Nema više rocka, ostao je samo roll

Uh, kako vrijeme prolazi! Prokleto brzo! Nije mi se jednom dogodilo da sretnem prijatelje i upitam ih kako im je onaj mali slatki dječačić, a oni me pomalo u čudu pogledaju, a onda, kao da su shvatili da se šalim, pa veselo kažu kako je već srednjoškolac. I kako ne ide više s njima na more. Ne ide, zapravo, više s njima nigdje i onda slijedi savjet da uživam u svakom trenutku, jer tako prokleto brzo odrastu.

Vjerojatno se i vama dogodilo da upitate koji razred je sada mališa, a roditelji ponosno kažu kako završava fakultet i već ima plan, svjetski plan. I najednom se osjetite starijima nego što ste mislili, s onim tupim osjećajem u glavi i stomaku da vam je netko najednom ukrao pola života, a da uopće niste primijetili.

Osvrnete se i najednom onih par godina, koliko vam se na prvu čini, zapravo je deset godina, a stvari koje su se naoko zbile neki dan, zapravo datiraju još iz dvije i petnaeste. Pa onda ste najednom pred ogledalom, čupkate sijede i pokušavate pohvatati sve te bore i dlake iz ušiju koje su se odnekud tako brzo pojavile.

Ticking away the moments that make up a dull day

Vrijeme. Ta nevjerojatna četvrta dimenzija naših života. Samosvojna, neukrotiva, neovisna. I dok je čovjek uspio sasvim solidno ovladati s one prve tri, dužinom, širinom i visinom, vrijeme nam je i dalje enigma.

Pičimo tako svaki dan iznova koordinatama iks, ipsilon i cet, iz jednog jedinog razloga – tako to ide, tako treba, tako moramo. Nema odustajanja i traženja poštede. Nema neću! Svima štoperica odbrojava, pa ustao ili se pokušao skriti pod jorganom.

Svim drugim dimenzijama vladamo, a četvrta vlada i nad njima i nad nama. I debljamo se i mršamo, razbijamo metre i kilometre, idemo u visine i bušimo u dubine, ali vrijeme, to prokleto vrijeme i dalje nam je nedokučivo.

Pristali smo igrati po njegovom diktatu, jer druge opcije nemamo, idemo samo naprijed. Ni desno, ni lijevo, ni ukoso ni preko reda, a pogotovo ne nazad. Vrijeme nam je možda ušlo sazad, nitko ne zna kad ni kako, ali tu je i gura li gura, prema krajnjem i konačnom. Neki kažu da je to samo ba u našoj glavi, da percepcija vremena čuči negdje u sred mozga i da nije stvarna, ali pusti sad to...

No one told you when to run, you missed the starting gun

Vrijeme, potpuno autonomno, i potpuno isto za sve, piči samo naprijed. I vuče sve nas jednako, čime je na neki način vrijeme resurs koji je većini nas dodijeljen po nekoj božanskoj pravdi. Svima isto, po par godina, gore, dolje. Teško da se može kupiti vrijeme, bio bogat ili siromašan, često ga imaš podjednako.

Tako često shvatite kako novac i bilo što materijalno pred resursom vremena izgleda nemoćno kao razapeta deka pred ćelijskom olujom. Uzalud milijuni, vremena imaš kao i onaj koji nema ni par dolara.

I to je, na neki način, prokletstvo. Ali i već spomenuta božja istina. Imaš toliko toga, uživaš u životu, sjaju i bogatstvu, materijalno bezbrižan bježiš od istine kako opet vremena imaš kao i onaj goljo, onaj smrad koji, iz tvoje perspektive, udiše zrak uzalud.

The sun is the same in a relative way but you're older

Jednom smo moj frend Dado i ja došli do toga da sam, ne znam čime izazvan, kazao kako je, ako se mene pita, Bog ni na nebu, gdje ga obično prost puk traži, a ni na zemlji, gdje ga hoće tražiti malo više prosvijetljeni. Rekao bi, kažem mu, kako je istina da je on posvuda i svakodnevno prisutan. Našu kratku teološku prepisku zaključih riječju kako je Bog zapravo ono malo t. Tako skromno slovo koje krije veliku istinu.

Vrijeme koje sve prožima i sve određuje, linija po kojoj svi hodamo i koja nas vuče samo u jednom smjeru. Linija koja je ovozemaljski sudac kakvog nema nigdje drugdje! Pravda, žezlo, batina i ruka koja miluje! Nema nazad, ispraviti ne možeš svoje postupke, ali možeš zato učiniti sve da ih nikad ne ponoviš.

Vrijeme. Malo t. Tako tipično skromno. Vrijeme koje je toliko moćno da svaki trenutni uspjeh, svaki osjećaj da si na krovu svijeta, u samo nekoliko godina pretvori u puku informaciju, nakon dvadesetak godina u statistički biografski podatak, a nakon pedeset godina, da ne kažem stoljeće, tek u fusnotu na wikipediji koja eventualno zanima samo rijetke ili neosjetno zakači slučajne prolaznike.

Every year is getting shorter, never seem to find the time

Naši životi potpuno su u krilu vremena. Liježemo i ustajemo po vremenu, čitav život slavimo i tugujemo po vremenskim odrednicama, učimo, radimo i vozimo gledajući sat. Čitav život prođe nam u gledanju na sat, čak i kad odemo u mirovinu poklone nam sat, kao da treba stalno znati koliko je sati i kako je nemoguće prevariti vrijeme.

Datumi i sati, mjeseci i minute, godine i mileniji, stoljeća i podneva, sve je na toj liniji vremena, na kojoj je nemoguće ići unatrag, samo naprijed kuda i svi. Liječi rane i ožiljke, ali i stalno peče kad zatreba, jer nema gumice koja briše i dobro i zlo što ste napravili usput. Zato rekoh, ako želite spoznati, samo probajte shvatiti vrijeme. Vječno, neopipljivo, neumitno, nedokučivo.

Kicking around on a piece of ground in your hometown

Samo pazite da pri pokušaju shvaćanja vremena ne stanete pred tablom na kojoj se navode izvođač radova i investitor, skupa s ostalim uključenima u projekt rekonstrukcije Ulice Kralja Petra Krešimira IV u Mostaru.

Može vam se dogoditi da potražite datum do kojega je predviđen, da ne kažem obećan ili obvezan, krajnji rok za izvođenje radova. Može vam se dogoditi da ga ne nađete. Iz jednostavnog razloga jer ga nema.

Nije napisan. Iako se vama čini da bi po zakonima i pravilima tu trebao biti. No, nije. Jer ponegdje čak ni zakoni ne vrijede. Pitat ćete se tad zna li itko uopće dokle će sve to trajati? Dokle će crta ići po liniji vremena? Koliko živaca će usput stradati, koliko psovki biti bačeno u vjetar? Eh. Mogli bi se tada sjetiti ove kolumne i shvatiti pravo značenje malog t.

Bog zna kad. I nitko drugi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.