Jesi li i ti skakao sa Starog mosta?

Još u vrijeme dok su ostaci Starog mosta bili dolje u Neretvi, a na mjestu nekadašnjeg luka stajala avetinjska praznina koja je čupala dušu, često mi se događalo da u društvu ljudi iz drugih gradova dobijem pitanje koje je tražilo brzi odgovor. Išlo im je to, valjda, prirodno, čim kažeš da si iz Mostara, njima pred oči dođe Stari most i logično pitanje – A je li, jesi li i ti skakao sa Starog mosta?

Pet sekundi dramaturške pauze nakon takvog pitanja činilo se poput godine. Bilo je svejedno, pitaju li te djevojke s kojima bi se moglo nešto i dogoditi, ili muško društvo u kojem bi bio red ispasti laf, uvijek si bio na velikom roštilju unutarnjih emocija. Vrijedi li slagati da si ne samo skakao, nego bio i jedan od najuspješnijih skakača svoje generacije? Što košta ta mala laž u odnosu na potencijalni veliki dobitak u nastavku večeri?

Naslušao sam se i nagledao sugrađana koji bi u sekundi rekli – Skakao? Ih! Pa nema tog Mostarca koji ne skače! Pa bi se pritom još slavodobitno lupnuli o grudi, baš kao da im je sam Emir Balić prvi rod, a oni od njega pokupili sve što treba znati o lasti. Kolutao bih očima, znajući da teško da su skočili i sa one brane na Buni, ali šteta bi bila već učinjena, a priča o nevjerojatnoj neustrašivosti potrebnoj za skok već bi otišla u pravcu kafanskog hvalisanja.

Ja, eto, da vam budem iskren, nikad, pa i u trenucima kad je laž opravdavala cilj, nisam prevalio preko vlastitih usta tu laž o skoku sa Starog. Možda sam zbog toga štogod i propustio u životu, u to vrijeme kad nije bilo ni Googlea, a ni Starog mosta, da bi se provjerila moja skočnost i neustrašivost, u to vrijeme kad su današnje laži dobivale tvrdokorne temelje, ja, eto, nisam nikad rekao potvrdno.

A zanimljivo, kao nekakvu nagradu za svoju iskrenost dobio bih još jedno pitanje - A zašto nisi? Onda bih rekao da nikad nisam ni probao, na što bih opet dobio skoro pa isto pitanje – A zašto nisi probao?

Nisam, jebiga. Ne znam. Slegnuo bih ramenima i pokušavao prebaciti priču dalje. Uostalom, kako objasniti ljudima da samo rijetki Mostarci zbilja skaču i kako postoji ogroman broj Mostaraca kojima čak i pomisao na bacanje pogleda dolje u Neretvu izaziva vrtoglavicu? Iz poštovanja prema onima koji zbilja to čine, nisam mogao uskočiti, čak ni u mašti, u tu ulogu.

Sve je zbilja bilo bolje od toga da sam rekao kako sam već tko zna koliko puta skočio, barem na noge, pa da me još odvedu negdje na neku skakaonicu, makar i onu bazensku, pa da im moram pokazati tehniku i neustrašivost, a meni vrhunac skoka bio na gore spomenutoj Buni i to na noge. Taj blam sam izbjegao, a o drugim propuštenim prilikama koje bi donijela slatka laž u ovom trenutku ne bih govorio.

No, u međuvremenu sam razvio jednu priču kojom sam u isto vrijeme izbjegavao laž, a opet ispadao prilična faca za stolom. Naime, kad bi me pitali za Stari most i jesam li skakao, ja bih rekao da nisam, ali sam zato plivao u Neretvi! I to ne samo plivao, nego preplivao istu! Onda bi me, naravno, svi pogledali, jer ipak, što je tu čudno i junački kupati se u Neretvi? Rijeka k'o rijeka..

A tu bih ja onda poentirao – Ne, Neretva nije obična rijeka! I krenula bi priča o opasnostima koje krije smaragdna brza tekućica epske snage i još jačih vrtloga, iskompilirao bih na brzaka sve one priče koje sam znao, one koje su ispričane s ruba života i smrti, sve one tehnike preplivavanja u borbi sa strujom i vrtlozima, sve one priče o upadanju u vir i snažno odvlačenje pod pećinu, sve one priče o tome kako su brane učinile da voda bude i hladnija i divljija nego ikad!

