Rijetko koji zaselak u Širokom Brijegu skriva toliko slojeva povijesti koliko Podastrana u Ljubotićima. Na relativno malom prostoru, između kanjona rijeke Ugrovače i brdskih obronaka, isprepliću se tragovi života stari više od tri tisućljeća – od monumentalne ilirske gradine, preko srednjovjekovnih stećaka, do tajnog franjevačkog svetišta gdje su se u doba osmanske vladavine služile mise pod otvorenim nebom.
U nedjelju, 7. prosinca 2025. godine, Josip Bošnjak je obišao ključne povijesne lokalitete ovoga dijela Ljubotića u društvu Miljenka "Miće" Brekala, dragovoljca i veterana Domovinskog rata, koji i u svojim pedesetim godinama neumorno hoda brdskim i šumskim stazama svoga kraja. Upravo je on 1997. godine podigao zavjetnu kapelicu na Kruškovcu, obnavljajući tradiciju koja seže stoljećima unatrag.
Kruškovac – svetište skriveno od progonitelja Iako bi bilo logično započeti obilazak u samom zaselku, u ovom slučaju valja krenuti s vrha kako bi priča dobila smisao. Svetište Kruškovac, smješteno povrh Ljubotića, zauzima posebno mjesto u povijesti franjevačke baštine ovoga kraja.
Svojim geološkim oblikom Kruškovac neizmjerno podsjeća na prastaro svetište odnosno misište na Bilima, gdje su se mise služile posljednjih sedam stoljeća, osobito tijekom osmanske vladavine. Premda nije poznato od kada točno sežu bogoslužja na Kruškovcu, Frano Vukoja u članku za Večernji list bilježi dragocjena svjedočanstva. Fra Vojo Mikulić, Ivan Dugandžić i fra Velimir Mandić odavno su naglašavali kako je grobište Kruškovac s povijesnog aspekta iznimno zanimljivo i zaslužuje daljnja istraživanja. Lokalitet se spominje kao tajno boravište čerigajskoga kapelana oko 1830. godine te franjevaca iz Kreševa i Živogošća.
U osmanskim vremenima franjevci su ovdje u velikoj tajnosti održavali katoličke vjerske obrede i skrbili se o vjerničkom puku Ljubotića i susjednih sela – Dobrkovića, Izbična, Britvice, Crnih Lokava – ali i drugih širokobrijeških naselja.
Jedno od najznačajnijih svjedočanstava vezanih uz Kruškovac odnosi se na fra Vencela Kosira i Ivana Soldu. Širokobriježanin Ivan Soldo, rođen 1895. godine, pričao je fra Vencelu kako je na grobištu Kruškovac kršten njegov djed Ivan iz Britvice – dokaz kako je ovaj lokalitet služio kao prava župna crkva u vrijeme kada su crkvene građevine bile zabranjene.
U širokobriješkom kraju pričalo se kako su fratri konje potkivali "naopačke" kako bi progonitelje naveli u suprotnom smjeru. Posebno je značajna priča o fratru mučeniku koji je pokopan na Kruškovcu. Jedan je fratar boravio u Dobrkovićima pa se pred Osmanlijama sklonio upravo ovamo. Ipak su ga pronašli i ubili. Vjernici su pohodili i častili njegov grob, a zvali su ga – Biskupov grob.
Smatra se kako je Kruškovac dobio ime po devet krušaka koje su tu nekad rasle, poredane kao po koncu. Ova povezanost kruške s mjestom stradanja nije jedinstvena. U listu "Die Neue Zeit" iz 1879. godine dr. Moriz Hoernes opisuje svoje putovanje kroz Hercegovinu i donosi opis groblja Sajmište u Kruševu, gdje se također nalazila kruška pod kojom su se održavali narodni skupovi. Hoernes zapisuje kako su ondje Turci napali okupljeni narod i objesili sedmoricu najstarijih, među njima i svećenika, o spomenutoj kruški.
