si ga na neki način iskoristio, uvalivši mu problem u ruke. Kao da si mu virus iskašljao u facu i pritom naglo ozdravio.

Vrijeme je novac

Kaže mi jedna kolegica kako ona uredno s bankomata ode na banku da joj zamijene sve pohabane novčanice. Nema pardona! Rekoh sebi, jes', ali što ću kad mi je banka daleko od omiljenog bankomata, a vrijeme stisnuto k'o pingvin na Antartici? Još kad mi padne na pamet red, odmah dobijem ospice. Ako već nisam dobio šugu od novčanica koje sam upravo stavio u ruku.

Logično je kako su ceneri i cvaje pohabaniji, oni su više u stalnom opticaju, no inflacija očito i od pedesetica i stojanki pravi umorne papire. A banke ih uporno vraćaju u bankomate.  Da, znam, sve dok imaju nit i osnovne elemente ispravne su, ali zamislim strance koji se odluče uzeti nešto našeg keša s bankomata – jadan ne bio, kakvu poruku šaljemo?

Novčanice koje ionako nisu među ljepšima u ovom dijelu svijeta, još uvijek dizajnom više naginju bonovima nego ozbiljnim parama, a kad ih strendžer stavi u ruku, što ima pomisliti o nama? Kakvi su ovo ljudi? Kakva je ovo zemlja? Mogu zamisliti kako mu bude ugodno kad primi selotejpiranog cenera u ruku...

Krv, znoj i suze

Kad smo već kod toga, sjetih se papirnog petaka i one zelene novčanice od jedne marke. To smo zamijenili metalnim novcima i vjerujem kako je to jedan od boljih poteza Centralne banke BiH. Zamisli, brate, zamisli, sestro, da su te novčanice preživjele, još u ono doba znale su biti poderane i isprane češće nego ste ih mogli zateći u nekom prihvatljivom stanju.

A kako galopiraju cijene, bojim se da mogu samo predložiti ljudima iz Centralne banke – počnite polako razmišljati o tome da ove uglavnom već jadne cenere, pa čak i solidno razvaljene dvadesetice, uskoro zamijenite ne novim papirnim novčanicama, nego  "gvožđarijom".

Nekad si sa par cenera mogao i nekoliko dana izdurati, danas prvi ispari do podne, a drugi ne dočeka mraka. A usput, metalu je teže dohakati. Tu i tamo dobijete prljave, pocrnjele, ljepljive, ali ipak je to daleko od papirnatog armagedona konvertibilne marke. Red bi, na kraju krajeva, bilo priznati kako su deset i dvadeset maraka postali sića. Ako nisu danas, čini mi se kako će već sutra to postati.

Drugovi, situacija je složena

Novčanice s kojima jedva možeš bilo što pojesti usput. Novčanice s kojima nećeš moći više kupiti teglu omiljenog namaza od lješnjaka ili običnu teglu ajvara. Novčanice s kojima kupiš par sladoleda, germu i žvakaće. Novčanice s kojima će pušači dobro razmisliti gdje ostavljaju upaljač. Novčanice s kojima kupiš najmanji bon i čokoladicu. Novčanice s kojima kupiš jeftin sendvič i ako ostane za jogurt ili mineralnu.

A to nas dovodi do druge teme. Hoće li se netko, a ne samo strani turisti, zapitati, kakva je ovo zemlja? Kakvi su ovo ljudi? Hoće li se sami ljudi ikada zapitati – kakvi smo to, čovječe?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.