Hehe, tu me nisu mogli provjeriti. Nigdje nisu imali nešto nalik Neretvi pa da me isprobaju. A efekt je bio vjerojatno sličan onome da sam rekao da sam skakao sa Starog. Jedini je problem što sam se ovoga s Neretvom kasno sjetio. Pet godina sam samo slijegao ramenima i govorio kako sam Mostarac koji nije skakao sa Starog i pokušavao na neki drugi način šarmirati okolinu.

Iako, da vam budem iskren, i ovo s Neretvom mi je bila poprilična laž. Kako sam rođen u vrijeme u kojem se Mostar već poprilično proširio, tako je moj kvart već bio prilično udaljen od Neretve, a u ta vremena, po prvi put otkad je grada, Mostarac je imao priliku prvo zaplivati negdje drugdje, a ne nužno na Neretvi. Osamdesete su značile, ako ništa, sindikalne odlaske na ljetovanja, pa te prvo povuku djed i baba, pa onda ideš s roditeljima, a ako si bio u nekom sportu, onda te vodi i klub. Gradac, Zaostrog, Igrane, Podgora... Osim sindikata već se razvila i malo moćnija kasta koja je zidala prve vikendice po moru.

A Neretva? Ona je ostala onima koji žive u mahalama i naseljima uz samu rijeku i onima koji su odselili malo dalje, ali su bili navikli na Neretvu i njezine plaže i bez njih nisu mogli. Za razliku od starijih generacija, mene je naučilo plivati u Maloj Dubi, a tehniku sam razradio u Zaostrogu. Zapravo, i Buna mi je bila bliža od Neretve i sve što mi je preostalo bilo je slušanje priča mojih roditelja o njihovim beskrajnim ljetima koje su provodili na Pijesku i Skakalima, druženjima i ljudovanjima pored Neretve. A tek baba, ona je posebno emotivno bila vezana za Pijesak i dugo vremena joj je bila želja da mene, prvog muškog unuka, odvede na to mitsko mjesto.

I konačno me je, na moj jedanaesti rođendan, uspjela odvući. Ponosno je defilirala Carinskim mostom vodeći pomalo zbunjenog unuka po prvi put na mitsko mjesto svoje mladosti. Samo da bi shvatila, prebirajući usput vlastite uspomene, kako je unuk propao slučaj. Razmazilo ga more, razmazile ga rivijere i nema on dušu za kupanje s pogledom odozdo na most.

Zbilja, nakon slanog mora ugodne temperature i pučinskog beskraja pred mojim očima, kupanje u ledenoj rijeci u kojoj mogu koristiti tek par kvadrata mirnije vode, bez straha da me izvuku negdje na Bunuru, i nije baš nešto što bi me moglo oduševiti. Ali i taj jedan odlazak bio je dovoljan da vidim kako izvlače iz Neretve mladića koji je precijenio snage i jedva ostao živ, što je zauvijek utjeralo strah u moje mlade kosti. I danas kad bacam pogled s bilo kojeg mostarskog mosta u neretvanjske virove, ja se sjetim tog dana.
Hvali Neretvu, drž' se mora, Bune i bazena, otada je moja mantra.

Nego, zašto vam ovo sve pričam? Postoji li neko, što se nekoć govorilo, naravoučenije? Pa, eto... Ovih dana sjedim često s Mostarcima koji su se otisnuli dalje na Zapad i koji, čak i bez pitanja, ponekad meni domorocu zvuče hvalisavo. Posebno kad se potegne koja više.

"Kod nas u Njemačkoj..." ili neki sličan početak uvijek nagovještava moju veliku dilemu, pa pokušavam prozrijeti je li u pitanju priča u rangu one o skakanju sa Starog mosta, a da Most pošteno ni vidio nisi, ili je u pitanju razmućena i iskompilirana priča sastavljena od jednog svog i gomile tuđih iskustava kao što je moja priča, onaj Plan B o preplivavanju Neretve?

Ili je, do đavola, ipak u pitanju činjenica da su oni, za razliku od mene, osjetili beskrajno more, šum valova i okus soli na koži, a ja i dalje uporan, k'o moja baba, kako, zajebi ti to, stari, ali nema vode i kupanja do Neretve? 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.