Od 1997. godine, kada je Mićo podigao zavjetnu kapelicu, tradicionalno se svake treće nedjelje u srpnju služi misa uz mnoštvo vjernika, na kamenu, kao u stara vremena. Trenutačno je u gradnji nova, veća kapela, primjerenija ovom starom svetištu punom povijesti.
Stotinjak metara iznad Kruškovca skriva se jedna od najvećih i najimpresivnijih gradina u zapadnoj Hercegovini, možda i šire. Ova prapovijesna gradina zavedena je u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine iz 1988. godine na stranici 297 pod oznakom 24.152 GRADINA, Ljubotići, Lištica. Opis navodi prapovijesnu gradinu na visokim stijenama nad riječicom Ugrovačom, s ostacima suhozida u duljini od 100 metara te površinskim nalazima fragmenata keramike i kućnog lijepa iz brončanog i željeznog doba.
Gradinu je zabilježio Đuro Basler, poznati bosanskohercegovački povjesničar, arheolog i konzervator iz okolice Bosanskog Broda, koji je živio od 1917. do 1990. godine.
Termin "gradina" označava utvrđeno prapovijesno naselje, tipično smješteno na uzvisini s prirodnom obranom – brdu, grebenu ili rtu iznad rijeke. Naziv dolazi od riječi "grad" u značenju ograđenog, utvrđenog prostora.
Da se radi o strateški obrambeno pomno biranom mjestu, najbolje govori pogled s visine. Kanjon rijeke Ugrovače obavija uzvisinu na kojoj je sagrađena ova gradina. Oštre klisure kanjona sa sjeverne, južne i istočne strane te visoki bedem sa zapadne strane čine ovu Gradinu jednom od najbolje utvrđenih na ovim područjima. Površina utvrđenog platoa iznosi više od 25.000 četvornih metara.
Osim Đure Baslera, o gradini su pisali i fra Mario Knezović i Grgo Mikulić, o njoj je govorio i fra Velimir Mandić, dok je najdetaljniju analizu i terensko istraživanje u novije vrijeme napravio lokalni entuzijast Goran Glamuzina u članku iz 2013. godine pod naslovom "Prapovijesne zidine (bedemi) iznad kanjona Ugrovače – Kruškovac".
S obzirom na dosadašnja istraživanja, može se zaključiti kako se radi o prapovijesnoj gradini iz brončanog i željeznog doba, što znači kako se koristila okvirno od 2000. do 200. godine prije Krista – u razdoblju kada su ovim prostorima vladali Iliri. Pogled s istaknutih mjesta ove gradine oduzima dah i nudi panoramu koja se proteže na desetke kilometara.
Silaskom s gradine i svetišta Kruškovac prema Ljubotićima posebno se ističe cesta s devet "bogna" – oštrih zavoja – izgrađena u doba stare Jugoslavije. Kao da se stapa s krajolikom svojim vijugavim oblikom, ova cesta povezuje Ljubotiće s Crnim Lokvama.
Na jednom od zavoja nalazi se stari kameni križ na betonskom postolju. Prema narodnoj predaji, ovuda su iz Buhova bježali svatovi nakon što su ubili Agu Lasicu, koji je došao iskoristiti zloglasno "pravo prve bračne noći".
Prema toj priči, Buhovljani koji su ubili Agu pobjegli su u Imotski, dok je dio svatova pobjegao ovim smjerom prema planini. Prema predaji, Turci su ih sustigli, pobili i bacili u jamu u kojoj su do druge polovice prošloga stoljeća još bile vidljive kosti, prije nego što je jama zabetonirana.
Spuštajući se dalje niz oštre zavoje, dolazi se do samog zaseoka Podastrana. U polju prema novom groblju Sunčenjak posebno se ističu tri nalazišta stećaka, sva zavedena u Arheološkom leksikonu iz 1988. godine.
Nalazište Crtanica čuva tri stećka u obliku sanduka, orijentirana u smjeru zapad – istok, ukrašena bordurama, viticama, simboličnim znakovima, ljudskom figurom i figuralnom scenom.
Nekropola Kravarica broji devetnaest stećaka u obliku sanduka, također orijentiranih zapad – istok, s ukrasima bordura, simboličnih znakova i figuralnih predstava.
Na lokalitetu Vrt, zvanom i Križ, sačuvana su četiri stećka u obliku sanduka i križa, ukrašena arkadama, naknadno pomaknuta na jednu hrpu.
Sva tri nalazišta u leksikon je unijela Nada Miletić, kao izvor navodeći literaturu Šefika Bešlagića iz njegova kapitalnog djela "Stećci, kataloško-topografski pregled" iz 1971. godine, u kojem na stranici 305. opisuje stećke u Ljubotićima. Ove stećke spominje i Ivan Dugandžić u djelu Širokobriješka baština iz 2004. godine na stranici 62.
Oko 300 metara istočno od groblja Sunčenjak, prema kanjonu Ugrovače, na blagom brežuljku oko stoljetnog hrasta nalazi se četrdesetak kamenih grobova na lokalitetu zvanom Bila njiva. Grobovi su skromni i jednostavni, vjerojatno nastali u vrijeme najtežih godina osmanskog progonstva Hrvata-katolika. Ovdje nema ukrasa ni natpisa – samo jednostavne kamene ploče koje svjedoče o vremenu kada je i samo postojanje bilo čin otpora.
Bošnjak zaključuje kako potencijal koji čeka na otkrivanje Podastrana u Ljubotićima predstavlja rijedak primjer lokaliteta na kojem se na malom prostoru može pratiti kontinuitet ljudskog života kroz više od tri tisućljeća. Znakovito je kako obližnji Čerigaj pokazuje gotovo identičnu slojevitost – od ilirskih bedema koji su štitili stanovnike u brončanom i željeznom dobu, preko srednjovjekovnih stećaka koji svjedoče o bogatoj kulturi kasnog srednjeg vijeka, do franjevačkih svetišta gdje se vjera očuvala unatoč stoljetnim progonima, a svaki od ovih slojeva zaslužuje pažnju i zaštitu.
Kako dalje navodi, upravo ta zaštita danas izostaje. "Dok se diljem Europe ulažu znatna sredstva u očuvanje i prezentaciju arheološke baštine, ovdje se ona nerijetko žrtvuje u ime kratkoročnih ekonomskih interesa. Kamenolomi napreduju prema prapovijesnim gradinama, solarni paneli niču na zemljištu koje skriva srednjovjekovne nekropole, a ceste i infrastruktura grade se bez prethodnih arheoloških istraživanja. Ono što je preživjelo tri tisućljeća – ilirske najezde, rimska osvajanja, osmanske progone – danas je ugroženo ravnodušnošću vlastite zajednice", navodi Bošnjak.
Ovakva koncentracija povijesnih lokaliteta predstavlja izniman potencijal za razvoj kulturno-povijesnog turizma. Označene pješačke staze koje bi vodile od franjevačkog svetišta do prapovijesne gradine, uz stručno vođenje koje bi oživljavalo priče o ilirskim plemenima, srednjovjekovnim obiteljima i hrabrim fratrima, mogle bi ovaj kraj pretvoriti u jedinstvenu destinaciju.
Turistička valorizacija ove baštine ne bi samo privukla posjetitelje i ojačala lokalnu ekonomiju – ona bi, možda još važnije, dala ovim lokalitetima ekonomsku vrijednost koja bi ih zaštitila od uništenja. Jer paradoksalno, ono što nema tržišnu cijenu često završi pod buldožerom. A ono što privlači posjetitelje, stvara radna mjesta i donosi prihod – to se čuva.
Povijest Podastrane nije mrtva prošlost zatvorena u knjigama. To je živa priča koju prenose ljudi poput Miljenka Brekala, koji i danas gradi kapelice na mjestima gdje su se njegovi preci skrivali od progonitelja. No bez sustavne zaštite i valorizacije ta bi priča uskoro mogla ostati bez fizičkih svjedočanstava koja je potvrđuju.
Ako ova baština dobije vrijednost u očima zajednice, dobit će i budućnost. Ako ne – izgubit ćemo je prije nego što shvatimo što smo imali, prenosi Bošnjakovo brdo.
